Admir Jakupović

Moji prvi susreti sa rijekama nisu počeli sa Sanom, iako će Sana kasnije postati moja velika rijeka, ona prema kojoj će me godine sve više vraćati.
Nisu počeli ni sa Zdenom, iako sam i nju kasnije upoznavao, kao i mnoge druge pritoke Sane, tražeći u njima nešto od one prve, davne radosti.
Moja prva rijeka bila je Bliha, u njoj sam naučio plivati i uživati u svemu što jedna rijeka pruža.
Možda zato prema njoj i danas osjećam nešto što se ne može sasvim objasniti. Sana je bila velika i važna, Bliha je bila moja i nježna.
Do nje sam dolazio kao dijete, kad god bi se ukazala prilika da odem kod dida u selo Pod brijegom. Danas mi se čini da je to bilo jednostavno, sjedneš, odeš i eto te kod rijeke. A nije bilo tako. Tada se do sela pod brijegom nije stizalo ni brzo ni lako. Put je imao svoje vrijeme, a dijete svoje strpljenje. Zato se odlazak kod dida čekao, planirao i doživljavao kao mali praznik. Radovao sam se toj seoskoj idili, slobodi i svoj ljepoti prirode, kao i susretu sa drugarima, amidžom Crnim, majkom Redžifom, didom Dedom i pramidom Ibrahimom.
Najčešće sam odlazio kad bi se vrijeme proljepšalo, a najduže ostajao ljeti. Ljeto je u pramdidovom selu Pod Brijegom imalo svoj red i svoje zakone.
A glavni zakon glasio je da se sve dešava oko Blihe.
Ujutro bi selo još bilo pospano, sunce tek počelo grijati krovove i avlije, a mi bismo već razmišljali o rijeci. Nije nam trebala nikakva posebna priprema. Nismo nosili peškire, zračne dušeke, naočale za plivanje ni kremu za sunčanje. Nismo imali ništa od onoga bez čega današnja djeca navodno ne mogu na kupanje. Imali smo samo sebe i Blihu.
A to je bilo dovoljno.
Najčešće smo se kupali uzvodno od starog drvenog mosta. Tu je rijeka bila taman onakva kakva je djeci trebala biti, ni preširoka, ni preduboka, ni prebrza. Moglo se plivati, roniti, brčkati, praviti takmičenja i dokazivati ko je hrabriji, a da se pri tome niko ne brine i ne mora se posebno pitati hoće li ga pustiti iz kuće na Blihu. Bliha je bila čista i bistra, gledao si joj dno i vidio si kamenje. Gledao si ribice kako nestaju između sjena i činilo ti se da je cijeli svijet stao u tu vodu. A onda, tu su bili i dudovi.
Nekoliko velikih stabala duda pravilo je hladovinu nad rijekom. Krošnje su bile guste i pune zrelih plodova. Nama nije padalo na pamet da se penjemo po drveću i krademo ono što nam priroda ionako nije uskraćivala. Dudovi su sami dolazili nama.
Zreli plodovi padali su u vodu, a mi bismo se takmičili ko će prvi ugledati i uhvatiti onaj najljepši i najzreliji. Bacali bismo se za njima kao da lovimo nešto mnogo dragocjenije od duda. A možda nam je i bilo dragocjeno. Slatki plod crnog duda bi pukao pod zubima, a sok bi ostavljao tamne mrlje po rukama, licu i tijelu. Nije nam to smetalo, jer Bliha bi sve oprala. Rijeka Bliha je bila naš peškir, naša kada, naš bazen i naš ljetni svijet.
Danas, kad se sjetim te vode, čini mi se da je bila toplija nego što zaista jeste bila. Valjda uspomene imaju svoju temperaturu.
Bliha je znala biti pitoma, ali nije uvijek bila takva.
Kad bi proljeće ili jesen donijeli velike kiše, rijeka bi pokazala drugo lice. Nadošla bi, zamutila se i počela nositi sve pred sobom. Tada se nije šalila.
Znala je napraviti belaja i zijana. Zato su ljudi počeli razmišljati kako da je ukrote i regulišu.
Nedaleko od našeg kupališta, malo uzvodno, napravljena je betonska brana sa bazenom.
Nama je to bilo čudo. Novo kupalište! Rijeka šira, dublja, brža, a što je nama bilo najvažnije i opasnija.
