Ima svadbi koje se pamte po muzici, ima ih koje se pamte po pjesmi, a ima i onih koje čovjek nosi u sebi cijeli život, jer su bile više od svadbe. Bile su susret ljudi, zagrljaj vremena, obećanje mladosti i dokaz da se nekada živjelo jedni s drugima, a ne samo jedni pored drugih.
Moja je zabilježena i obilježena dragim licima, jednom septembarskom subotom, 23.eg dana tog devetog mjeseca 1989. godine. Sanski Most je tada bio jedno, živio je kao jedno. U avliji, za sofrom, uz pjesmu, smijeh i čestitke, ljudi su se okupljali da podijele radost. Nije bilo važno ko je odakle došao, čiji je prijatelj, rođak ili komšija. Bilo je važno da je tu, da se raduje s mladencima, da pruži ruku, nazdravi, zapjeva i ostavi dio sebe u tom danu.
Svadbe su nekada imale neku posebnu težinu. Nisu bile samo lijepo odijelo, bijela haljina, muzika i fotografije. Bile su zavjet, obećanje, riječ data pred ljudima i pred Bogom. Bile su spajanje dviju porodica, ali i mnogo više od toga, spajanje sudbina, običaja, uspomena i nada.
U Bosni se znalo šta znači svadba. Znalo se da se vrata otvaraju za svakoga, da se kafa ne pita koliko će se popiti, da se sofra prostire s ljubavlju i da se gost ne mjeri po tome šta donosi, nego po tome što dolazi. Znalo se i da se radost ne čuva samo za sebe. Ona se dijeli. Što je više ljudi podijeli, to je veća.
A prijateljstvo, ono prijateljstvo je tada imalo svoju posebnu vrijednost. Ljudi su se posjećivali bez najave, družili bez posebnog razloga i ostajali jedni uz druge i kad muzika utihne. Znalo se ko je čiji, ne po prezimenu i imovini, nego po tome ko će prvi priskočiti kad zatreba. Nije trebalo mnogo da se sjedne zajedno. Jedna kahva, razgovor na kapiji, pjesma iz komšiluka i večer bi prošla kao tren.
Danas, kada se osvrnemo na svadbe i druženja, u nama se pomiješaju osjećaji. Radujemo se kada vidimo mlade ljude koji počinju svoj zajednički život, ali se istovremeno sjetimo onih kojih više nema, onih koji su nekada bili tu, a čiji se glas danas čuva samo u sjećanju. Sjetimo se stolova za kojima je bilo više smijeha, avlija koje su bile pune svijeta i vremena kada se imalo manje, a nekako se dijelilo više.
Danas se ljudi i dalje vole, vjenčavaju i okupljaju. Svadbe nisu izgubile svoju ljepotu, ali se naš odnos prema njima promijenio. Brže živimo, manje se zadržavamo, a ponekad i previše gledamo šta je na fotografiji, a premalo ko je zaista pored nas. Druženje se često dogovara unaprijed, prijateljstva se održavaju porukama, a vrijeme za iskren razgovor postalo je dragocjenije nego ikad.
Možda nije nestala želja za bliskošću, možda smo samo zaboravili koliko nam je potrebna.
Jer šta je svadba, ako nije prilika da se ljudi okupe oko ljubavi? Šta je zavjet, ako nije spremnost da se riječ čuva i onda kada život donese teškoće? Šta je prijateljstvo, ako nije prisustvo i onda kada nema razloga za slavlje? Šta je čovjeku od svega što stekne, ako nema s kim podijeliti i radost i tugu?
Kada pogledam tu svoju septembarsku subotu iz 1989. godine, ne vidim samo jedan datum. Vidim lica. Vidim ljude koji su tada bili mladi, nasmijani, puni života i planova. Vidim one koji su danas stariji, one koji su otišli, one čiji su se putevi promijenili. Vidim Sanski Most koji je znao disati kao jedno, barem u trenucima kada bi se ljudi okupili oko nečije sreće.
I zato su takve uspomene dragocjene. One nas podsjećaju da život nije satkan samo od velikih događaja, nego od ljudi s kojima smo ih dijelili. Od ruku koje su nas grlile, glasova koji su nam čestitali, pjesama koje su se pjevale i obećanja koja su tada zvučala jednostavno, a nosila su cijeli jedan život.
Nekada su svadbe bile zavjet pred ljudima, a druženja zavjet prijateljstvu. Danas nam možda najviše nedostaje upravo ono što se ne može kupiti, vrijeme jednih za druge, iskrena riječ, otvorena vrata i osjećaj da pripadamo jedni drugima.
Dok se sjećamo svadbi nekada, ne sjećamo se samo kako smo živjeli. Sjećamo se kako smo se osjećali.
A to je ono što vrijeme, ma koliko prolazilo, ne može izbrisati. ❤️
Hinterlasse einen Kommentar