Moj grad je ovih dana ponovo obojen u šarenilo raznih boja. Svake druge jeseni u oktobru gotovo ista priča. Kao da neko otvori ogromnu kutiju bojica pa prospe boje po čaršiji. Zelena na jednom ćošku, zatim crvena na drugom, onda malo dalje plava, pa i žuta. Onda se pomiješaju crveno i bijelo, žuto i zeleno, te naravno plavo, bijelo i crveno. Svako svoju boju nosi ponosno, kao da je baš njegova boja posljednja nada za ovu čaršiju i zemlju. Po tome smo dio demokratskog Zapada ali nismo u trendu. Još uvijek nema zastava u duginim bojama, o tome se ne priča, vješto se skriva i ne maše javno, mada tajno se šuška o prostotama i nemoralu.
Mašu svojim zastavama, a lijepo je vidjeti zastavu kako leprša na oktobarskom vjetru.
Samo što se čovjek ponekad zapita šta se to zapravo vijori iznad naših glava.
Stranačka pripadnost, pripadnost ideji, pripadnost narodu ili samo pripadnost onome ko je trenutno dovoljno glasan da obeća ono što smo već toliko puta čuli?
Ljudi su obučeni u iste boje, kao da se i čovjek može prepoznati po majici ko je i čiji je. A ispod majice isti čovjek, ista briga kako platiti račune, isto pitanje hoće li dijete ostati ovdje i isti strah od telefona koji može zazvoniti s haberima da je još neko zauvijek preselio.
Ista plata i penzija koja se istopi prije nego mjesec stigne do pola.
Ista majka koja kaže:
„Samo nek je dijete zdravo“,
a dobro zna da joj dijete negdje daleko pere tuđe guzice, liječi tuđe ljude ili gradi tuđe gradove.
Naša čaršija ima mnogo boja, ali malo nijansi.
Bijelu rijetko ko nosi, kažu bijela je simbol čistoće i nevinosti. Kod nas su joj odavno pronašli druge grijehe, jer nekima je bijela predaja, nekima slabost a nekima boja onih koji nemaju svoju stranu.
Crna je, opet, tuga i bol, a crne je najviše oko stadiona, gdje navijači još uvijek pjevaju o klubovima koji su nekada bili veliki, a danas više žive od uspomena nego od pobjeda.
Ipak, kada zaigra reprezentacija Bosne i Hercegovine, odjednom sve naše boje nekako izblijede. Tada niko ne pita ko je zelen, crven, plav ili žut, jer tada se čuje jedno
„Bosna i Hercegovina! Jedna si jedina! “
Čovjeku nešto zatreperi u grudima, pa pomisli da ima nade, da ima budućnosti za sve nas.
Možda smo tada najbliže onome što bismo mogli biti, ne zato što smo odjednom postali bolji ljudi, nego zato što na nekoliko sati prestanemo jedni druge gledati kroz boje.
Utakmica završi, ugase se reflektori i mi se ponovo vratimo svojim kućama i brigama.
Pred izbore čaršiju ponovo obuku u boje.
Obećanja počnu nicati brže od trave poslije kiše, sa plakata nam se smiješe poznata lica koja govore o budućnosti, mladima, putevima, radnim mjestima, pravdi i boljem životu.
A narod sluša, ne zato što vjeruje, nego zato što još uvijek želi vjerovati.
To je možda naša najveća slabost, a možda i najveća snaga, jer Bosanac, ma koliko ga život puta prevario, nekako uvijek ostavi malo mjesta za nadu.
Tako će i ovog oktobra ljudi izaći na izbore.
Neko će zaokružiti zelenu, neko crvenu, neko plavu, neko žutu opciju. Neko će glasati iz uvjerenja, neko iz straha, neko iz inata, neko za prijatelja a neko protiv komšije.
Neko zato što vjeruje da će baš njegov glas nešto promijeniti, a neko će ostati kod kuće, umoran od svega.
Ali iza svih tih olovkom povučenih linija ostat će ista zemlja, ista čaršija, isti most, ista rijeka koja će i poslije izbora teći svojim putem, kao da je se ljudske podjele uopšte ne tiču.
Most će ujutro možda biti zelen, možda crven, možda plav a možda žut.
Ali kad padne noć, sve boje će se pretvoriti u sjene i čaršija će opet postati crno-bijela.
Stvarnost će ostati surovo ružičasta, a budućnost najviše siva.
Pa ipak…
Negdje će dijete šutati loptu po prašnjavoj ulici, negdje će nana zasuti kahvu u džezvu, negdje će otac čekati da mu se sin javi iz Njemačke, negdje će djevojka spremati kofer, a majka krišom brisati oči.
Negdje će se dvoje mladih držati za ruke i praviti planove, iako ih ova zemlja nije baš mnogo naučila kako se planira budućnost.
Možda je upravo tu naša nada, ne u bojama na zastavama, ne u obećanjima sa plakata, ne u tome ko će glasnije vikati da je baš on spas, nego u ljudima koji, uprkos svemu, još uvijek ostaju ljudi.
U onome koji će komšiji pružiti ruku bez pitanja za koga je glasao, ko će pomoći starici da pređe ulicu. U doktoru koji neće pitati ko si, učiteljici koja će djetetu pokazati da nije rođeno da mrzi.
U mladom čovjeku koji će, nakon svega, ipak reći:
„Ja ne idem! “
Možda će jednog dana naše ulice zaista biti obojene svim bojama, ne stranačkim, nego dječjim. Bojama krede po asfaltu, balona na rođendanima i zastava koje nikoga ne plaše.
Bojama različitosti koje se ne skrivaju, nego su boje života.
Do tada, gledat ćemo kako se čaršija svake druge jeseni ponovo presvlači. A mi ćemo, kao i uvijek, pokušavati biti sretni od onoga što imamo, a to je kažu najvažnija sporedna stvar na svijetu.
Ponekad nam je zaista tako malo potrebno.
Jedna pobjeda reprezentacije Bosne i Hercegovine, jedna kafa s dragim čovjekom, jedan zagrljaj i jedna dobra vijest.
Jedan osmijeh na ulici i nada da će sutra biti barem za nijansu manje sivo.
Jer možda Bosni i Hercegovini ne treba još jedna boja.
Možda joj samo treba da sve svoje boje konačno nauči živjeti zajedno.
Hinterlasse einen Kommentar