Odrasli su na istoj obali rijeke Sane, tamo gdje se rijeka ljeti mogla pregaziti bosim nogama, a zimi slušati kako pod ledom puca kao stara daska. Imali su djetinjstva isprepletena, poglede okrenute ka istom nebu, svako su jutro gledali u istu rijeku kako nepovratno teče. Rijeka im je bila granica samo kad bi odrasli tako rekli, njima je bila igralište, utočište, ljubav i zaborav.
Kuće su im bile blizu, ali dovoljno daleko da idu u druge škole, imaju druge školske drugove i svaki je ujutro gledao u drugačiji znak na zvoniku. Djeca to ne primijete odmah. Djeca vide samo visoki toranj, golubove koji slijeću i uzlijeću bez pitanja i zvuk zvona tačno u određeno vrijeme.
Rijeka Sana je bila njihova mjera vremena. Po njenom mirisu znali su koje je godišnje doba, a po boji da li će biti ribe i da li će se roj pčela skupiti na vrbi. Naučili su plivati istog ljeta, gutali vodu i smijali se gledajući lijepe djevojke sigurni da će ih obala uvijek čekati.
Spojio ih je jedan veći sto na četiri noge prekriven zelenom čohom i sa šest rupa na ćoškovima i sredini, bilijarski stol. Bili su zaljubljenici bilijara i dobri igrači. Često su igrali zajedno, u dublu, protiv drugih igrača i dobijali partije. Bio je to izazov, ljubav i vještima, a obojica su imali istu strast prema bilijaru, muzici i djevojkama.
Rat je došao bez najave, kao mutna Sana poslije kiše. Nije pitao gdje su odrasli ni s koje su strane rijeke prvi put zaplivali. Samo ih je povukao na dvije strane, bez objašnjenja i bez povratne karte. Otišli su različitim putevima noseći ista sjećanja, ali različite razloge sa sličnim ciljem. Imali su isto ime za djetinjstvo, ali različite riječi za ono što dolazi.
Onda ih je život doveo na dvije suprotne strane na nepoznatom teritoriju u nedalekom gradu, gradu gdje je nastala Jugoslavija a u kojem je simbolično nestajala, barem za njih dvojicu. Dva mlada čovjeka sa istim motivima i sličnim ciljevima na suprotnim stranama za suprostavljene interese. Kao u onoj ironičnoj sceni sa vojnikom koji govori oni hoće da se odcijepe, a mi kao ne damo. Život je tako odredio da im se putevi vječito ukrštaju pod raznim okolnostima i sudbine kroje, kao da je svijet mali. Susreti bez emocija i empatije za javnost, a u glavama skroz druga slika i razmišljanja.
Godinama se nisu vidjeli. Sana je tekla, nosila granje i šutjela o onome što je prošlo njenim koritom. Na njenim obalama rasle su nove trave i vrbe, ali zemlja je bila teža nego prije.
Vratili su se u Sanu nakon rata, ne dogovarajući se. Jedan je došao nizvodno, a drugi uzvodno. Stali su na istu obalu, malo nesigurni, kao ljudi na pozornici koji više ne znaju gdje da stave ruke. Prepoznali su se odmah, po načinu na koji stoje, po tišini koju dijele i po mjestu kojem pripadaju.
Nisu govorili o ratu, niti su pitali gdje je ko bio ni šta je sve doživio, bitno je da su tu i da su preživjeli sve strahote rata. Sve su jedan o drugome znali i bez razgovora. Gledali su u rijeku koja više nije bila ni zdrava ni nevina. Voda je tekla isto kao i prije, ali oni su znali da to nije ista voda i da oni nisu isti ljudi.
Sjedili su dugo, skoro svako jutro, svaki za svojim stolom, u onom istom lokalu od prije rata sa šoljicom kafe i istom mukom. Dva ratna druga sa iste obale Sane, a na različitim stranama u ratu. Rijeka ih nije spojila niti razdvojila. Samo ih je podsjetila, tekla je između njih teška i nijema.
Posvetili su se svojim hobijima, koji su im ujedno bili posao i razonoda, jedan je mir našao u ribolovu, drugi u pčelarstvu, obojica u prirodi, daleko od ljudi i gradske buke. Samo su se svako jutro nalazili na istom mjestu uz jutarnju kafu.
Dugo bi ćutali i nijemo posmatrali Sanu kako teče. .
„Je l’ ovo još uvijek onaj isti grad, za koji smo se borili?“
Pitao bi jedan.
Drugi bi odmahnuo glavom:
„Nije.
Samo je ista rijeka.“
. . . . . .
Kommentar verfassen