Admir Jakupović

Koračao je gradom na ušću Zdene u Sanu, gradom na devet rijeka ponosno i gordo, kako mogu samo čestiti i prkosni ljudi.
Jedno vječno nasmijano i raspoloženo lice spremno da uljepša dan, unese radost i pomogne na bilo koji način.
Širokog osmijeha poput razigrane rijeke Sane i velikog srca poput gordog Grmeča.

  Zauvijek upamćen na sanskim ulicama kao rado viđeno i omiljeno lice, dijete ovoga grada i ponos svih onih koji su ga poznavali.

Odrastanje i život u mahali nije kao u ostalim dijelovima grada.
Djeca su složnija i naučila su na kolektivniji život. Svaka kuća je topli dom u koju si dobrodošao. Stariji paze na mlađe, a mladi poštuju starije. Niko ne odskače u bilo čemu, a svi uživaju u izobilju ako ima jedan.
U mahali se od malih nogu uči o časti i poštenju, o pravdi i pravednosti.

Ali odrastanje i život u mahali tjera te na vječitu borbu i dokazivanje. Grad se odnosio maćehinski prema mahali, što je kod djece iz mahale stvorilo trajnu želju za dokazivanjem da budu jači, bolji i veći.

Mahala unatoč svemu nije znala da mrzi.
Voljeli su Sanu iskreno i prostodušno kao svoju najrođeniju i tako se ponašali.

Fahro je bio sve navedeno i još mnogo više.
Odrastao u mnogočlanoj porodici, pet braće i sestra, od čestitih i plemenitih roditelja mogao je samo naučiti dobrotu i merhametluk.
Vrijedne njegove ruke i zanat koji je naučio od oca Himze donijele su mu još kao momčiću, reputaciju cijenjenog majstora.
Patriotizam i neustrašivost kojom se isticao kao pripadnik Armije Bosne i Hercegovine, su postale dio priča i legendi vezanih za taj period.

Mogao je Fahro birati grad i funkciju u Bihaću, Travniku, Sarajevu ili Zenici, ali nije.
Onakav kakav je bio, vezan za svoju Sanu, želio je i volio samo život u gradu na devet rijeka.
Mogao je Fahro birati destinaciju i državu bilo gdje na svijetu.
Odlazio je na kratko, u posjetu, ali se vraćao svojoj Sani.

Provodio je vrijeme pomažući  potrebne i sve one koji bi mu se obratili za bilo šta, bilo koju vrstu pomoći. Nije se štedio u namjeri da pomogne, boreći se za pravednost i pravdu, gdje mu pravo nije bilo česti saveznik.
Humanost, ljubav, istinoljubivost, pravdo i pravednoljubivost su odlika ovog velikog čovjeka koji je u duši i srcu ostao vječito dijete.
Nije nikada bio sebičan i razmišljao o sebi.
Nije se pokolebao ni kad ga je sustigla bolest, i dalje je bio više tuđi nego svoj.
Mislio je da će lako pobijediti i u ovoj bici.
Ali ovo je bila bitka u kojoj je ostao sam.

  Dječak iz mahale kraj Sane, koji je davno postao pukovnik, je zauvijek pravednik u sjećanjima sanjana.