Admir Jakupović

Bilo je ljeto 1989. godine. Došao sam na taj neobični, pomalo misteriozni otok zbog djevojke koja će uskoro postati moja životna saputnica. Nisam tada znao, da neću zavoljeti samo nju.
Nisam znao da će mi se, zajedno s njom, u srce uvući i jedan otok.
Vir  je tada bio drugačiji. Puno drugačiji od onoga kakav je danas. Nije bilo trgovina na svakom koraku. Nije bilo pekara u kojima ujutro zamiriše svježi kruh. Nije bilo svega onoga što danas smatramo normalnim i što nam je tako lako dostupno. Nije bilo ni struje, a ni pitke vode nije bilo. Za ono što nam je trebalo išlo se u Nin ili Zadar.
Ali nama ništa od toga nije bilo teško.
Možda zato što smo bili mladi. Možda zato što smo bili zaljubljeni. A možda zato što čovjeku, kad je s osobom koju voli, malo toga stvarno nedostaje.
Naš Vir tada je bio more, sol, kamen i sunce.
I naša ljubav.
Dani su prolazili sporo, onako kako samo ljetni dani na otoku znaju prolaziti. Sunce bi se ujutro polako dizalo iznad mora, kamen bi se zagrijavao, a more bi nas čekalo isto ono plavo i mirno, kao da zna da ćemo mu se opet vratiti.
Nismo imali puno, ali smo imali ono najvažnije.
Imali smo vrijeme, vrijeme jedno za drugo.
Imali smo duge razgovore, šetnje, kupanje, sunce na koži i sol u kosi. Imali smo večeri koje nisu trebale nikakav poseban sadržaj. Bilo je dovoljno sjediti uz more i gledati kako dan nestaje.
I tako je počela naša priča s Virom.
Kako je rasla naša ljubav, tako smo se sve više vezivali za otok, a kako se mijenjao i razvijao Vir, tako su se mijenjali i naši životi.
Dolazile su trgovine, dolazile su pekare, dolazila je struja. Otok je dobivao ono što mu je godinama nedostajalo. Dolazili su novi ljudi, nove kuće, novi putevi i sve više turista.
Vir je rastao, a rasli smo i mi.
Samo što se neke stvari nisu promijenile.
More je ostalo more, sunce je ostalo sunce, kamen je i dalje kamen, a naša ljubav ostala je naša ljubav.
Ponekad danas, kada pogledam Vir kakav je postao, pokušavam u njemu pronaći onaj naš stari otok iz 1989.godine. Onaj tihi Vir bez svega što danas imamo. Vir na kojem se za svaku sitnicu moralo u Nin ili Zadar. Vir na kojem smo znali čekati, snalaziti se i biti zadovoljni onim što imamo.
I pronađem ga.
Ne uvijek u ulicama i kućama, ne u trgovinama, apartmanima i restoranima.
Pronađem ga u mirisu mora, u kamenu koji se cijeli dan grijao na suncu, u soli na koži.
U nekoj staroj cesti kojom smo nekada prolazili.
U zalasku sunca koji izgleda gotovo isto kao prije više od trideset godina.
A najviše ga pronađem u njoj, u svojoj životnoj saputnici. Jer kada danas gledam unatrag, shvaćam da me na Vir nije dovela samo ljubav prema jednoj ženi. Ona me je dovela i do jednog otoka koji je postao dio mene.
Zajedno smo prolazili kroz godine.
Zajedno smo gledali kako se Vir mijenja.
Dolazili smo ponovno i ponovno, iz ljeta u ljeto. Neka su bila duga, neka kratka, neka vesela, neka teška. Ali Vir je uvijek bio tamo.
Čekao nas kao stari prijatelj.
I možda je upravo zato naša priča toliko posebna.
Jer Vir nije samo mjesto naših ljetovanja.
On je svjedok naše ljubavi.
Na njemu su ostale naše mladosti, naši razgovori, naši prvi zajednički snovi, smijeh, brige, radosti i sve one male stvari kojih se čovjek poslije godina najviše sjeća.
