Admir Jakupović

U Bosni čovjek može mnogo toga naučiti.
Može naučiti kako se drva cijepaju kad zima pokuca na vrata, kako se hljeb mijesi bez mjere, a ipak uvijek ispadne taman kako treba. Može naučiti prepoznati kišu po mirisu zemlje, razlikovati korake svojih ukućana na avlijskoj kapiji i znati, po boji neba iznad Grmeča, hoće li sutra biti lijep dan.
Ali ima nešto što čovjek ne nauči ni od oca, ni od majke, ni iz knjiga.
Ne nauči se to ni u gradu, ni na putovanjima, ni među ljudima koji mnogo govore.
To se samo osjeti.
Moj je rahmetli otac znao reći:
„Sine, nije svaki put kojim možeš poći, put kojim trebaš ići.“
Nisam ga tada razumio.
Bio sam mlad, a mladost, k’o mladost, misli da je vrijeme beskrajno i da se sve može stići. Čovjeku se učini da mu je život prostran kao ravnica pod vedrim nebom, pa krene da ga osvaja. Trči za poslom, za novcem, za nekim svojim mjestom pod suncem.  Dok tako trči, ne primijeti da mu godine prolaze pored ramena, tiše od povjetarca.
Radio sam, putovao, upoznavao ljude. Prešao sam mora, rijeke, brda, planine, vidio gradove čija imena nisam znao ni izgovoriti. Penjao sam se visoko, gledao oblake ispod sebe i mislio kako sam mnogo toga shvatio.
A onda bih se vraćao u svoju Bosnu, svoju Sanu.
Svaki put, čim bih ugledao ovu našu rijeku Sanu, staru šljivu iza kuće i dim koji se ujutro lijeno dizao iz komšijinog dimnjaka, nešto bi mi se u grudima pomjerilo.
Kao da me zemlja tiho zove po imenu.
Jednog septembarskog jutra vratio sam se u Sanu ranije nego što sam planirao.
Sunce je bilo nisko, ali toplo. Ono septembarsko, blago i zrelo, koje ne peče nego miluje. Rosa se još držala za travu, a iz šipražja se čuo cvrčak, uporan u svojoj pjesmi, kao da ne zna da je ljeto na izmaku.
Sjeo sam na staru drvenu klupu u parku u centru grada. Nisam imao telefon u ruci, nisam imao nikakav plan, niko me nije čekao i niko me nije zvao.
Samo sam sjedio i prvi put nakon mnogo godina nisam osjećao da nešto propuštam.
Čuo sam vodu kako prolazi ispod gradskog mosta. Negdje u daljini zalajao je pas. Iz obližnjeg restorana je dopirao miris jutarnje kahve, a na štriku balkona obližnje zgrade se sušila bijela košulja koju je neko rano oprao.
Sve je bilo obično, a meni se učinilo da je svečano.
Tada sam se sjetio oca.
Sjetio sam se kako je znao ujutro izaći pred kuću, nasloniti se na ogradu i gledao prema brdu. Nije govorio, samo bi gledao.
Pitao sam ga jednom:
„Babo, šta gledaš toliko?“
Naslonio je ruke na ogradu i odgovorio:
„Ništa, sine. Samo gledam.“
Tada sam se nasmijao, misleći da je to odgovor starog čovjeka koji nema pametnijeg posla.
A tog jutra, poslije toliko godina, shvatio sam ga.
Čovjek može preplivati more, a da ne upozna sve ribe u njemu. Može preletjeti nebo, a da nikad ne sjedne na oblak. Može završiti škole, napuniti police knjigama i naučiti imena mnogih stvari, a da mu ostane nepoznato ono najvažnije, kako biti miran kada se svijet oko njega utiša.
Nije znanje malo, nije rad uzaludan, nisu putovanja bez vrijednosti, ali čovjek koji stalno ide, a nikada ne zastane, može stići daleko a ipak ne znati gdje je.
A gdje smo mi, ako ne znamo čuti jutro, ako nam je svaka tišina praznina i ako nam je svaka pauza gubitak?
Predvečer sam pošao do rijeke Sane.
Staza je bila vlažna od rose koja se vraćala s prvim hladnijim dahom jeseni. Uz put su se žutili listovi, a iznad mene su se granale stare vrbe. Sjeo sam na kamen pored vode i dugo gledao kako se odraz neba lomi na površini.
Sjetio sam se majke.
Ona je voljela majska jutra. Ustajala bi prije svih, otvarala prozore i puštala da u kuću uđe miris mokre zemlje i procvjetalih voćki.
„Ustani“,
govorila bi,
„šteta je prespavati ovakvo jutro.“
Tada mi se spavalo. Danas bih dao mnogo toga za jedno takvo buđenje. Za majčin glas iz kuhinje, za škripu vrata, za miris toplog hljeba i za onu jednostavnu sigurnost koju čovjek ne cijeni dok je ima. Dok sam tako sjedio pored rijeke Sane, shvatio sam da čovjek ne žali uvijek za velikim stvarima.
Ponekad najviše žali za onim što je smatrao premalim da bi zastao. Žali za kahvom koju nije popio s ocem, za pričom koju nije saslušao do kraja, za majčinim rukama koje je uzimao zdravo za gotovo i za jednim običnim jutrom koje se više nikada neće vratiti.
Zato, ako ikada osjetiš da ti je život prebrz, nemoj odmah tražiti neki veliki odgovor.
Ne moraš otići na kraj svijeta, ne moraš sve ostaviti.
Samo pronađi svoje mjesto mira.
Sjedni uz rijeku, izađi pred kuću oslušaj cvrčka kad zasvira i pogledaj kako se sunce spušta iza brda. Pusti da te septembarsko sunce ugrije po licu, a majska rosa podsjeti da još ima jutara koja vrijedi dočekati.
Nazovi nekoga koga voliš, saslušaj ga.
Ne žuri da odgovoriš i ako možeš, oprosti za nešto što već dugo nosiš.
Jer život nije samo ono što smo uradili, nije ni ono što smo zaradili,  a nije ni ono što su drugi o nama zapamtili.
Život je i ono što smo osjetili dok smo živjeli.
Ono jutro koje smo dočekali, ona ruka koju smo držali, ona tišina u kojoj nam je bilo lijepo i onaj trenutak kada smo, prvi put nakon dugo vremena, shvatili da ne moramo nigdje.
Da možemo samo sjediti, gledati i biti zahvalni.
Jer neke se stvari ne mogu naučiti.
Možeš ih samo osjetiti.