Wiena je najomiljenije utočište za mnoge ljude koji sticajem raznih okolnosti dolaze iz naših krajeva. Miris Grmeča kao da je opijao iz starih građevina Beča. Godovi grmečkog hrasta su izbijali u oči iz vrata, prozora i krovova prijestonice, samo taj miris se osjećao u nozdrvama, uz zvukove valcera iza zidina stoljetnih Habsburgovskih dvoraca.
Zak je volio izlaziti u šetnju sa malim Amarom, kojem je pričao priče iz rodnoga kraja. Dijete nije ništa razumjelo, ali je Zak imao vjernu i poslušnu osobu pred kojom je mogao otvoriti dušu. A nakupilo se u njemu svega, najviše gorčine i jada u ovim teškim ratnim i izbjegličkim danima, ali nije pričao o tome. Sjećao se samo lijepih trenutaka i vremena, o njima je pričao, tugu je htio potisnuti negdje duboko u sebi.
Zak je volio šetati sa Amarom po Burggartenu, najzanimljivijem bečkom parku. Prostranstvo i ljepota parka sa muzejem Leptirima na kraju parka očaravala je obojicu i vrijeme im je prolazilo za tren. Zak bi uvijek zastao kod spomenika kajzeru Franji Josipu i pričao nezainteresovanom Amaru, kako je isti takav spomenik nekad bio još samo u sanskom parku i nigdje više na svijetu. Spomenik je srušen davno, većom brzinom nego što je i napravljen te je vjerovatno spomenik sa najkraćim vremenom trajanja u svijetu. Od spomenika je ostalo samo postolje sklonjeno iza škole u koju je Zak išao i na koje se često penjao.
Često bi odlazili u Mariahilferstraße, najdužu bečku shopping ulicu. Iako ondje ništa ne kupe, užitak im je bilo samo gledanje izloga i prekrasnog ugođaja okolne bečke istorijske jezgre. Svoj kutak tamo imaju najpoznatiji svjetski brendovi i firme, a Zak i Amar su naprosto opijeni i nadahnuti blještavilom izloga i reklama. Svaki puta bi se dugo zadržavali pred izlogom firme Smidt. Između artikala koji se nude na prodaju, centralno mjesto zauzimala je slika trkaćeg konja.
Zak bi opčinjeno govorio Amaru:
“ Gledaj, sine!
Naš Amaro!“
Ushićeno bi svaki put, kad se nađe pred izlogom, a bilo je to najmanje dva puta u sedmici, ponavljao istu priču dječaku, želeći da dječaku ona ostane vječito u sjećanju.
. . . . .
Adže Velid je držao trkaće konje, a svi mi smo voljeli te plemenite životinje i uživali u konjskim trkama. Kakav je samo pastuh bio Amaro, nije ga bilo na daleko hoditi. Osvajao je sve trke širom Bosne. Specijalno za njega je doveden je trener i jahač mađar Šandor, da bi Amaro mogao učestvovati na velikim takmičenjima.
Najveće konjske galopske trke tada u Jugoslaviji, Kup Maršala Tita su se održavale na ergeli Ljubičevo pred oko 100.000 gledalaca. Televizija je direktno prenosila utrke i svi sanjani, kao i cijela Jugoslavija je gledala direktan prenos trka, tog septembra 1972.godine. Amaro je bio u punoj formi i kako samo on zna, naprosto proletio prvi kroz cilj.
Nastalo je neopisivo slavlje, prilikom podizanja pobjedničkih pehara u zrak. Veliki prelazni, srebrni Pehar maršala Tita od pet i po kilograma i isto takav manji zlatni.pehar u trajno vlasništvo. Samo su još fudbaleri dobijali iste takve pehare takmičeći se u Kupu Maršala Tita.
Sana je slavila tih dana, bili smo prvaci Jugoslavije a neopisiv je bio doček u gradu velikog šampiona Amara i našeg Adže Velida.
. . . . .
