Admir Jakupović

U Sanskom Mostu se još dugo pričalo o onom vašaru kad je pobjegla zmija iz cirkusa. Na vašaru je nastao pravi vašer. Neki su tvrdili da je zmija bila dugačka deset metara. Drugi su se zaklinjali da je imala dvanaest, ali da su joj od straha ljudi računali samo onaj dio koji su vidjeli. Jedan je, bogami, pričao da je zmija bila toliko velika da je, kad bi se uspravila, mogla proviriti preko krova opštine.
A kad su ga upitali kako je onda niko nije vidio, on je mirno odgovorio:
– Pa zato što je bila zmija. Zmija se zna sakriti.

Tako je izgledao događaj koji se desio jednog vrelog ljetnjeg dana za vrijeme tradicionalnog velikog vašara u Sanskom Mostu. Bila je subota, 19.avgusta, prvi od tri dana koliko traje vašar, te daleke i nezaboravne 1978.godine.
A zapravo, sve je počelo sasvim obično.
Dan je bio topao, prašnjav i vedar. Na vašarskom prostoru Vedrog polja bilo je svijeta sa svih strana. Stigle su tezge sa licitarskim srcima, ogledalcima, šarenim maramama, bombonama i svakakvim čudima bez kojih čovjek može živjeti, ali mu se, kad ih ugleda, učini da ipak ne bi trebalo. Ringišpili su se vrtjeli i još više zaluđivali već pomahnitalu masu. Vrtjeli su se brojni janjci a vrtilo se i u mnogim glavama. Mirisalo je na pečeno jagnjeće meso sa ražnja, ćevape sa roštilja, zijafete koje možemo samo zamisliti, šećernu vunu i prašinu.
Djeca su jurila između ljudi, odrasli su se gurkali oko tezgi, a iz jedne šatre čula se muzika koja je imala osobinu da čovjeku uđe u uši prije nego što stigne odlučiti da li je želi slušati.
Najveća atrakcija bio je cirkus Medrano.
Nije to bio neki veliki cirkus kakav danas ljudi poznaju. Bila je to šarena šatra, nekoliko prikolica, konji, majmun, dva psa, jedan mrzovoljni lav koji je većinu vremena ležao i izgledao kao da mu je svega preko glave, i jedna ogromna zmija, veliki piton.
Držali su je u drvenom sanduku obloženom metalom. Na sanduku je pisalo:
VELIKA ZMIJA IZ DALEKIH KRAJEVA!
Ispod toga, manjim slovima:
NE DIRATI!
A neko je olovkom dopisao:
NI ZMIJU NI GOSPODINA KOJI JE ČUVA.
Čuvar zmije zvao se Viktor. Bio je visok, mršav čovjek sa brkovima koji su mu izgledali kao da su ih djeca crtala za domaću zadaću ili dva vrapca pokušala napraviti od dlake iz četke.
Viktor se hvalio da se zmije ne boji.
– Mene zmija nikad nije ujela.
– Pa kako bi te ujela kad je stalno u sanduku?  upitao ga je jedan dječak.
Viktor ga pogleda.
– Ti si mali, pa ti je oprošteno.
– A šta ako pobjegne?
Viktor se nasmije.
– Neće.
To je, kao što se poslije pokazalo, bila posljednja stvar koju je tog dana trebalo reći. Negdje oko podneva, kada je vašar bio najživlji, začula se vika. Najprije jedna žena, onda druga, pa jedan čovjek, pa još njih deset. Odjednom je cijeli vašer znao da je zmija pobjegla! Niko nije znao kako, nko nije znao gdje, ali svi su znali da je pobjegla. Vjerovatno joj je bilo tijesno i prevruće pa se otišla rashladiti.
Viktor je stajao kraj praznog sanduka i gledao u njega kao čovjek kojem je neko upravo saopštio da mu je kuća izgorila u požaru.
– Nema je
rekao je.
– Pa gdje je?
pitao je uvijek dežurni i svugdje prisutni Smajo.
– Ne znam.
– Kako ne znaš?
Viktor slegnu ramenima.
– Da znam, ne bih je tražio.
To je bila prva pametna rečenica koju je tog dana izgovorio. A onda je nastala potraga. Narodna milicija je došla, došli su i vatrogasci, digla se sva civilna zaštita i dobrovoljci. Došli su i lovci a bio je jedan lovac koji je tvrdio da je jednom u šumi našao zmiju dugu sedam metara.
