Admir Jakupović

Dijelio sam i šakom i kapom
Prijatelju, prolazniku, svakom
Nikom nisam znao reći ne
Od mene nema veće naivčine

Dijelio sam i opet bih
Nastojao biti nenametljiv i tih
Želio sam usrećiti ljude
A meni kako bude, bude

Nekada davno, prije nego što su nas godine počele razdvajati, imao sam jarana koji mi je bio haver, frend ili kako svi zovu jednostavno, prijatelj.
Bio je to čovjek s kojim sam se družio, smijao i pio kafu do kasno u noć. S njim sam dijelio radosti i tuge, pobjede i poraze, one male tajne koje čovjek ne govori svakome. Neke od njih ostat će zauvijek između nas, jer prava prijateljstva imaju svoje tišine koje se ne prepričavaju.
Bio je istinska veličina, a nikada se nije ponašao kao da je veći od drugih.

Prijateljstvo se ne dobije rođenjem. Ne može se kupiti, naslijediti niti naručiti. Ono se stvara polako, kroz godine, kroz razgovore, kroz šutnje koje nisu neugodne, kroz trenutke kada je dovoljno samo sjediti jedan pored drugoga. Lako je imati nekoga kraj sebe kada je sve dobro. Ali pravi prijatelj ostaje kada život pokaže svoje drugo lice. A život, nažalost, ima mnogo načina da ukrade ljude koje volimo. Nekoga odnese posao, nekoga odvedu godine, nekoga porodica, druga država ili neki novi život. Nekoga jednostavno prestanemo viđati, prvo sedmicama, pa mjesecima, a onda shvatimo da su prošle godine.
Sjećam se naših posljednjih susreta. Tada nismo znali da su posljednji. Čovjek nikada ne zna kada se obična kafa pretvara u uspomenu. Kada posljednji razgovor postaje nešto čega će se kasnije sjećati sa osmijehom i knedlom u grlu. Kada se posljednji put nekome kaže:
„Vidimo se.“

Zato mi je uvijek bilo fascinantno prijateljstvo koje traje pedeset godina. Pedeset godina znači oprostiti bezbroj sitnica, znači razumjeti tuđu šutnju i prihvatiti tuđe slabosti. Nekada preći preko ponosa, naći vremena i kada ga nema, te sačuvati mjesto za prijatelja čak i kada život postane prepun obaveza.
Zamišljam dvojicu staraca kako svakoga dana u podne sjede za istim stolom u kafiću. Kosa im je sijeda, koraci sporiji, a ruke pomalo drhte dok prinose šoljicu kafe ustima. Jedan plati danas, drugi sutra i možda više ne mogu trčati kao nekada, niti napraviti sve one ludosti iz mladosti. Ali kada se pogledaju, obojica u očima još uvijek vide one dječake kakvi su nekada bili. One dječake koji su znali prečice kroz stare prolaze, one koji su se smijali stvarima koje niko drugi nije razumio, one koji su mislili da će njihovo prijateljstvo trajati zauvijek i možda baš u tome i jeste tajna pravog prijateljstva.
Ne pobijedi ono godine, ne pobijedi ga ni udaljenost, ne pobijedi ga čak ni vrijeme.
Prijateljstvo pobijedi onda kada se, poslije svega, dvojica ljudi ponovo sretnu i shvate da između njih ništa važno nije nestalo.

Često za kraj prijateljstva krivimo druge. Kažemo da su se oni promijenili, da su otišli, da su zaboravili.
A rijetko zastanemo i pitamo se jesmo li i mi mogli učiniti nešto više. Da li smo mogli nazvati, da li smo mogli otići na kafu, jesmo li mogli oprostiti jednu glupost i jesmo li mogli sačuvati ono što nam je nekada bilo najvažnije. Jer stari prijatelji nisu samo ljudi iz naše prošlosti. Oni su svjedoci našeg života, oni pamte kakvi smo bili prije nego što smo postali ozbiljni. Prije obaveza, prije briga, prije svega onoga što smo mislili da moramo postati.
Pamte našu dugu kosu, naše ludorije, naše snove i naše greške. I zato, ako danas postoji neko ko te pamti takvog, nemoj čekati da godine odluče umjesto tebe.
Nazovi ga, pošalji mu poruku, sjedni s njim na kafu.
Jer možda ćemo jednog dana imati sve što smo željeli, ali će nam najviše nedostajati upravo onaj čovjek kojem smo nekada mogli reći sve.

A pravi prijatelj nije onaj kojeg viđaš svaki dan.
Pravi prijatelj je onaj kojeg vrijeme može odvesti daleko, ali ga nikada ne može izbrisati iz tvog srca.

Ima li sreće i većega blaga
od Čovjeka pravog i Prijatelja draga
Ima li, pitam se, a odgovor znam
jer pravoga Prijatelja nikome ne dam.

Ne mjeri se to blago ničim na Svijetu
nema ljepote ravne takvome cvijetu
S njim bi mir i ljepota Zemlju krasili
S njim bi velikani samo lule mira gasili

Imaju li cijenu ljudi dobrih duša
oni ljudi čije srce grijeha ne kuša?
Opet se pitam, a odgovor znam
jer druge ne želim i ne trebam!

Ne mjeri se to blago ničim na Svijetu
nema ljepote ravne takvome cvijetu
Njome bi djeca Svijeta mirisala
Njome bi, nasmijanih lica, sreću risala.