Admir Jakupović

Bio je četvrti april 1974. godine, Sanski Most je tih dana živio nekim posebnim, svečanim životom. Grad se razvijao, gradio i širio, sa svih strana osjećao se miris nove cigle, svježe malterisanih kuća i nekog vremena u kojem se vjerovalo da najbolje tek dolazi.
A tih aprilskih dana slavilo se veliko jubilejsko slavlje, trideset godina postojanja Fudbalskog kluba Podgrmeč.
Na stadionu Podgrmeča okupio se gotovo cijeli grad. Stigle su ugledne ličnosti iz sportskog i javnog života, a svečanost je prenosila jugoslovenska televizija. Sanski Most je, makar na jednu noć, postao pozornica cijele Jugoslavije. Voditelj programa bio je poznati sportski novinar Mladen Delić, čovjek čiji će glas godinama kasnije postati sinonim za najuzbudljivije trenutke jugoslovenskog sporta. Pjevao je i tada veoma popularni Zekerijah Đezić, a poslije oficijelnog programa slavlje se preselilo u veliku salu hotela Sanus. Tamo je, kao i uvijek u Bosni, bilo pjesme, smijeha, priče i pogleda koji traju duže od riječi.
Među gostima u sali su bile i dvije mlade sestre bliznakinje, Vera i Vesna. Bile su lijepe na onaj način na koji se ljepota pamti cijelog života. Iste, a opet različite, dvije mlade Sanjanke koje su te godine radile na ciglani u Kruharima, u preduzeću Splonum. Vrijeme je to bilo kada se mnogo gradilo, kada su u grad dolazili ljudi iz raznih krajeva, noseći sa sobom znanje, zanat, drugačiji jezik i priče iz nekog dalekog svijeta. Među njemačkim stručnjacima koji su u Sanskom Mostu montirali nove peći za pečenje cigle bio je i jedan stasiti mladić po imenu Joseph.
Mladić koga su u čaršiji svi brzo zavoljeli, a posebno djeca koja su ga zvali od milja nadimkom Sep, a on im je dijelio neštedimice prave njemačke slatkiše.
Ali te večeri u Sanusu pogledi su, čini se, išli samo u jednom pravcu, prema stolu gdje su sjedile Vera i Vesna sa svojim društvom.  Nije trebalo mnogo da ih svi primijete, naročito kada se izlazilo na ples. Tada su djevojke bile na svom terenu, princeze plesnog podijuma. U sali su se šaptom prenosile simpatije, a poneki pogled govorio je više od čitavog razgovora.
Ipak, sudbina je te noći imala svoj smisao za humor.
Nije bilo prilike za upoznavanje, program je završen, a Gosti su se polako razišli. Muzika je utihnula, stolovi ostali prazni, a velika sala hotela Sanus počela je tonuti u noć. Samo su za jednim stolom ostali Mladen Delić i Zekerijah Đezić. Nisu ostali zato što nisu bili umorni, ostali su zbog onog čudnog osjećaja koji čovjeka uhvati kada mu se učini da mu je sreća prošla tik pored njega.
Pričali su o djevojkama koje nisu stigli upoznati, o njihovoj ljepoti, o tome kako su bile tako blizu, a opet nedostižne. Mister je govorio svom Đezi:
„Nema vremena za bilo šta, gotovo je.
Takva ljepota. Ludnica,  nego šta.
Ljudi moji, da li je to moguće?“
Slušao ih je šef sale, Marijan Tukara i kao svaki pravi Bosanac koji ne može gledati tuđu muku, odluči da pomogne. Poveo ih je kroz mračne noćne ulice Sanskog Mosta preko slabo osvijetljenog pružnog prelaza. Stigli su Banjalučkom ulicom do kuće preko puta Katoličke crkve, uz sami Župni ured. Marijan im je pokazao na kuću Ante Babinog, oca Vere i Vesne, te žurno produžio dalje niz mračnu ulicu.
Tada je počela jedna od onih priča koje niko nije planirao, a koja je poslije decenijama živjela u čaršijskim prepričavanjima uz kafu.
Mister i Đeza su stali pod prvi prozor do ulice i zapjevali, ne ulazeći u dvorište. Pjevali su serenade i romanse duboko u noć. Njihovi glasovi širili su se tihom ulicom, kroz uspavani Sanski Most. U kući je Ante spokojno spavao, ali njegova supruga Jela nije. Sjedila je kraj prozora i slušala nepoznate mladiće kako lijepo pjevaju. Nije ni slutila kome su pjesme  namijenjene, nije znala da se iza svega kriju njene dvije kćerke, koje su spavale u sobama na drugoj strani kuće. Samo je, slušajući te glasove u gluho doba noći, pomislila:
„Bože, kako samo lijepo pjevaju.“
A tamo pod prozorom, dvojica jugoslovenskih umjetnika pjevala su ono što nisu stigli reći djevojkama. Pjevali su o mladosti, ljepoti, propuštenoj prilici, neuzvraćenoj ljubavi i možda onoj neobičnoj ljubavi koja se nekad rodi samo iz jednog pogleda.
Pred zoru su se polako vratili do hotela.
Sanski Most je počinjao da se budi. Prve ptice, prvi koraci, prvi zvuci novog dana uz ezan i crkvena zvona. A Mister Lapsus, još uvijek pod utiskom svega što se dogodilo, samo je ponavljao svom Đezi:
„Nema više vremena za bilo šta, gotovo je.
Takv ljepota. Ludnica, nego šta.
Ljudi moji, da li je to moguće?“
Možda tada niko nije mogao znati da će baš takve riječi, izrečene u jednoj običnoj noći, mnogo godina kasnije postati dio priče o jednom vremenu.