– Koliko je stvarno bila duga?
upitaše ga.
– Kad sam je vidio, sedam.
– A poslije?
– Nisam čekao da izmjerim.
Prvo su pregledali vašarski prostor. Zavirili su pod prikolice, iza šatora, pod tezge i u sanduke. Neko je čak pogledao meso na roštilju i u bure s kiselim kupusom.
– Šta će zmija u kupusu?
začudi se prodavač.
– Ne znamo.
reče milicioner Sveto.
– Ali kad je čovjek traži, gleda svuda.
Do večeri je zmija već bila veća nego ujutro.
Prvi koji ju je navodno vidio tvrdio je da je bila duga pet metara, drugi je rekao osam, a treći je rekao:
– Ljudi, nećemo se lagati. Imala je najmanje petnaest.
– Jesi li je vidio?
– Nisam.
– Pa kako znaš?
– Vidio sam trag.
– Kakav trag?
Čovjek malo razmisli.
– Velik.
I tako se priča širila. Neko je rekao da je zmija krenula prema Sani, neko da je otišla prema Zdeni, a neko da je viđena kod mosta na Blihi.
Jedan čovjek je čak došao zadihan i rekao:
– Prošla je kroz moje dvorište!
– Jesi li je vidio?
– Nisam.
– Pa kako znaš?
– Nestalo mi je pile.
– Možda ga je odnijela lisica.
– Kakva lisica, čovječe? Pile je bilo teško četiri kile!
Do sutradan je pola Sanskog Mosta već bilo uvjereno da gradom hoda čudovište. Majke su djecu držale uz sebe. Djeca su, naravno, jedina bila oduševljena, za njih je bijeg zmije bio najbolja stvar koja se mogla dogoditi na vašaru.
Jedan dječak je rekao:
– Kad je pronađu, ja ću je jahati.
Otac ga je pogledao.
– Ti prvo nauči jahati bicikl.
Potraga se nastavila, a onda je tog nedjeljnog jutra neki ribar donio vijest:
– Vidjela se kod Blihe.
To je bilo dovoljno i vi su krenuli prema Blihi.
Niko nije znao ko je prvi to rekao, ali vijest je putovala brže od ljudi. Kod rijeke Blihe se okupilo svijeta kao da će biti kakva utakmica ili konjske trke. Ribari, djeca, milicioneri, vatrogasci, lovci, radoznalci i oni koji nisu imali nikakvog posla, ali su osjetili da bi bilo šteta propustiti nešto o čemu će se pričati narednih dvadeset godina. Voda je tekla mirno, ptice su se čule iznad drveća i ništa se nije događalo.
Milicioner Bajro se sjetio Osme iz Čaplja, onog što umije prizivati zmije.
– Smjesta ga dovedi!
zapovijedi komandir Vojin, glasom od kojeg su i komarci prestajali zujati.
Bajro je krenuo po Osmu, a ovaj se, čim ga ugleda, protrnu od straha i reče:
– Stani malo, Bajro! Kud me vodiš? Nisam ništa napravio.
– Nisi još!
odgovori Bajro.
– Ali uskoro ćeš, komandir te treba.
Osme je još kao mali dječak otkrio svoje neobično umijeće dok je napasao krave i ovce na Čapljanskim barama. Iz dosade je napravio čakijuom sviralu od lijeske i počeo puhati. I gle čuda, na određenu melodiju zmije bi počele izlaziti iz trave, okupljati se oko njega i praviti krug kao da su došle na seosku priredbu. Od tada je taj zmijski zov Osmu čuvao od svakakvih belaja. A belaja je bilo, jer je Osme bio poznat po tome da napravi više zijana i zuluma nego što drugi naprave poštenih poslova.
Kad ga Bajro dovede pred komandira, Vojin ga odmjeri od glave do pete.
– Ti si, znači, onaj što priziva zmije?
– Domaće,
oprezno odgovori Osme.
– Kako domaće?
– Pa naše. Zmije iz Čaplja, Sane, bara i okolnih krajeva. Ja sam, komandire, specijalista za domaće zmije. Za stranjske nisam nadležan.
Vojin se namršti.
– Kakve sad stranjske zmije?
