Admir Jakupović

Nurija je bio čovjek koji je skoro pola vijeka proveo u Njemačkoj. Nije otišao tamo da se slika pored Mercedesa i šalje rodbini fotografije za Bajram, nego da radi i štedi. Radio je, što ono kažu od jutra do sutra, od bauštele do fabrike, od jutarnje smjene do prekovremenog, a imao je samo pidžamu i radno odijelo te mijenjao istu odjeću samo po potrebi.
Za to vrijeme napravio je kuću u Demirgradu kakve nije bilo nadaleko. Kuća na tri sprata, fasada kao da je općinska zgrada, garaža za dva auta, podno grijanje, klima u svakoj sobi, veš-mašina koja je sama znala kad treba prati, a frižider je bio toliko pametan da se pričalo da će uskoro početi sam nabavljati potrebnu hranu.
Imanje oko kuće bilo je uređeno kao apoteka.
Kad bi Nurija došao iz Njemačke, prvo bi obišao svoje imanje, a onda bi krenuo po selu. Svakome bi ispričao kako je u Njemačkoj. Kod nas u Njemačkoj, bolan bila mu je omiljena uzrečica, nema ti ono danas radi općina, sutra ne radi, kod nas se zna red, kad ganjaš papire nema čekanja.
Mještani bi samo klimali glavom, neki zbog odobravanja a drugi zbog negodovanja.
Nurija bi nastavljao kao navijen, kod nas u Njemačkoj ako ti treba papir, dobiješ ga.
Zatim bi objašnjavao kako kod nas u Njemačkoj, smeće se odvaja.
„I kod nas se odvaja!“
Jednom mu reče od šege jedan šaljivdžija.
Nurija ga znatiželjno pogleda, a ovaj sav važan objasni kako jedno bacaju u šikaru, a drugo iza stare zadruge. Svi se grohotom nasmijaše, ali Nurija nije, ostade ozbiljan u svojoj priči.
Vremenom je Nurija počeo ljudima ići na živce.
Nije on bio loš čovjek. Naprotiv, bio je u duši poštenjačina i volio je Bosnu, volio svoje selo, volio svoju kuću, svoje njive i mezarje gdje su mu preci počivali. Koristio je sve svoje slobodne dane, praznike i godišnji odmor da dođe kući u Bosnu, u svoj ponosni Demirgrad i nigdje drugo, a mogao je birati destinaciju, gdje da ode. Samo je imao jednu manu, čim bi otvorio usta, Njemačka bi izašla iz njih. Ako neko samo  kaže da je put loš, ili da nema posla, ako slučajno nestane struje, uvijek bi Nurija počeo priču sa riječima kod nas u Njemačkoj je ovako.
Dosadio je seljanima sa uvijek istom pričom i istom pridikom, počeše ga u šali zvati Nasko, izvrćući njegove riječi kod nas.

