Admir Jakupović

Kad smo bili djeca, plašili su nas pričama da u Sani žive aždahe koje dave malu djecu i vuku ih na dno rijeke. Nije to bila obična aždaha, ni čudovište iz čuvenog Loh Nesa ne bi joj smjelo prići bez pratnje i uredno ovjerene potvrde da zna plivati.
Samo što je naša aždaha imala jednu veliku manu, niko je nikad nije uspio vidjeti, a kamo li uslikati.
Strah od Sane posebno je rastao u kišnim i maglovitim danima. Tada su, govorili bi stariji, šejtani i džini gospodarili obalom. Djeca su zaobilazila rijeku, odrasli su je gledali ispod oka, a psi lutalice su, čim bi se spustila magla, sami odlazili daleko.

A onda se, u novije vrijeme, pojavio jedan bogat čovjek. Svi su znali čime se bavi, ali valjda je došlo moderno vrijeme pa više nije bilo pristojno reći bogataš, nego mu dadoše međunarodno priznatu titulu Tajkun. Naš Tajkun je imao para, a gdje ima para, tu obično ima i prohtjeva. Njegov fetiš bili su krokodili. Nosio je cipele od krokodilske kože, torbica i novčanik takođe od krokodila. Kaiš i narukvica na satu, sve, naravno, od prave krokodilske kože. Samo je još falilo da mu sjedišta i gume od automobila budu od krokodilske kože.
Odijela je naručivao posebno krojena od La Coste, valjda da se i odijelo osjeća kao da je iz porodice reptila. U starom hotelu nije pitao šta ima za ručak, nego je uredno naručivao juhu od krokodila.
Neko ga jednom upita:
– Šta će ti, bolan, toliki krokodili?
On samo pogleda preko naočala.
– Vi znate, činjenica da je…
I tu se već znalo da će razgovor potrajati.
Jer njegov svaki govor počinjao je isto:
„Vi znate, činjenica da je…“
A onda bi uslijedio njegov omiljeni manevar:
– Nije to tako, nego je ovako bilo.
I tako bi čovjek za pet minuta objasnio nešto što ga niko nije pitao, dokazao nešto što niko nije tvrdio i na kraju obećao budućnost kakvu ni Amerika još nije projektovala u svojim dugoročnim planovima.
Ubrzo se počeo baviti politikom.
Narodu je obećavao bolju budućnost, prosperitet, razvoj, radna mjesta i, ako dobro pamtimo, vjerovatno i krokodila u svakom domaćinstvu. Tada je nastala čuvena narodna izreka, naša rijeka je mala bara puna krokodila. Sve je to trajalo dok iz rijeke Sane nije izlovljen posljednji krokodil ili, što je još vjerovatnije, dok nije ustanovljeno da krokodila u Sani nikada nije ni bilo.
Ali politika je čudna stvar. Ako nema krokodila, uvijek se može izmisliti jedan.

Zatim su došli investitori iz Evropske unije.
Dva brata, rođena, imanje su im čuvale dvije doge, a u bazenu su plivala dva aligatora. Družili su se sa poznatim facama, slikali se sa političarima i potrošili toliko para na donacije da su ljudi počeli govoriti:
– Nisu tu čista posla, nije ni njihovo maslo za Ramazana. Ovi, ili imaju baš puno para, ili nešto znaju, što mi ne znamo.
Dok bi se oni ponosno vozali čaršijom u svojim uglancanim moćnim Hammerima a kroz spuštena stakla izvirivale glave prelijepih putenih djevojaka. Zaustavljali bi se u glavnoj ulici, gdje su imali dva privatna parkinga i odlazili na kafu.
Prilikom snimanja jednog spota u vili gradonačelnika glavnog grada susjednog entiteta, taj lik im se toliko dopao da su mu, iz čistog prijateljstva, poklonili jednog Ali Gatora.
I tako je Ali Gator dobio novi dom, a drugi aligator ostao da čami sam, sve do kobnog 14. maja 2015. godine.
Tog dana desila se velika poplava.
Tog dana se sjećam kao da je juče bilo, bila je srijeda, kišan dan i ništa nije slutio na zlo.
Sana je nadošla kao nikad prije, a Bliha i Zdena su potekle uzvodno, zbog siline i količine vodene mase iz Sane. Voda je nosila granje, daske, kontejnere, kokoši, komšijske planove i sve ono što je prethodnih godina neko uredno ostavio pored rijeke. Jedina dva živeća Sanjanina iz Mahale, ljudi koji su pamtili sve poplave od vremena kad je Sana još tekla uzvodno, tvrdila su da takvu u životu još nisu vidjeli. A onda i onaj preostali aligator što je čamio sam, nestade. Nestao je u velikoj poplavi, odnijela ga bujica. Mediji su šutjeli, a policija tajila informacije zbog straha od velike panike stanovništva, nadajući se da ga je bujica i brza voda odnijela daleko nizvodno. Niko ništa njje znao. Zvanična teorija bila je da ga je matica odnijela nizvodno. Nezvanična teorija bila je da je aligator otišao sam u potrazi za drugom. Treća teorija, koju niko nije javno izgovarao, glasila je:
„Ako ga vidite, nemojte mu prilaziti.“

