Admir Jakupović

Nasip je podignut duž desne obale rijeke Sane, sedamdesetih godina prošlog vijeka, da štiti stanovništvo i imetak od poplave. Tako je, bar na papiru, glasila njegova namjena. Ali za nas, djecu koja su odrastala u njegovoj sjeni, on je bio nešto mnogo više od nasipa protiv vode, bio je nasip protiv usamljenosti, protiv brzine vremena, protiv svega što odraslima nije bilo dato da razumiju.
Nasip, kako smo ga popularno zvali, ležao je u samom srcu grada, a ipak je bio skriven od naselja, od kuća, od pogleda onih koji su žurili nekud drugo. Mjesto gdje su se okupljali mladi i napajale duše. Mjesto koje je čuvalo naše tajne bolje nego što bi ih čuvao i najbliži prijatelj, jer se nasipu ništa nije moralo objašnjavati.

Ljudi su oduvijek bili vezani za prirodu, i svaki čovjek nosi u sebi svoju malu ekološku priču, onu koju ne uči iz knjiga nego iz vlastitog djetinjstva. Moja priča vezana je za jedan nasip koji je godinama bio moj najbolji prijatelj, onaj kojem sam mogao ispričati svoje probleme i podijeliti brige, a da to niko drugi ne sazna. Nasip nije znao savjetovati, nije znao tješiti riječima, ali je znao slušati, a to je često bilo dovoljno.
S nasipa se dobro vidjela čaršija i mahala, kao razglednica koja se nije mijenjala, samo je iz godine u godinu dobijala nove boje. Tu su se okupljali mladi, sklapali prijateljstva, učili ljubavi i napajali duše. Tu bi nestajale sve brige koje su mogle tištiti uzavrela mladalačka pleća i srca. Odatle se pogled činio bistrijim i jasnijim, a svaka tuga je, čini mi se, imala drugačiji, blaži okus kao da je i sama rijeka uzimala dio tereta i nosila ga dalje, nizvodno, daleko od nas.

Kao osmoškolci smo svakog proljeća organizovano čistili i uređivali nasip, ne znajući tada da ta mala gesta ima ime, a ona se zove ekologija, briga o prirodi, odnos čovjeka i sredine u kojoj raste. Za nas je to bilo samo prirodno, nasip je bio naš, i o svome se brine.
Kao srednjoškolci koristili smo svaki slobodan trenutak da se sakrijemo u ljepoti i tišini prirode. Tu smo, skriveni od gradske gužve, strogih profesora i brižnih roditelja, provodili dane pokraj obale lijepe naše Sane. Bezbrižni i veseli, sklapali smo prijateljstva i prve ljubavi, ne razmišljajući o sutrašnjici, jer je nasip imao čudnu moć da vrijeme uspori, a brige učini manjim nego što su zaista bile.
Nasip je znao sve tajne naše čaršije i bio je melem naših duša. Dani su na tom mjestu imali drugačiju sliku, a noći su bile tiše i mirnije, vrijeme je sporije prolazilo, kao da je i ono, poput nas, tražilo razlog da ostane malo duže. Neki čudan magnet imao je taj nasip, jer je godinama uspijevao da privlači generacije mladih k sebi, kao da im šapuće: dođite, ovdje ste sigurni.

Kako je vrijeme prolazilo, a mi odrastali, veza sa nasipom postajala je sve slabija. Moderni život i godine učinile su svoje, mjesta okupljanja postale su vrele gradske ulice, buka je zamijenila tišinu prirode, a ogromne betonske građevine nisu slale niti primale nikakve poruke; samo su nijemo ćutale i posmatrale, ravnodušne prema svemu što se pod njima događalo.
Kad su se javile prve brige koje adolescenti nose sa sobom, više nije bilo tog nasipa da ih s njim podijelimo. Tek tada smo, možda i nesvjesno, shvatili vrijednost prirode i blagodati koje nam ona nudi, jer čovjek najbolje prepozna nešto važno onog trenutka kada ga izgubi, ili kada mu je, makar privremeno, okrene leđa.

S vremenom smo se ponovo znali okupiti na nasipu, da evociramo uspomene i oživimo sjećanja na sretne dane provedene tu, na obali. Sjeli bismo u krug, kao nekada, i pričali o djetinjstvu i svim onim dogodovštinama koje smo doživljavali, nekad se smijući, nekad zamišljeni, uvijek s onim istim osjećajem da smo se, makar na sat vremena, vratili kući.
Bila je to nova prilika da majku prirodu iznova doživimo i bolje razumijemo njenu vrijednost. Ekologija je svima nama postala bitan segment života, a da toga nismo bili ni svjesni, nije to bila naučena lekcija, već iskustvo utisnuto u nas kroz godine provedene na obali Sane.
Uporedili smo i analizirali naš gradski život sa životom u prirodi, i svi zajedno došli do zaključka da ništa ne može zamijeniti naš nasip. Ipak, na kraju smo se pomirili sa sudbinom i pronašli alternativu u gradskim zidinama i betonskim konstrukcijama.

Novo mjesto okupljanja postao je jedan zidić, koji je vremenom dobro odigrao ulogu nasipa i primao sve naše emocije i udarce života. Na tom zidu su nastale prve ozbiljne ljubavi, izrodili se prvi brakovi i sklopljena nova prijateljstva. Zidić je imao rijeku pored sebe, ali ne i njenu prirodnu ljepotu, nego korito u betonu, nije imao ni tu tišinu kakvu je nudio nasip, ali je imao nas, a to je, na kraju, bilo dovoljno da postane novo utočište.
Zidić se nalazio u samom srcu grada, tik uz gradski trg, a od parka ga je zaklanjao impozantni hotel Sanus. Taj skromni zidić dijelio nas je od rijeke Sane, a pogled s njega pucao je na gradski most, robnu kuću Sanjanku i ušće Zdene u Sanu. Nije bio visok, tek oko pola metra, taman toliko da se na njemu ugodno sjedi, a još lakše preskoči.
Tu smo se okupljali svake noći, prije izlaska u grad. Zidić je bio svojevrsna čekaonica našeg odrastanja, mjesto čekanja punoljetstva i praga na kojem smo stajali pred ulaskom u svijet odraslih. Potvrda tog prelaska bila je dozvola za svečani ulazak u veliku salu hotela Sanus, s njegovom veličanstvenom terasom koja je dominirala okolinom i pogledom koji je obuhvatao gotovo cijeli grad.
I zaista, činilo se da se tu okuplja cijeli grad — ili barem sve ono što je u njemu bilo vrijedno i značajno. Tu se sve dešavalo, uz dobru živu svirku dobrih muzičara i bendova.
Starom društvu je puno nedostajao nasip. Vjerujem da smo i mi njemu nedostajali, da je i on, na svoj nijemi način, osjetio kada su glasovi mladih prestali odjekivati duž njegove obale.

Čudno je to kako priroda ne govori, a ipak nas sve dobro razumije. Ona nam je vjeran prijatelj, čuva naše zdravlje, a našim očima i dušama pruža zadovoljstvo i užitak gledanja u njene blagodati. Kako više odrastamo, sve smo više vezani za nju i sve joj se češće vraćamo. Možda je to i razlog zbog kojeg se čovjek, što je stariji, sve više okreće prirodi i sve više boravi u njoj, jer u njoj, negdje duboko, još uvijek postoji onaj nasip, i ono dijete koje mu je nekada šaputalo svoje tajne.