Jednog dana se mještani sastadoše ispred seoske trgovine i odlučiše da izaberu Nuriju za predsjednika mjesne zajednice.
Neki ućutiše, a drugi se zlobno nasmijaše i zaključiše da ideja nije tako loša. Jeste, Boga mi, kad čovjek zna kako treba, neka nam napravi bolje. Sigurno da ne može biti gore, dodade podsmjehljivo neko, neka naš Nasko napravi nama Njemačku ovdje, da niko ne ide vani.
Prijedlog je jednoglasno prihvaćen od svih mještana Demirgrada. Istina, svako iz svog razloga je podržao prijedlog. Jedni iz šale, drugi iz radoznalosti, treći iz zlobe, četvrti jer misle da će Nurija srediti i dati pare za asfalt do njihovih kuća. A bilo je i onih koji su iskreno vjerovali da će nešto biti bolje.
Pozvaše Nuriju na sastanak Mjesne zajednice i ponude mu jednoglasno mjesto predsjednika Mjesne zajednice Demirgrad.
Nurija se prvo nećkao, govorio da je vrijedan i radan oduvijek bio, da želi pomoći ali da nije za politiku, mada mu je ponuda godila i imponovala.
Ubjeđivali su ga da nije nikakva politika, bolan, samo naša Mjesna zajednica i ništa posebno ne treba raditi, nego da se popravi infrastruktura u selu. A Nurija je prava osoba za tu funkciju, prošao je svijeta i zna kako treba, a uz to je ugledna i poštovana osoba u cijelom kraju.
Nurija se zamisli, ego i ambicije su mu porasle, pa pristade i tako postade predsjednik Mjesne zajednice Demirgrad. Zbog nove funkcije morao je privremeno napustiti Njemačku i više boraviti u Demirgradu. Njemu je to lično odgovaralo, dok su supruga i djeca u početku negodovali, ali su bez pogovora prihvatili Nurijinu odluku.
Prvih nekoliko mjeseci radio je sa velikim zanosom i ambicijama, kao da mu je posljednje u životu. Sastanci, molbe, zahtjevi, projekti, telefoni, žalbe i dopisi. Treba nam novi put, novi vodovod, pa kanalizacija, rasvjeta i igralište!
A iz općine uvijek isti odgovor, da nema para.
Nurija bi odmahivao glavom i neprestano govorio kod nas u Njemačkoj, nijemim zidovima u raznim općinskim kancelarijama.
Ovaj put niko se nije smijao, jer je stvarno pokušavao.
Problem je bio, što je uskoro shvatio, da u Bosni nije dovoljno znati kako nešto treba napraviti. Treba znati koga nazvati za koju stvar.
Pa je počeo zvati, prvo referenta, zatim šefa, onda načelnika općine i na kraju nekog iz stranke. A onda je jednog dana pobjedonosno zaključio da ako hoćeš nešto napraviti, moraš biti tamo gdje se odlučuje.
Učlanio se u vodeću stranku u gradu, jer samo tako može pomoći selu, objasnio je svoju odluku znatiželjnim mještanima, a njih je bilo puno.
Seljani su opet samo klimali glavom i odobravali njegovu odluku. Naravno, nakon samo nekoliko mjeseci postao je član općinskog odbora stranke. Nakon godinu dana bio je na značajnoj funkciji, a nakon dvije godine imao je funkciju koja je imala još jednu funkciju ispod sebe i nekoliko osoba kao pomoćnike i saradnike.
Nakon treće funkcije, više niko nije znao šta je tačno njegova funkcija, ali se znalo da je važna.
Kad bi Nurija došao u selo, više nije govorio:
„Kod nas u Njemačkoj…“
Sad je govorio:
„Ja sam danas imao važan sastanak sa značajnim ljudima koji se za sve pitaju i sami odlučuju u svojim resorima.“
To je bilo mnogo ozbiljnije, ali i nerazumnije, pa je počeo sve češće boraviti u gradu.
Selo je čekalo asfalt, a Nurija je čekao sljedeći mandat. Selo je čekalo rasvjetu, a Nurija je sjedio u novom kabinetu. Selo je čekalo vodu i kanalizaciju, a Nurija je dobio još jednu odgovornu i značajnu funkciiju.

Ipak, nešto je uradio za Demirgrad, jedan dio puta je asfaltiran, postavljene su dvije sijalice, a na ulazu u selo osvanuo je veliki znak:
DOBRO DOŠLI U DEMIRGRAD
Znak je postavljen u čast održavanja prvih Zimskih Demirgradskih sportskih igara koje su imale tendenciju da postanu tradicionalne. Predsjednik i novoformirani odbor Mjesne zajednice Demirgrad odlučili su da organizuju Zimske Demirgradske olimpijske igre s ciljem bolje promocije svog sela i željom ubrzanijeg napretka u nadi da će donatori i sponzori srediti puteve, terene i arene, jer se na makadamskoj cesti ne mogu održavati iste.
Nakon dobijenog, odobrenja od Općine Sanski Most i Međunarodnog fonda za ruralni razvoj, organizatori su odmah pripremili staze i njive za početak zimskih igara. Vrijedna omladina je očistila okoliš, povadila korove sa svih njiva i pobacala so i pijesak po cesti. Ostali mještani su čistili avlije i sokake sa lopatama doniranim od strane USAIDa, a posao su odradili jako korektno, efikasno i brzo, čemu je doprinijelo i obećanje Mjesne zajednice Demirgrad da će dobiti premije i nagrade kad završe s poslom.
Ukupni troškovi ovih igara su uveliko premašili procijenjenu cifru, ipak su ocijenjeni kao podnošljivi, a održana je sergija u mjesnoj džamiji s kojom se pokrila polovina troškova.
Na kraju ove manifestacije, održan je humanitarni koncert za gladne i nezbrinute u svijetu, uz obećanje da će manifestacija biti tradicionalna. Nurija je bio ponosan na igre i mještane, eto vidite da se može kad se hoće, govorio bi prisutnim mještanima.
Ohrabren uspješnom organizacijom zimskih igara, Nurija je sa velikim entuzijazmom spremao da ispuni svoju davnu želju i veliki san te napravi Ljetnje Demirgradske konjičke igre.
Krajišici su poznati kao veliki ljubitelji konja i konjskih trka. Mještani Demirgrada su od pamtivijeka poznati kao uspješni uzgajivači trkaćih konja, radnih i paradnih grla raznih pasmina te prelijepih kočija i fijakera. Konjske trke, trkačke i junačke vještine, smotru i paradu konja i kočija te fudbal na konjima, želio je Nurija objediniti u jednoj trodnevnoj manifestaciji.
Podrška je ovaj put izostala i od općine i od stranke. Niko nije imao razumijevanja za Nurijine želje i snove. Tri konjske utrke godišnje, dva konjička kluba i jedan hipodrom finansirani su iz općinskog budžeta, tako da bi ovo značilo samo dodatni trošak za ionako mali Općinski budžet i još veći i dublji raskol među ljubiteljima konja i konjskih trka u gradu i okolini.