Jer djeca imaju jednu neobičnu osobinu, ono što odrasli smatraju upozorenjem, djeca često shvate kao poziv. Ubrzo smo i mi tamo počeli dolaziti. Govorili smo da idemo na bazen, jer tada nije bilo bazena u čaršiji, a kad su izgradili bazene, mjesto je dobilo svoje logično ime, brana.
Nije prošlo mnogo vremena, a to mjesto je počelo uzimati svoj danak. Neki dječački smijeh tamo je utihnuo. Neki su se vratili kući samo u pričama.
I danas, kad pomislim na tu betonsku branu, ne mogu je gledati samo kao građevinu. Ona u mom sjećanju ima dva lica, jedno je lice dječačke hrabrosti, a drugo lice upozorenja koje smo tada prekasno razumjeli.
A nizvodno od starog mosta, bio je gaz.
Tu se Bliha mogla prijeći konjskom zapregom, a čovjek u čizmama mogao je zakoračiti preko vode i nastaviti svojim putem.
Danas tamo stoji veliki armiranobetonski most kojim magistralni put povezuje Sanski Most sa Prijedorom. Most je čvrst, širok i napravljen da traje.
Ali meni se, kad pomislim na to mjesto, prvo pojavi slika starog gaza i didovih pataka.
Patke su po cijeli dan bile u vodi.
Njih nije zanimalo ni ko je napravio most, ni koliko je voda duboka, ni hoće li sutra pasti kiša. One su imale svoj posao, brčkati se, tražiti nešto po plićaku i praviti se da je cijela Bliha napravljena samo za njih.
Dva puta dnevno, u rani sabah i pred akšam, počinjao je svakodnevni obred. Did Dedo ili amidža Crni izvodili bi blago iz štale, a sve to bi posmatrao pramdid Ibrahim sa klupe ispred porodičnog mezarja. Ja bih sjedao na klupu stiskajući se uz njega i posmatrao prizor.
Prva je išla kobila, koju je uvijek neko vodio, za njom su išle krave, pa koze, zatim ovce, a na kraju patke.
Patke su izlazile iz avlije gegajući se, kao da kasne na važan sastanak, a niko im nije smio reći da požure. Čitava kolona spuštala bi se prema Blihi.
Životinje bi pile, ulazile u vodu, rashlađivale se, a mi bismo gledali. Danas mi se čini da je to bila neka posebna predstava koju tada nismo znali cijeniti.
Jer dijete ne zna da živi u uspomeni. Dijete samo živi i misli da će tako biti zauvijek.
Bliha je tada bila puna ribe, a mi smo bili dobro organizovani ili smo barem tako mislili. Dvojica najjačih i najstarijih drugara stajala bi na kraju gaza, tamo gdje se rijeka sužavala i završavala u brzaku, držeći razapetu mrežu. Onda bismo mi ostali krenuli stotinjak metara uzvodno. Naš zadatak bio je jednostavan, praviti buku, gaziti po vodi, lupati nogama i rukama te tako tjerati ribu. Bili smo, zapravo, dječja verzija neke ozbiljne ribarske ekspedicije. Kretali bismo prema mreži, gurali kamenje, prskali vodu, vikali jedni na druge i usput se svađali ko je koga poprskao. A riba bi bježala pred nama. Najviše bi se uhvatilo zekica, pa po koji klen i kostreš. Kad bismo izvukli mrežu i ugledali ulov, radosti nije bilo kraja. Ponavljali smo istu radnju sve dok ne bismo zaključili da je ulova dovoljno. A onda je nastupao mnogo teži dio.
Riba je bila tu, ali gdje nabaviti tavu, odakle ulje, gdje je so a treba i dovoljno kruha. Dječji lov bio je mnogo jednostavniji od dječje organizacije ručka.
Tu bi na scenu stupio amidža Crni.
On je bio posebna priča, za nas je bio gotovo mitski ribar. Gledao sam ga kako golim rukama hvata velike komade ribe i pokazuje nam ih, više da nas impresionira nego zato što je to bio najbolji način ribolova. Mi bismo ga gledali širom otvorenih očiju.
Nama je to izgledalo kao da je čovjek rođen u vodi.