Na njemu je prošlo vrijeme, a ljubav je ostala.
Danas, nakon toliko godina, mogu reći da je naša ljubav prema Viru gotovo jednaka našoj ljubavi jedno prema drugome. Dugovječna,  neprekidna  i trajna. Rasla je s nama, rasla je s otokom i zato danas, kad se prisjetimo svega, ne pamtimo samo godine. Pamtimo ljeta, more, sol, kamen i sunce.
Pamtimo kako smo nekada, davne 1989., imali tako malo, a činilo nam se da imamo sve.
Jer smo imali jedno drugo i imali smo Vir.
A neke ljubavi, baš kao i neki otoci, ne napuštaju čovjeka nikada.
Samo ostanu u njemu.

U 16. i početkom 17. stoljeća Vir je bio pod Mletačkom Republikom. Zbog ratova s Osmanlijama i uskocima otok je imao važan strateški položaj.
Godine 1614. mletački providur Lorenco Venier odredio je Vir kao moguće sklonište za stanovnike Nina i njihovu stoku. Ranije, u 16. stoljeću, otok je bio davan u zakup, među ostalima kavaljeru Vidu Matasoviću.
16. listopada 1634. mletački dužd dodijelio je Vir obitelji Crnica, uz obvezu plaćanja 200 dukata godišnje. Vuk Crnica, u mletačkim dokumentima Vuco Cernizza, nije jednostavno dobio Vir zauvijek od Venecije. Dokumentirano je da ga je Venecija 1634. dodijelila obitelji Crnica uz godišnji danak, a nekoliko godina kasnije ga je Vuk Crnica otkupio i postao njegov vlasnik. Obitelj Crnica nije imala samo gospodarsku vlast nad Virom. Prema lokalnim povijesnim zapisima, 1670. obnovili su crkvu sv. Nikole na Viru. Imali su i određenu kontrolu nad razvojem naselja, predaja kaže da nisu dopuštali gradnju kuća neposredno uz more.
Prema lokalnim povijesnim zapisima, Crnice su zabranili gradnju kuća neposredno uz more. Zato se naselje nije razvilo kao tipično dalmatinsko mjesto s kućama zbijenima oko rive i luke.
Postoji i vrlo zanimljiva lokalna predaja da su Virani  htjeli oblikovati selo ispod Bandire, prema području današnjeg svjetionika, gdje bi bili zaštićeniji od bure, ali je to Crnica zabranio. Njegova vlast nad otokom tako je utjecala i na prostorni razvoj naselja. Još jedan razlog je način života doseljenog stanovništva. Dio novih stanovnika dolazio je iz Morlakije, odnosno zaleđa, gdje nisu bili pomorski ljudi. Bavili su se prvenstveno ovčarstvom i ratarstvom, pa im nije bilo prirodno graditi selo uz more kao ribarsku zajednicu.
Vir nije imao samo jedno kompaktno selo, glavno naselje Vir bilo je na južnoj strani otoka, oko današnjeg centra, uz još Lozice, Stanove i Torove.
Zato je stari Vir zapravo bio više mreža malih gospodarstava i zaselaka nego tipično dalmatinsko primorsko selo.
Katastarski plan iz 1824. pokazuje 43 obitelji sa 17 prezimena. Kuće su bile razbacanije nego danas, a velik dio otoka činili su šuma, pašnjaci i obradiva zemljišta.
Prema službenoj studiji Ministarstva, Paško Bakmaz je oko 1880. godine otkupio Vir od obitelji Crnica. Već 1881. godine otok se vodi na njegovu kćer Augustu Obradović.
Međutim, lokalna povijest bilježi i drugu predaju da Crnica nije prodao Vir u klasičnoj kupoprodaji, nego ga je navodno izgubio u kartama, pa je Bakmazu predao vlasništvo kao naknadu.
Virani su u to vrijeme uglavnom bili koloni, odnosno težaci, obrađivali su zemlju, ali nisu bili vlasnici cijelog otoka.