A onda se dogodilo ono što se u politici često dogodi. Nurija je počeo izgledati drugačije, ranije je nosio farmerke i radnu jaknu, a sad je imao markirano odijelo. Ranije je dolazio i odlazio svojim starim autom, a sad je dolazio službenim vozilom sa ličnim šoferom.
Ranije je pitao ljude kako su, a sad je pitao ko je kako glasao. I dalje je volio svoje selo, samo ga je sad volio iz neke čudne razdaljine, ali ne one velike udaljenosti i tuđine u kojoj je prije bio i u kojoj je patio za rodnom grudom. .
A onda je upoznao nju. Mlada, lijepa, ambiciozna i uvijek spremna za izlazak i provod.
Nije mnogo marila za Nurijinu priču o poslu i potrebama. Nju je više zanimalo gdje se u gradu dobro jede, gdje se pije kafa i gdje se može otputovati za vikend. Nurija je, međutim, bio čovjek koji je cijeli život radio za bolji život i kad mu se bolji život pojavio pred očima, nije imao razloga da ga odbije. Počeo je izlaziti i provoditi se, vratila mu je mladost u kojoj nije bio vremena za provod od svakodnevnog posla. Pa sve češće i još žešće se provodio i živio život kakav do sada nije imao, niti je o njemu ikada sanjao.
Sastanci su postajali sve važniji, putovanja sve češća, a porodica u inostranstvu sve dalja.
Žena s kojom je proveo pola života počela je shvatati da je Nurija odavno prestao biti onaj čovjek kojeg je voljela i koji se vraćao iz Njemačke sa punim koferom i pričom kako će jednog dana sve biti bolje. Jednog dana joj je rekao da moraju razgovarati. Znala je da u takvim razgovorima čovjek obično ne kaže ništa dobro. Razveli su se, djeca su ostala povrijeđena, rođaci zbunjeni, a Nurija je smatrao da počinje novi život.
Nova žena je, međutim, imala jedan ozbiljan zahtjev, ona hoće brak i hoće da idu vani, u Njemačku, jer on ima papire, boravak i stan.
Nurija se malo zamislio, u Njemačku, tu se prvi put u životu nije odmah nasmijao na njene riječi. Uvijek mu je bila zabavna i smijao se na sve njene do sada zabavne priče.
Sada je samo sjeo i dugo ćutao, pa tiho rekao:
„Kod nas u Njemačkoj, a kod vas u Bosni?“
Pa, ovdje ćemo živjeti dok ne sredimo papire, razdragano i zanosno je pričala, maštajući o dalekim putovanjima.
Nurija je duboko uzdahnuo i tako se krug zatvorio.
Čovjek koji je pola vijeka radio u Njemačkoj da bi imao bolji život u Bosni, čovjek koji je govorio da je u Njemačkoj sve uređeno, čovjek koji je tjerao selo da se ugleda na Njemačku, na kraju je dobio najvažniji projekat svoga života, kako iz Bosne ponovo otići u Njemačku.

Na slijedećem sastanku mjesne zajednice, Nurija se pojavio poslije dužeg vremena.
Svi su ga gledali iznenađeno i znatiželjno, šta će nam naš Nasko tako značajno i važno reći, šta ima novo u gradu i kakvi su planovi.
Nurija se nakašlja, kao svaki pravi političar prije svoga izlaganja, da bi umirio žagor prisutnih i usmjerio svu pažnju na svoje izlaganje.
Radimo na jednom velikom projektu, isključivo porodičnom, koji se djelimično tiče i sela.
Biće para, samo treba investitora, ali radi se na tome, a dozvole su u proceduri.
Svi ga pogledaše pravo u oči, ne znajući o čemu tako zagonetno govori, a Nurija se nasmija.
„Ma, znate vi mene. Kod nas u Njemačkoj…“
Odjednom ga prekidoše, hajde bolan ćuti više s tom Njemačkom, sada smo svi shvatili o čemu se radi. U prostoriji nastade opšti smijeh, a Nurija je po prvi put ćutao.
Možda je tek tada shvatio da čovjek može cijeli život tražiti bolje mjesto za život, a da na kraju ne zna gdje mu je zapravo kuća.
Samo je znao gdje su papiri i gdje je njemačka ambasada.

A selo ko selo, još uvijek uz kafu priča o Nuriji , nahap’o se Nasko pa utek’o preko grane.