Ipak, za pravi porodični ručak amidža Crni nije se oslanjao samo na svoje ruke. Imao je pleteni sepet s kojim je bio nevjerovatno vješt. Uđe u vodu, zagleda se u nju, sačeka pravi trenutak i eto ribe. U njegovom sepetu bi se često našlo nekoliko lijepih komada plotice i pastrmke. Nama je to izgledalo kao čarolija. Nismo razmišljali o tome koliko iskustva treba da čovjek tako poznaje vodu. Nismo razumjeli da amidža Crni nije samo lovio ribu.
On je čitao Blihu i znao je gdje se voda lomi preko kamena, gdje riba traži zaklon, gdje se zadržava, gdje treba stati i koliko dugo čekati.
Mi smo tada mislili da je sve to jednostavno.
Kao što smo mislili da će i Bliha uvijek biti tu, da će uvijek biti dudova, da će uvijek biti pataka i da će uvijek u zoru izlaziti blago .Da će uvijek postojati onaj stari drveni most i da će se uvijek moći potrčati prema vodi i bez pitanja uskočiti u nju. Ali vrijeme ne pita djecu šta žele da ostane, ono samo prolazi.
Godinama sam sve više upoznavao Sanu.
Postala je važnija, šira, dublja i velika rijeka mog djetinjstva koja je kasnije dobijala sve više prostora u mom životu. Upoznao sam i Zdenu, pa druge pritoke Sane i shvatio da svaka rijeka ima svoj karakter, svoj govor i svoje uspomene.
Ali Bliha je ostala nešto drugo.
Ona nije bila samo rijeka, bila je mjesto mog prvog osjećaja slobode. Prvo mjesto gdje sam naučio da voda može biti igra i da ljeto može imati miris mokre zemlje, duda i zagrijanog kamena. Da se riječna riba može loviti mrežom, rukama i snovima. Da patke mogu biti važan dio dana i da čovjek može ustati u zoru samo da napoji blago i da mu to bude sasvim prirodno. Da jedan mali dječak može provesti cijeli dan u vodi, a da mu naveče bude žao što mora izaći.

Sjedio sam na klupi uz pramida Ibrahima, jutarnje sunce nježno nam je milovalo obraze, a mi smo uživali u tišini koju je tek povremeno prekidao šum rijeke Blihe. Nije dugo trajala ta tišina, prekinuo ju je did Dedo, vidno ljut i uznemiren. Bliha mu je nanijela veliku štetu na imanju, a najviše na njivi zvanoj Tuk. Voda je odnijela sve usjeve koje je s mukom zasijao, obradio i odnjegovao. Pramid Ibrahim ga je strpljivo slušao. Nije ga prekidao niti se raspravljao s njim. Kada je did Dedo završio svoje jadanje, Ibrahim je mirnim glasom rekao:
„Bliha meni nikad nije ništa odnijela.
Ona mi je samo donosila.“
Slušao sam riječi tog pravog mudraca i upijao ih kao sunđer, ali tada ih nisam razumio.
Kako može rijeka koja odnese usjeve, zemlju i trud biti neko ko nešto donosi?
Godine su prolazile, a ja sam često viđao dida Dedu kako strpljivo plete ogradu od pruća duž obale Blihe, baš tamo gdje je rijeka međila s njegovom njivom. Radio je polako, bez ljutnje i bez prigovora. Nikada više nisam čuo da se požalio na Blihu.
Mnogo godina kasnije, dok je još bio živ, did je podijelio svoj imetak i zemlju između svojih sinova i kćeri. Njegov zet Šemšo, između ostalog, dobio je i njivu kraj Blihe, onu istu, zvanu Tuk.
Šemšo je odlučio lijepo urediti svoj komad zemlje.
Sredio je njivu i obalu, napravio šadrvan, uredio plažu, zasadio baštu i od tog mjesta napravio pravi mali kutak za uživanje. Sve je izgledalo lijepo i uređeno. Činilo se da je Tuk napokon dobio svoj pravi sjaj. Ali nije dugo potrajalo, Bliha je nadošla.
Voda je odnijela ono što je Šemšo sagradio i uredio. Plaža je nestala, obala se promijenila, a od njegovog truda ostalo je malo toga. Šemšo je bio ogorčen.
Počeo se žaliti okolo kako je dobio najlošiju zemlju u miraz. Priča je tako išla od usta do usta i od uha do uha, sve dok nije stigla i do dida Dede, ali već dobrano izmijenjena i mnogo gora nego što je zaista bila. Did Dedo ga je pozvao i baš kao nekada piramid Ibrahim, saslušao ga do kraja.
