Admir Jakupović

Imao sam šesnaest godina, ali ljudi to često nisu vjerovali.
Bio sam visok, mršav i izdužen, više štrkljast nego snažan. Glava mi je još bila dječačka, ali tijelo kao da je požurilo ispred mene. Zbog toga su me mnogi gledali kao da sam već spreman za vojsku. Nisam bio spreman. Bio sam samo dječak koji je prerano naučio kako izgleda rat. Već tri godine živjeli smo pod okupacijom. Tri godine su i djetetu dovoljne da rano odraste i nauči razlikovati zvuk granate od pucnja, da po koracima prepozna ko ide ulicom, vojnik ili običan čovjek i da na svako nepoznato vozilo pogleda sa strahom. Da shvati kako je biti drugačiji od ostale djece u razredu i napusti školu.
A onda se od septembra 1995.godine počelo osjećati nešto novo. Armija Republike Bosne i Hercegovine bila je iznad Sanskog Mosta.
Znali smo da će grad biti oslobođen, samo nismo znali kada. Govorilo se: još malo, još koji dan i da treba još malo izdržati. Živjeli smo u nadi koja je pobijedila strah. Ali taj posljednji mjesec kao da je trajao duže od sve tri prethodne godine. Četnici su postajali nervozniji. Znali smo da se povlače, da bježe i da traže izlaz. A onda su u grad došli Arkanovci.
Odjednom su ulice postale još strašnije, hodali su od kuće do kuće i sve redom pretresali.
Tražili su one Srbe koji su pokušavali pobjeći s linije i koji su se krili od mobilizacije. Nas ostale nisu gledali kao ljude. Muslimane i Hrvate tukli su, maltretirali i odvodili. Neki se nisu nikada vratili.
Tog dana, osmog oktobra, sjećam se kao da je juče bilo, došli su i pred našu kuću.
Sjećam se njihovih lica, njihovih pušaka i redenika na svakom od njih. Sjećam se kako su nas izveli iz kuće u avliju. Otac je bio ispred mene, a mati pored nas. Ja sam stajao i pokušavao izgledati mirno, a nisam bio miran. Srce mi je udaralo tako jako da sam mislio da ga svi mogu čuti.
Jedan od njih viknuo je prema cesti:
„Pope!“
Neko je sa ceste odgovorio, nisam dobro vidio od toliko vojnika. Vidio sam samo da tuku i tjeraju ljude cestom prema Poljaku i Šehovcima. Između ostalih ljudi primjetio sam Osmanovog rođaka Ferida, kako sav krvav tetura cestom u želji da izbjegne udarce.
Onda su povikali:
„Pope, dođi da vidimo šta ćemo s ovim balijama!
Da ih pobijemo ili u logor da ih vodimo?“
Riječ pobijemo ostala mi je u glavi. Nisam razmišljao o tome kako ću umrijeti, samo sam gledao oca. On je stajao uspravno, kao da neće njima pokazati da se boji. A onda je došao čovjek kojeg su zvali Pop. Prišao je, pogledao mog oca i neko vrijeme šutio. Onda je rekao Arkanovcima:
„Izlazite iz dvorišta.“
Nije im bilo jasno. Nisu odmah razumjeli, ali nisu čekali da čovjek ponovi glasnu naredbu.
„A vi“
rekao je nama
„uđite u kuću i zaključajte se.“
Pogledao je još jednom mog oca.
„Ja ću doći sutra u jedan sat i reći ko sam.“
Otišli su, a mi smo ušli u kuću i zaključali vrata.
Te noći niko nije spavao kako treba. Pitao sam oca poznaje li tog čovjeka. Rekao je da ne zna, ni ja ga nisam znao i samo sam čekao jedan sat sutradan.
Nikada mi se nijedan sat u životu nije toliko sporo približavao, odužilo se čekanje koje je pretvaralo nervozu u strah. .
A onda se začulo kucanje.
Otac je otvorio, na vratima je stajao isti onaj čovjek.
Ušao je i pogledao mog oca.
„Ja sam iz Ključa“
rekao je.
„Zovu me Pop.“
Napravio je kratku pauzu, a onda je rekao nešto što tada nisam mogao razumjeti.
„A ti, majstore, mom si bratu dao krv.“
Otac ga je gledao.
Pop je nastavio:
„Bilo je 1986. godine. Saobraćajna nesreća. Moj brat je teško stradao i nije mogao čekati bolnicu. Ti si mu na cesti davao krv iz vene u venu.“
Tada sam prvi put vidio kako se ocu promijenilo lice.
Sjetio se, bio je na svadbi, ženio se moj dajdža.
Ali kada je čuo da je stradao neki mladić, napustio je svadbu. Nije pitao ko je nastradao, nije pitao koje je vjere i nije pitao je li njegov ili nije.