– Čuo sam da imate nekog velikog pitona.
-Piton je u Blihi!
– E, onda vam je to međunarodni slučaj,
reče Osme.
-Ja ne znam njihov jezik ni muziku. Možda taj piton sluša harmoniku.
Komandir Vojin već je počeo dobijati tik na lijevom oku i ljutito pokazujući naredi:
– Idi tamo i prizovi zmiju!
Osme uze svoju sviralu, namjesti se kraj Blihe i zapuhao. Okupljena svijetina koja se okupila u velikom broju, skoro pa cijelo selo Pod brijegom, se odmah počela razilaziti, neki zbog straha od pojave zmija a neki zbog piska iz Osmine svirale. Jedan za drugim odlazili su mještani, djeca, žene, dokoni ljudi, pa čak i jedan čovjek koji je tvrdio da je slučajno naišao, iako je nosio stolicu. Osme svira, svjetina se razilazi, Bajro nervozno gleda u travu, a od zmije ni traga. Nema i malog crva, a kamoli velikog pitona.
– Jesi li siguran da znaš šta radiš?“
upita Bajro.
– Naravno,
reče Osme.
– Samo je ova publika malo preglasna.
U tom trenutku komandir Vojin priđe, pogleda ostatak okupljenog naroda, Osmu sa sviralom, pa praznu obalu Blihe.
– Bajro! Vodi ga odavde!
– Ali druže komandire, zmija nije došla.
-Baš zato! Ne mogu ga više ni slušati ni gledati!
Osme spremi sviralu i ponosno reče:
– Eto vidite. Ja sam vam još jednom dokazao da nisam kriv. Da sam prizvao zmiju, bio bih kriv. Ovako sam samo svirao.
Vojin se uhvati za glavu.
– Bajro, vodi ga!
Dok ga je Bajro odvlačio, Osme se okrenu prema komandiru:
– A ako vam se pojavi kakva domaća zmija, slobodno me zovite. Za pitona tražite prevodioca.
Komandir samo odmahnu rukom.

Džematlije sela Pod Brijegom dugo su vijećale šta im je činiti otkako se pročula vijest da se u blizini sela pojavio veliki piton. Niko ga, istina, nije pošteno vidio, ali je svako imao nekoga ko ga je vidio izdaleka i svaki je baratao drugačijom dužinom zmijurine. Relja Mrs je, nakon što je malo razmislio, kazao da nije imao manje od deset metara, jer je vidio kako mu rep nestaje iza one velike bukve.
Na kraju su se džematlije složile da je stvar postala previše ozbiljna da bi se rješavala običnim razgovorom. Poslije redovnog namaza priđoše efendiji Atifu.
– Efendija.
reče hadžija Islam, najstariji među njima,
– Mi imamo nijet da zajedno proučimo dovu za zaštitu sela od onog pitona.“
Atif efendija ih pogleda preko naočala.
– Od pitona?
-Od pitona.
– Jeste li ga vidjeli?
Nastade muk.
– Pa… nismo svi.
reče Huzeir.
– Ali neko jeste.
dodade mutevelija Hasan.
– A ko?
Ponovo muk.
– Zna se.
reče Safet, kao da je upravo riješio državni slučaj.
Efendija Atif se pope na minder, popravi ahmediju i ozbiljno pogleda džematlije.
– Braćo, mi ćemo učiti dovu, a Allah najbolje zna od čega nas treba zaštititi.
Džematlije se poredale kao da slijedi najvažniji događaj u historiji sela Pod Brijegom.
Atif efendija podiže ruke i tri puta glasno prouči:
„E’uzu bi-kelimatillahi-t-tammati min šerri ma halek.“
Džematlije za njim, u glas ponoviše.
Treći put efendija prouči dovu tako svečano da se učini kako će se i munara malo nagnuti prema šumi.
Nakon toga zavlada tišina, svi pogledaše prema vratima džamije, ali niko još nije izlazio.
Na izlazu iz džamije već se čulo kako neko šapuće:
-Ja sam vam rekao da je veliki piton pobjegao čim je čuo dovu.
Od tada se u selu Pod Brijegom piton više nije pojavio, ali je zato broj ljudi koji su tvrdili da su ga vidjeli  iz dana u dan rastao. I tako je selo Pod brijegom dobilo najneobičniju zaštitu, pitona nije bilo, ali je priča o njemu postajala sve veća.