Nije se naljutio, nije mu proturječio, samo mu je smireno rekao:
„Bliha meni za života nikad ništa nije odnijela.
Ona mi je samo donosila.“
Šemšo ga je pogledao, ne shvatajući šta mu govori.
A ja sam tada, nakon toliko godina, konačno razumio. Razumio sam riječi pramida Ibrahima.
Bliha nije bila ni neprijatelj ni krivac. Ona je bila dio zemlje, dio života i dio prirode. Kada joj je čovjek pristupao s poštovanjem, ona mu je uzvraćala. Donosila je vodu, nanosila plodnu zemlju, hranila njive i davala život, ali čovjek često vidi samo ono što mu je tog trenutka uzeto, a zaboravlja sve ono što je godinama dobijao.
Tada sam shvatio i nešto mnogo veće.
Zemlji i prirodi koliko daješ i ulažeš, višestruko ti vrate. Ali ako samo uzimaš, a ništa ne vraćaš, priroda pamti i kad dođe vrijeme, žestoko uzvrati.
Od tog dana, kad god bih čuo kako Bliha huči ispod obale, sjetio bih se dida Dede i piramida Ibrahima.
I njihovih jednostavnih, ali velikih riječi:
„Bliha mi nikad ništa nije odnijela.
Ona mi je samo donosila.“

Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća bili smo srednjoškolci. Mladi, puni energije i one posebne znatiželje koju čovjek ima samo dok vjeruje da je cijeli svijet pred njim. Bili smo željni avantura, novih saznanja i događaja o kojima ćemo jednog dana pričati. Nismo imali mnogo, ali nam je malo i trebalo. Jednog dana Brka nam predloži:
„Hajmo u rakove na Blihu.“
Nije trebalo mnogo nagovaranja. Zapravo, nije trebalo nikakvog. Dovoljno je bilo da neko nešto izgovori ili predloži i mi smo već bili spremni.
Okupila se mala, ali odabrana družina. Naoružani znatiželjom, mladalačkom hrabrošću i jednom gitarom, krenuli smo u neizvjesno. Našli smo se u selu Pod brijegom, pred raskrsnicom za Kamengrad. Od brane na Blihi, ispred bazena u selu Pod brijegom, krenuli smo uzvodno.
Tada je Bliha bila drugačija, čista, bistra i prozirna. Mogla se gaziti gotovo cijelim tokom. Kamenje na dnu vidjelo se jasno, kao kroz staklo, a između kamenja kretali su se riječ­ni rakovi. Bilo ih je mnogo.
Nama se, međutim, činilo da ih je nemoguće uhvatiti.
Gledali smo ih s dozom straha. Nismo znali hoće li nas ugristi, hoće li se svojim kliještima uhvatiti za prst ili napraviti neku drugu nevolju koju smo, kao neiskusni lovci, već unaprijed zamišljali.
Brka je, kao da je riječ o nečemu što je radio cijelog života, objasnio:
„Rak se hvata s leđa. Za tijelo. Samo polako.“
Lako je njemu bilo reći.
Prvi pokušaji bili su nespretni. Rak bi pobjegao, mi bismo poskočili, neko bi se nasmijao, a onda bi drugi pokušao i tako redom. A rakova je bilo toliko da su se gotovo sami nudili, kao na dlanu.
Krenuli smo dalje, prolazili kroz Došenoviće i nastavili sve do Husimovaca. Hodali smo čistim koritom Blihe, gazili po kamenju, smijali se i nadmetali ko će uloviti više. Bili smo nas sedmorica.
Sedmorica mladića, svaki sa svojim karakterom, svojim snovima i svojim malim tajnama, a tog dana svi zajedno kao jedna družina, sedam veličanstvenih.
Kad smo procijenili da imamo dovoljno rakova, počeli smo tražiti mjesto za logor.
Našli smo zgodno mjesto uz rijeku. Tu ćemo naložiti vatru, spremiti ono što smo ulovili i naravno, ostati što duže možemo. Poslovi su se sami podijelili.
Brka je preuzeo rakove i počeo ih čistiti, odvajajući tijelo i utrobu od krakova. Ćoro i Erko su krenuli po drva, a Elmo i Feđa su naložili vatru. Brane je izvadio gitaru i odjednom je sve bilo na svom mjestu.