Dao mu je krv, kao stotinu puta prije toga, svoju krv da nepoznati momak preživi.
Pop je zapamtio, godine su prošle, rat je sve promijenio, ali nije zaboravio.
Sada je stajao po prvi put u našoj kući, dok su njegovi ljudi napolju ubijali i progonili one koje je on smatrao neprijateljima.
I on je rekao:
„Zato sam vas juče spasio.“
Tek tada sam shvatio šta se dogodilo. Nije nas spasila sreća, niti nas je spasila slučajnost.
Spasila nas je krv koju je moj otac dao jednom nepoznatom čovjeku devet godina ranije.
Kasnije sam mnogo puta razmišljao o tom danu.
O tome kako su me vojnici gledali kada sam izašao iz skrovišta. Bio sam viši od mnogih od njih.
Izgledao sam im, vjerovatno, kao neko ko bi mogao biti vojnik, a nisam bio vojnik.
Bio sam samo mali Vedo.
Šesnaestogodišnji dječak koji je želio preživjeti.
Možda sam upravo tada naučio jednu od najvećih istina svog života, da čovjek nikada ne zna gdje će završiti dobro koje je učinio.
Moj otac je 1986. godine dao krv čovjeku kojeg nije poznavao. Nije znao njegovo ime, nije znao odakle je, nije znao hoće li ga ikada više vidjeti. Znao je samo da je momku bila potrebna njegova krv, a on ima nultu grupu. Nulu kao nafaku koju je dobio rođenjem, a koju je dijelio potrebnima.
Nije mogao znati da će mu ta ista krv, godinama kasnije, spasiti život njegovom sinu.
Nije mogao znati da će jedan dječak iz Sanskog Mosta zbog toga dočekati sutrašnji dan.
Ali dobrota pamti, pa čak i onda kada ljudi zaborave.
Pop nije zaboravio i zato smo mi preživjeli.
Nikad ga kasnije nismo vidjeli.

……..
Bio sam mlad, a moj brat je bio još mlađi.
Toga dana sve se dogodilo odjednom, saobraćajna nesreća nadomak Ključa, moj brat je teško stradao.
Nije bilo vremena voziti ga u bihaćku bolnicu na traumatologiju. Bihać je bio daleko a bratu je trebala  krv, odmah. A onda se pojavio čovjek kojeg nisam poznavao, zvao se Muhamed, nisam tada znao gotovo ništa o njemu. Nisam znao gdje živi, nisam znao šta radi i nisam znao kakav je čovjek. Znao sam samo da je došao i da je rekao da će dati krv. Bio je na svadbi, to sam kasnije saznao, njegov šurjak se ženio. Mogao je ostati na svadbi, mogao je reći da nema vremena i da je prilično popio. Mogao je reći neka neko drugi pomogne, ali nije.
Napustio je svadbu i dao krv mom bratu. Na cesti, u vozilu hitne pomoći, iz vene u venu, direktno.
Njegovu krv mom bratu. Nekome koga nije poznavao, nekome druge vjere i nekome ko mu ništa nije dugovao. Niti je on njemu išta dugovao.
Ali čovjeku nije uvijek potrebno da mu neko nešto duguje da bi mu pomogao.
Moj brat je preživio, a ja sam u znak zahvalnosti bio jednom kod Muhameda. Rekli su mi da se zove Muhamed, da radi na pilani i da je predsjednik sindikata ŠIPa. Našao sam ga i zahvalio mu se što je pomogao mom bratu kad je bilo najpotrebnije.
Godine su prolazile, to ime i njegov lik ostalo mi je vječno urezano u glavi.
Onda je došao rat.
Odjednom više nije bilo važno ko je kome dao krv.
Narodi su dobili nove podjele, nove neprijatelje i došli su dani kada se čovjek morao pitati ko je ko.
Moja Jugoslavija se raspadala, odvajala se jedna po jedna republika, a ja sam to teško podnosio. Mobilisan sam, početkom tih dešavanja, a da nisam, sam bi se dobrovoljno prijavio. Mnogo sam toga prošao i svega se nagledao, a sve u nadi da ću sačuvati zemlju. U početku je sve bilo dobro i kako smo željeli, bar sam tako mislio.
A onda je došla 1995.godina i sve je krenulo naopako. Zemlja se počela raspadati i ja sam to gledao svojim očima. Prvo izbjeglice iz Knina, pa Grahova, zatim i Drvara. A onda je došao red na Petrovac. Pad mog Ključa mi je najteže pao.
Došao sam u Sanski Most.
Mudžahedini potpomognuti ustaškom dalekometnom artiljerijom su bili nadomak grada.