Posmatrao je her Smidt iz svoje radnje u Mariahilferstraße, kako otac i sin često dolaze i dugo ostaju pred izlogom posmatrajući sliku.
Jednoga dana znatiželjno odluči da ispita šta im je toliko interesantno na slici.
„Entschuldigen Sie, darf ich fragen, warum Sie so oft vor meinem Schaufenster stehen?“
upitao je her Schmit.
Zak je na trenutak zastao, pomalo iznenađen pitanjem, a onda mu na njemačkom jeziku odgovorio:
„Wir kennen das Pferd auf dem Bild.
Es heißt Amaro.“
Her Schmit je iznenađeno pogledao fotografiju u izlogu. I tada je počela priča.
Priča koja je putovala decenijama, od Bosne do Austrije, od trkališta do porodičnog albuma.
Zak mu je sa ushićenjem pričao o Amaru, a her Smidt je uživao slušajući o uspjesima konja kojeg je odgojio u svojoj ergeli. Zak mu je objasnio da je Amaro bio rasni punokrvni konj čiji je vlasnik bio njegov amidža Velid. Amaro je, pričao je s ponosom, pobijedio na mnogim trkama širom bivše Jugoslavije, ali jedna pobjeda posebno je ostala duboko urezana u njihovo porodično sjećanje, velika trka održana u Ljubičevu pod pokroviteljstvom predsjednika Josipa Broza Tita, manifestacije koja se od 1964.godine održava prvog vikenda u septembru u Požarevcu.
Za njega to nije bila samo pobjeda konja, bila je to uspomena na jedno vrijeme, na porodicu i na ljude koji su tada dijelili njihovu radost. Imao je sačuvanu fotografiju s tog velikog događaja koju je izvadio iz džepa i pokazao her Schmitu. Na fotografiji je Amaro, još zadihan od trke, pored njega, ozaren od sreće, stoji adže Velid s osvojenim peharom. Uz njega je njegova supruga Subhija, a tu je i did Muharem, ponosan i nasmijan. Na Amarovim leđima sjedi džokej Šandor, koji ponosno podiže pobjedničku lentu i buket cvijeća.
Iza njih mnoštvo svijeta, razdragana lica, osmijesi, šeširi i marame, ljudi koji su došli da vide pobjednika i podijele trenutak slavlja.
Her Schmit je još jednom pažljivo pogledao fotografiju.
„Amaro stammt aus unserer Zucht.“
rekao je tiho.
Nastala je tišina.
A onda je ispričao nešto što je za Zaka i njegovog sina Amara bilo gotovo nevjerovatno, da Amaro potječe iz njegove porodične ergele. Objasnio im je da njegova porodica više od stotinu godina ima ergelu na bečkom hipodromu Prater. Upravo tamo, među generacijama rasnih konja i dugom tradicijom konjičkog sporta, čuvalo se porijeklo iz kojeg je potekao i Amaro.
Susret koji je počeo običnom radoznalošću pred izlogom odjednom je dobio sasvim drugo značenje.
Dvoje ljudi, iz različitih krajeva i različitih životnih priča, povezala je jedna fotografija i jedno ime, Amaro.
Na kraju susreta je her Schmit rekao, u stvari ih je pozvao ako su za vikend slobodni, da budu njegovi gosti. Dođite da vidite ergelu, želim vam pokazati mjesto odakle je potekao vaš Amaro.
Zak je pogledao sina, dijete je gledalo Schmitta širom otvorenih očiju, a fotografija Amara, ona ista zbog koje su se danima zaustavljali pred izlogom, odjednom više nije bila samo uspomena. Postala je most između prošlosti i sadašnjosti, između Sanskog Mosta i Beča, između jedne porodice i jedne ergele koja je više od stotinu godina čuvala tajnu porijekla konja koji je nekada donosio pehare, sreću i ponos svojim vlasnicima.
Zak je bio ratni izbjeglica, besposlen i bespomoćan kao nikada u životu, te je radosno prihvatio poziv.
