Admir Jakupović

U Vodice dolazim od svoje petnaeste godine. Bilo je to davne 1976. godine, u vrijeme kada čovjek još ne zna koliko će mu neki trenuci iz mladosti jednog dana značiti.
Moji roditelji su upravo ovdje, u srcu Dalmacije, u ovom biseru Jadranske obale, napravili naš mali raj, našu malu kuću za odmor. Tada nisam mogao ni slutiti da će ta kuća, ti kameniti zidovi, miris mora i borova, zvuk cvrčaka i ljetne večeri postati dio mene. Da će Vodice postati mjesto kojem ću se cijeloga života vraćati, sada već punih pedeset godina.
Od tog prvog ljeta, gotovo nijedno nisam propustio. Godinu za godinom vraćao sam se u Vodice, često ostajući gotovo cijelo ljeto. I svaki je dolazak imao nešto posebno. Kao da me mjesto dočekivalo poznatim mirisom mora, toplinom kamena pod nogama i onim osjećajem koji se ne može objasniti, osjećajem da si stigao kući. Uživao sam u onome što se danas čini tako jednostavnim, u moru, suncu, kamenim ulicama, mirisu soli i mirisu hrane iz dalmatinskih kuhinja, razgovorima i pjesmom do kasno u noć i onom posebnom osjećaju slobode koji čovjek ima samo dok je mlad.

A Vodice nisu za mene bile samo Vodice.
Obišao sam gotovo sva mjesta u njihovoj blizini. Upoznao sam njihove uvale, otoke, sela i gradove, male ceste kojima se nekada vozilo bez žurbe, skrivene kutke do kojih se dolazilo slučajno i one poznate prizore kojima se čovjek uvijek iznova vraća. Svaki je izlet donosio novu uspomenu, a svaka se uspomena s vremenom pretvarala u dio jedne velike životne priče.
A onda je došlo vrijeme koje niko nije želio.
Rat je prekinuo naše dolaske. Bile su to godine u kojima je bilo važnijih briga i u kojima se čovjek pitao hoće li se ikada više vratiti onom običnom životu, onim bezbrižnim ljetima i poznatim putevima.
Ali čim je rat završio, vratio sam se.
Vratio sam se u Vodice s istom ljubavlju s kojom sam i ranije dolazio. Možda čak i većom. Jer tek kada nešto izgubimo na neko vrijeme, shvatimo koliko nam je duboko ukorijenjeno u srcu.
Od tada su prolazile godine. Mijenjali su se ljudi, vremena, automobili, ceste, kuće i sama mjesta. Mnogo toga više nije onako kako je bilo 1976. godine. Ali neke stvari, ne mijenjaju se.
More je i dalje more i miris soli u nozdrvama.
Ljetna večer još uvijek ima onaj isti miris.
Sunce se i dalje spušta prema pučini.
A kada ponovno ugledam Vodice, u meni se probudi onaj petnaestogodišnji dječak koji je davne 1976.godine prvi put došao ovamo i nije ni slutio da je upravo stigao na mjesto koje će obilježiti njegov život.

Danas, kada se osvrnem iza sebe, shvaćam da nisam u Vodice dolazio samo na ljetovanje.
Dolazio sam svojim uspomenama.
Dolazio sam ljudima koje sam volio i trenucima koje sam živio.
Dolazio sam onom dijelu sebe koji je ostao zauvijek vezan uz ovo more, ovaj kamen i ovu dalmatinsku zemlju.
Možda je zato teško objasniti šta su mi Vodice.
One nisu samo mjesto na karti. Nisu samo kuća za odmor, plaža, more i ljeto.
Vodice su dio mog života.
U njima je ostao komadić moje mladosti, moji prvi doživljaji, bezbroj ljeta, susreti, rastanci, smijeh, tuga, ljudi koji su došli i otišli, a neke uspomene ostale zauvijek.
I zato im se vraćam.
Jer čovjek se kroz život vraća na različita mjesta, ali samo se na neka vraća srcem.
A moje srce već više od pola stoljeća zna put do Vodica.