Veliki lonac, isti onaj u kojem smo do tada spremali grah ili gulaš, sada je dobio novu namjenu. Nasuli smo ulje i čekali da se dobro zagrije. Kada je ulje bilo spremno, ubacili smo krake riječnih rakova.
Ubrzo se logorom proširio miris hrane. Sjeli smo oko vatre i čekali, a onda je došao trenutak koji ćemo pamtiti mnogo duže nego što smo tada mogli slutiti.
Probali smo. Bijelo meso rakova bilo je nježno, ukusno i za nas potpuno novo. Bili smo oduševljeni.
Možda je to bilo najobičnije jelo na svijetu, ali nama nije bilo, jer ukus hrane nije samo u onome što je na tanjiru. U njemu su i rijeka, vatra, prijatelji, smijeh, mladost i osjećaj da smo tog dana otkrili nešto samo naše.
Narednih nekoliko godina, gotovo svakog početka ljeta, subota je imala svoj ritual. Išli smo na Blihu, u lov na riječne rakove.
I svaki put ista rijeka, a opet nekako drugačija. Svaki put ista družina, a mi sve stariji, iskusniji i sigurniji u sebe. Nismo tada znali da će jednom doći vrijeme kada ćemo se tih subota sjećati kao nečeg dragocjenog. Mislili smo da će trajati zauvijek.
A mladost upravo tako i razmišlja, ne zna da je prolazna.
Onda se jednog dana pročula priča o velikoj tropskoj zmiji koja je navodno pobjegla iz cirkusa za vrijeme sanskog vašera i koja je viđena u Blihi.
Nismo znali je li priča istinita.
Ali glasine imaju svoj život.
Nedugo zatim Bliha se zamutila.
Voda više nije bila ona ista bistra voda kroz koju smo gledali kamenje na dnu. Postala je mutna i prilično zagađena.
A neke uspomene, izgleda, čovjek počne zaista cijeniti tek onda kada shvati da se više nikada ne može vratiti na isto mjesto, barem ne u ono vrijeme.
Ali o tropskoj zmiji, zagađenju Blihe, nestanku riječnih rakova i riječnih alasa, o tome ćemo u nekoj drugoj priči.

Danas, kada se vratim tim slikama, ne vraćam se samo Blihi. Vraćam se didovoj avliji, pramdidovoj klupi, starom drvenom mostu, gazu, dudovima, patkama, rakovima i amidži Crnom sa sepetom.
Vraćam se društvu koje je nekada bilo dovoljno veliko da ispuni cijeli svijet, a danas ga mogu prizvati samo po imenima i licima.
I shvatim da nisam tada poznavao vrijednost onoga što imam. Kako bih i mogao, jer bio sam dijete.
Mislio sam da je djetinjstvo prirodno stanje svijeta.
Da će svaki naredni jul mirisati isto i da će Bliha uvijek biti jednako bistra. Da će se iz štale uvijek prvo pojaviti didova kobila, pa krave, koze, ovce i na kraju one gegave patke. Da će amidža Crni uvijek iznijeti sepet pun ribe, da će did Dedo uvijek biti tu, a ja na klupi sa pramdidom Ibrahimom.
Da će se nakon kupanja uvijek moći sjesti pod dud, pojesti nekoliko plodova i gledati kako Bliha nosi lišće prema Sani.
A onda čovjek odraste i shvati da nije rijeka promijenila tok. Promijenio se on.
Bliha je možda danas drugačija.
Možda je i selo Pod brijegom drugačije.
Možda više nema onih dudova pod kojima smo se skrivali od ljetnog sunca, možda nema ni starog gaza, ni mosta kakvog ga pamtim.
Ali kad zatvorim oči, voda opet poteče.
Čujem dječju graju, neko viče da je uhvatio najvećeg duda, neko drugi tvrdi da je njegov veći i neko prska sve oko sebe. Patke se bune svojim pačjim jezikom.
A negdje malo dalje amidža Crni podiže sepet i smije se jer je opet prevario ribu.
I tada mi se učini da Bliha nije nestala.
Samo je otišla malo dublje u mene.
Tamo gdje rijeke iz djetinjstva, za razliku od stvarnih rijeka, nikada ne presuše.
Tamo još uvijek teče moja prva rijeka, mirna, bistra i pitoma, baš onolika koliko je jednom dječaku bilo potrebno da bude sretan.