Godine 1903. Virani odlučuju otkupiti otok.
Tek 5. kolovoza 1908. potpisan je ugovor o prodaji, a 13. kolovoza 1908. izvršena je uknjižba.
Augusta Obradović Bakmaz prodala je Vir njegovim stanovnicima, 89 virskih obitelji.
Cijena je bila 12.000 austro-ugarskih kruna za svaki 1/89 dijela. Otok je prešao iz privatnog veleposjedničkog vlasništva u vlasništvo samih Virana.

Gradnja Virskog mosta je počela 1974., a most je svečano pušten u promet 25. travnja 1976.godine.
Za Vir je to bio pravi povijesni prijelom. Do 1976. Vir je bio prometno izoliran otok i do njega se uglavnom dolazilo morskim putem. Otvorenjem mosta Vir je prvi put dobio stalnu cestovnu vezu s kopnom, preko Privlake prema Ninu i Zadru.
Zato ga Virani vrlo simbolično nazivaju „Most života“.
To postaje veliki paradoks Vira, most je istodobno donio ogroman napredak, ali je pokrenuo i proces koji je potpuno promijenio tradicionalni otok.
Nakon mosta počinje masovna prodaja zemljišta i gradnja kuća za odmor. To je tijekom sljedećih desetljeća pretvorilo Vir iz pretežno poljoprivredno-pomorskog otoka u jedno od najvećih turističkih područja na Jadranu
Most je bio prvi veliki infrastrukturni projekt državne vlasti na otoku. Gradnja je tehnički završena već 1975., ali je otvaranje odgođeno zbog spora oko zemljišta i naknade vlasnicima parcela preko kojih je trebala prolaziti cesta.
Nakon povezivanja s kopnom pojavila se ozbiljna prijetnja da bi Vir mogao postati lokacija za nuklearnu elektranu. Virani predvođeni Josom Gržetom, tadašnjim predsjednikom Mjesne zajednice i direktorom poljoprivredne zadruge „Iskra“, tome su se snažno protivili.
I tu se dogodila vrlo neobična stvar.
Umjesto da čekaju što će država odlučiti, dio Virana počeo je prodavati vlastite parcele ljudima s kopna, prvenstveno za gradnju vikendica.
Ideja je bila, ako cijeli Vir bude privatno izgrađen kućama, neće ga moći pretvoriti u prostor za nuklearnu elektranu.
Plan da se spriječi elektrana uspio je, ali je prodaja zemljišta otvorila vrata masovnoj vikendaškoj izgradnji. Vir je postao jedan od najpoznatijih hrvatskih primjera neplanske i bespravne gradnje.
Vir je 1991.godine bio na demografskom minimumu sa 860 stanovnika, neposredno prije velikog preokreta koji je uslijedio nakon razvoja turizma i intenzivne izgradnje. Do 2001.godine broj stanovnika već je narastao na 1.608, da bi danas imao 3.045.
Vir je 2025. bio uvjerljivo prvi u Hrvatskoj po noćenjima u nekomercijalnom smještaju, čak 1.817.092 noćenja. Vir ne raspolaže s velikim hotelima i kampovima, njegova ogromna snaga je u privatnim kućama i apartmanima za odmor.
Zato je Vir svojevrsni hrvatski fenomen.

Vir nije savršen, nije mjesto elitnog turizma i ludih provoda. On je mirna oaza za odmor cijele porodice, jer ima svoje posebnosti i ljepote. Ima čisto more, prekrasne plaže, skrivene uvale, kristalno čisto nebo, prekrasne zalaske sunca i onu posebnu atmosferu koju mnogi prepoznaju i kojoj se iz godine u godinu vraćaju. Vir ima i svoje mane, kao i svako drugo mjesto na svijetu.
13.kolovoza 2013.godine na zgradi Općine Vir svečano je postavljena spomen ploča u čast mještanima koji su otkupili otok, a na taj dan se održava tradicionalna Virska fešta sa velikim vatrometom.