Vera i Vesna su nastavile svojim putem, život ih je odveo daleko od Sane, u Njemačku. Tamo su pronašle svoje ljubavi, svoje domove i svoje nove živote. Sanski Most je ostao iza njih, ostale su ulice njihovog djetinjstva, ciglana u Kruharima, hotel Sanus, stadion Podgrmeča i jedna kuća u Banjalučkoj ulici.
I ostala je priča o vremenu kada su ljudi još vjerovali da se za ljepotu vrijedi potruditi. Kada su poznati ljudi mogli, poslije velikog nastupa i televizijskog programa pjevati pod nečijim prozorom a da ih nije ni stid niti sramota ostati do zore. Vrijeme kada se ljubav nije slala sms porukom, nego pjesmom.
Kada je cijela čaršija ujutro mogla znati ko je kome zapjevao serenadu ispod prozora.
Možda je upravo zato priča preživjela, jer neke ljubavi ne moraju biti ostvarene da bi ostale lijepe.
Dovoljno je da se jednom dogode.

Te četvrtoaprilske noći 1974. godine, u Sanskom Mostu, dvije lijepe bliznakinje nisu znale da su te noći bile razlog zbog kojeg su dvojica velikih umjetnika ostala budna do pred zoru. Nisu znale da ih je neko tražio po gradu, niti su znale da je pod njihovim prozorom pjevana serenada.
Ali možda i nije potrebno da znaju i pamte tu jednu legendarnu rečenicu:
„Ljudi moji, da li je to moguće?“
A odgovor na nju, poslije svih tih godina, možda je jednostavan:
Jeste, moguće je, jer u Bosni su se nekada i najnevjerovatnije priče dešavale sasvim obično uz pjesmu, čašicu razgovora, jedan pogled i malo dobre volje.
Zato se te noći u Sanskom Mostu danas više niko ne sjeća kao obične aprilske noći, ona se pamti  kao noć kada su pjesma i ljepota na trenutak zaustavile vrijeme.
A takve noći, ljudi moji, ne zaboravljaju se.