– Mora biti ovdje
reče Viktor iz cirkusa.
– Kako znaš?
– Osjećam.
– Šta osjećaš?
Viktor pogleda rijeku Blihu.
– Ne znam. Ali nešto osjećam.
Jedan stariji čovjek sjede na kamen.
– Ja osjećam da sam gladan.
Niko se nije nasmijao jer su svi bili previše nervozni, a najviše komandir Vojin.
Odjednom neko viknu:
– Eno je!
Svi se okrenuše,a na vodi se nešto pomjeri.
Nastade muk, pa još jedan pokret. Zmija!
Bila je tamo. Velika, tamna, vijugava, gotovo nestvarna na površini vode.Neko potrča, neko uzmaknu, jedna žena vrisnu, jedan dječak zaplaka od uzbuđenja. A Viktor, koji se čitavog života hvalio da se zmija ne boji, pope se na najbliži kamen i odatle reče:
– Polako, ljudi!
– Ti idi po nju!
viknu komandir Vojin, zapovjednički.
Viktor se zakašlja.
– Ja sam zadužen za stručni dio.
– Koji je stručni dio?
– Da vam kažem da je zmija.
I tako su je konačno uhvatili. Nije bilo lako.
Trebalo je mnogo ljudi, mnogo opreza i još više hrabrosti. Kad su je izvukli iz vode, svi su zašutjeli.
Bila je zaista velika, ali nije bila ni deset, ni dvanaest, ni petnaest metara. Bila je dovoljno velika da čovjeku ne bude svejedno kad je vidi. Viktor joj priđe, a zmija se pomjeri.
Viktor uzmaknu.
– Šta je?
upita ga milicioner Bajro.
– Ništa.
– Pa što bježiš?
– Nisam pobjegao. Samo sam se malo pomjerio u suprotnom pravcu.
Zmiju su vratili u cirkus. Vašar se nastavio.
Ljudi su ponovo kupovali razne zijafete, djeca su se vozila na ringišpilu, muzika je opet svirala, a priča o zmiji počela je dobijati svoj drugi život.
Jer kad događaj prođe, ljudi ga više ne pričaju onako kako se dogodio. Pričaju ga onako kako ga pamte, a pamćenje je čudna stvar. Ono malo doda, malo oduzme, nekome vrati brkove koje nikad nije imao, nekome napravi hrabrost koju nije pokazao, a zmiji obavezno doda još najmanje tri metra.
Godinama poslije, kad bi se u društvu spomenuo onaj vašar, ljudi bi se prvo nasmijali.
Onda bi neki sanski hroničar rekao:
– E, ono je bilo vrijeme.
I tu bi se priča promijenila, jer ispod smijeha više nisu bili samo vašar i zmija. Bili su tu ljudi koji su tada bili mladi, neki su već odavno otišli, neke kuće više nisu imale iste kapije, a neke prodavnice nisu postojale. Neki glasovi koje si nekada čuo preko cijelog sokaka više se nisu mogli čuti ni izbliza.
A Bliha i dalje teče, samo drugi ljudi koji se ne sjećaju i ne pamte zmiju, zato što je bila tamo u jednom vremenu kada se činilo da će sve trajati zauvijek. Kad su vašari bili događaji za koje se živjelo sedmicama unaprijed. Kad je dijete moglo otići od kuće samo s nekoliko novčića u džepu i vratiti se navečer prašnjavo, umorno i presretno.
Kad je jedna odbjegla zmija mogla okupiti pola grada i kad je čovjek mogao sjesti kraj Blihe, gledati kako voda prolazi preko kamenja i pomisliti:
– E, ovo će se pričati.
I pričalo se.
Od tog dana u službenim knjigama ostade zabilježeno da je slučaj „Veliki Piton“ riješen bez upotrebe sile, bez materijalne štete i povrijeđenih ali uz ozbiljne posljedice po živce komandira Vojina.
Samo je zmija, kao i sve što ljudi vole prepričavati, svake godine postajala sve veća. A možda je i trebala, jer neke priče ne služe tome da budu tačno izmjerene. One služe da sačuvaju vrijeme. A ono vrijeme, bogami, bilo je veliko.
Možda čak i kao ona zmija.