Ali tada se na Facebooku javio Tolja.
Tolja je panično objavljivao statuse da je vidio nešto strašno na Bijelim brodovima.
– Ljudi, nije normalno!
pisao je.
Pa nakon deset minuta:
– Ovo nije riba!
Pa nakon još pet:
– Obećavam, otići ću na Otok sreće i uslikati neman!
Narod je čekao sliku, čekao je neman, čekao je dokaz. Ali Tolja nije otišao na Otok sreće.
Tolja je u paničnom strahu  otišao u Njemačku.
I to ne bilo gdje, već daleko u kišnu Westfaliju. Dugo je patio za Sanom. Patio je za Bijelim brodovima i za Otokom sreće. A najviše je patio što više nije mogao normalno napisati svoj pravi status na fejsu.
Njegov vapaj bio je kratak:
– Prevoz!
Raja se odmah organizovala, skupljale su se donacije, poslije džume organizovana sergija.
U malom parku kraj Zdene prodavali se kolači.
Jedan sanski muzičar je čak snimio pjesmu:
„Mirza, vrati se…“
Ali Mirza nije bio jedini problem. Tolja nije vraćen.
Strah je bio jači, ili kako to naš narod kaže, u strahu su velike oči, a guza gaće žvače. I tako je potrajalo sve dok neko od raje nije pronašao ključni dokaz.
Na Otoku sreće ostao je Toljin donji veš. Nije trebalo dugo da se zaključi da je čovjek u paničnom strahu i bijegu napustio otok Sreće brže nego što je aligator napustio bazen. Donji veš je odnesen jednoj ženi u Bartikovce, a ta žena je, kažu, znala šta radi.
Salila mu je strahu. U donji veš se, vjerovatno, gledalo duže nego u matične knjige.
A onda je uslijedila terapija.
Donji veš i flaša ljekovite vode sa zapisom poslani su autobusom poznate kompanije direktno u Njemačku. Nakon toga, desilo se čudo.
Čudotvorni napitak je pomogao, kao da je Zemzem vodica, Visočko cener šerbe ili ne daj Bože Torabijeva magija.
Veliki kahar prošao je za heftu dana.
Tolja se vratio, Westfalija je preživjela, a Sana je nastavila teći.
Povratak je bio spektakularan, a kako bi drugačije moglo biti. U Cobri se te večeri održavao dugo pripremani i željno očekivani koncert sanskih rok muzičara. Noć za pamćenje, lokal pun da ni šibica ne može pasti na pod. U jedan glas se pjevala legendarna pjesma o čaršiji i rijeci Sani, piši mi. U tom trenutku su prisutni primjetili nešto veliko u vodi. Iz vode se pojavio on, Mirza Tolja u mokroj svečanoj garderobi i patikama na nogama, na opšte veselje prisutnih.
Nari je izašao na binu i zapjevao „Mirza, vrati se…“

A aligator?
E, to niko ne zna.
Neko kaže da ga je matica odnijela sve do Save, čak Dunava i još dalje, do Crnog mora.
Neko tvrdi da se negdje nizvodno nastanio i danas čeka da neko ponovo napravi poplavu.
A najhrabriji među nama tvrde da je aligator još uvijek negdje u Sani, u čarobnom trouglu gdje nestaju mnoge stvari. Samo se krije, čeka maglu, čeka kišu, čeka da djeca porastu i čeka da se pojavi neki novi političar koji će stati pred narod i reći:
„Vi znate, činjenica da je Sana puna krokodila.
Nije u pitanju samo jedan aligator, nego krokodili.“
A onda će, kao i uvijek, obećati bolju budućnost.
Samo neka neko, prvo provjeri bazen.

Admir Jakupović