Narednog vikenda her Schmit je ispunio obećanje i poveo sa sobom Zaka i njegovog sina Amara, krenuli su van Beča prema hipodromu Prater. Familija Schmit više od stotinu godina ima ergelu na bečkom hipodromu Prater. Ergelu koja je preživjela generacije, promjene vremena, vlasti i granice država. Mjesto na kojem su se čuvale krvne linije vrhunskih konja i iz koje je, nekada davno, potekao i Amaro.
Hipodrom Prater ih je dočekao drugačiji nego što su ga zamišljali. Iza buke velikog grada prostirao se svijet konja, mirisa sijena, konja i zemlje.
Vrata ergele otvorila su se i her Schmit im je rekao.
„Herzlich willkommen.“
Zak je zastao, pred njim su bili konji, plemeniti, snažni i mirni. Her Schmit ih je vodio kroz štale i pričao o porijeklu, generacijama i konjima koji su kroz decenije nosili imena svojih vlasnika daleko izvan Austrije. A onda je otvorio jedna vrata, na zidu su visile slike, a na policama stara dokumentacija s rodovnicima, fotografijama, imenima i godinama.
Zak je prišao, prstom je prešao preko jednog imena,
Amaro. Srce mu je zakucalo jače. Nije više gledao samo ime konja, gledao je dio porodične istorije.
Kao da je nakon toliko godina neko otvorio vrata koja su dugo bila zatvorena, njegov sin stajao je pored njega. Sad je i on dječački zainteresovan za priču, kao iz bajke:
„Babo, je li ovo, stvarno, naš Amaro?“
Zak nije odmah odgovorio, samo je klimnuo glavom, a u očima mu se pojavila suza.
Zak je izvadio porodičnu fotografiju iz Bosne i dvije fotografije stavljene su jednu pored druge. Jedna iz Bosne, a druga iz bečke ergele.
Niko nekoliko trenutaka nije govorio, jer ponekad riječi nisu potrebne.
Od tog dana više ništa nije bilo isto.
Her Schmit i Zak su postali prijatelji, ne oni prijatelji koji se poznaju samo po poslu i svakodnevnom pozdravu, nego prijatelji koje spoji nešto što se ne može planirati. Jedan konj, jedna fotografija i jedna davna pobjeda.
Prijateljstvo se s vremenom počelo širiti i izvan privatnog života, a ratno izbjeglištvo za Zaka postalo lakše i manje bolno.
Zakov brat Bak bio je čovjek kojem je Zak najviše vjerovao, a her Schmit je to prepoznao. Njih dvojica dobili su priliku da rade u njegovoj informatičkoj firmi kao komercijalisti. Tako je ono što je počelo pred izlogom jedne firme dobilo sasvim novu dimenziju. Zak i Bak postali su dio Schmitovog poslovnog svijeta, radili su zajedno, putovali, razgovarali s klijentima i gradili nove poslove.
Prijateljstvo je tako bilo krunisano i poslovnim povjerenjem.
Ali nikada nisu zaboravili kako je sve počelo.
. . . . .
Kad uđete u firmu Smidt, koja se nalazi u središtu Beča, primjetićete dvije slike na zidu, na jedoj je samo konj Amaro a na drugoj osvajači Kupa Maršala Tita u Ljubićevu, koje simbolizuju jedno veliko prijateljstvo i uspješno poslovno austrijsko-bosansko partnerstvo već decenijama.
Priča o konju koji je pobjeđivao trke i o porodicama, jednoj koja ga je uzvojila i drugoj koja ga je voljela, a iznad svega priča o prijateljstvu koje je spojilo ljude koje možda nikada ništa drugo ne bi spojilo. Jer Amaro nije bio samo trkaći konj, bio je veza između dva vremena, dva grada i dvije porodice. Amaro je bio most koji je premostio više od jedne rijeke.
A neke mostove, kada ih jednom izgradi život, više ništa ne može srušiti.
Kommentar verfassen