Sve se osjećalo u zraku, strah, povlačenje, bijeg i nervoza. U grad je stigla pomoć, Arkan i Legija su poslali Gardu u Sanski Most kako bi zavedli red među lokalnim stanovništvom i spriječili pad grada. U njima sam vidio nadu i spas, priključio sam im se odmah, ljut i kivan na moje zemljake zbog izdaje i predaje. Nisam bio bijesan na balije i ustaše koliko na svoje srbe što se kriju po tuđim kućama umjesto da se bore. Sprema se velika kontraofanziva da povratimo okupirane teritorije i treba nam ljudi. Ceca će održati koncert da povratimo moral vojsci.
Arkan je otišao po naređenju prema Prijedoru i Banja Luci, ja ostajem u improvizovanom štabu u hotelu Sanus kao glavni operativni zapovjednik na terenu. Bili smo gospodari života i smrti u gradu, vodili smo ispitivanja i na terenu smo išli od kuće do kuće radi kontrole i pretresa.
Jednog dana išli smo cestom prema Banja Luci. Moji ljudi su došli u jedno dvorište. Izveli su ljude, muslimane, njih troje oca, majku i njihovog sina.
Čuo sam galamu i neko od vojnika me pozvao.
Prišao sam. Pitali su šta da rade s njima.
Jedan od mojih je rekao:
„Pope, dođi da vidimo šta ćemo s ovim balijama. Da ih pobijemo ili u logor da ih vodimo?“
Pogledao sam porodicu.
Onda sam ugledao njega.
Čovjeka čije sam lice nosio u sjećanju gotovo deset godina. Muhamed.
Nisam odmah rekao ništa.
Gledao sam ga, možda on mene nije prepoznao.
Kako bi i mogao, prošlo je devet godina. Tada sam se sjetio ceste, sjetio sam se mog brata, sjetio sam se krvi i čovjeka koji je napustio svadbu da bi spasio život nekome koga nikada ranije nije vidio.
U tom trenutku rat je na trenutak izgubio svoje ime, nije više bilo Muslimana, nije bilo Srba a ni Hrvata.
Bio je samo čovjek koji je nekada spasio život mom bratu i njegova porodica.
Pogledao sam u vojnike i izdao naredbu:
„Izlazite iz dvorišta.“
Nisu očekivali takvu naredbu.
Ponovio sam:
„Izlazite!“
Nije bilo potrebe da bilo šta objašnjavam, naređenja su da se slušaju i izvršavaju.
Onda sam se okrenuo prema Muhamedu.
„Vi uđite u kuću i zaključajte se.“
Pogledao sam ga pravo u oči.
„Ja ću doći sutra u jedan sat i reći ko sam.“
Naredio sam stražarima na punktu da obrate pažnju i paze da tu kuću i da tu porodicu niko ne dira.
Te noći nisam mogao prestati misliti o svemu.
Šta bi bilo da sam zaboravio, šta bi bilo da se nisam sjetio, da je prokleti rat bio jači od sjećanja?
Sutradan, tačno u jedan, otišao sam do njihove kuće.
Pokucao sam na zaključana vrata.
Otvorili su i ja sam ušao, sam, bez pratnje.
Preda mnom je stajao čovjek kojem sam dugovao više nego što je on ikada mogao znati.
Rekao sam:
„Ja sam iz Ključa.
Zovu me Pop.“
Pogledao me, a onda sam mu rekao:
„A ti, majstore, mom si bratu dao krv iz vene u venu 1986. godine. Bila je saobraćajna nesreća. Nije mogao čekati bolnicu.“
Vidio sam da se prisjeća.
„Bio si na svadbi“
rekao sam.
„Ženio se tvoj šurjak. A ti si napustio svadbu da bi dao krv mom bratu.“
Nisam mu morao objašnjavati zašto sam došao.
Rekao sam:
„Nisam zaboravio.“
Možda je rat pokušao učiniti da zaboravimo jedni druge, ali krv nije zaboravila. Čovjek ne bira kome će krv pomoći kada je daje, jer krv ne pita za vjeru, za naciju i za ime. Teče iz jednog čovjeka u drugog.
Možda je upravo zato tog dana jedna stara dobrota bila jača od rata.
Muhamed je 1986.godine dao krv mom bratu.
Devet godina kasnije ja sam sačuvao njegov život i život njegove porodice.
Nismo se poslije toga više sreli.
Nikada.
Ali neke ljude ne moraš ponovo sresti da bi znao da su ostavili trag u tvom životu.
Muhamed je ostao  u mom sjećanju kao čovjek koji je na cesti, usred nesreće, dao krv nepoznatom mladiću.
A ja sam, godinama kasnije, samo vratio dug.
Ne dug prema naciji, ne dug prema vjeri, ne prema ratu, nego dug prema čovjeku.
Jer prije nego što smo postali ono što su nam drugi govorili da jesmo, bili smo ljudi.