Admir Jakupović

Gužva u Sani. Ljeto na Sani. Gledam u more turista, nema odakle ih nema. Prvo su došli Šveđani, zatim ostali Skandinavci, evo i Austrijanaca, Švicaraca i Nijemaca, . Ove godine više je i Amerikanaca. Na sve strane škljocaju mobiteli i fotoaparati.
Stigla je dijaspora.
Napune se naša šetališta, izletišta i čaršije ljudima koji su otišli, a koji se, makar na nekoliko sedmica, vraćaju da budu ono što su nekada bili.
Često na društvenim mrežama pročitam rasprave onih koji su ostali i onih koji su otišli. Bude tu teških riječi, uvreda i onog našeg sitnog, upornog prebrojavanja: ko je gdje, ko je koliko zaradio, ko se kome pravi važan.
Meni su dragi.
U njima nekako ima manje zla nego u nama koji smo tu. Podjetinjilo ih je, valjda, to što žive u uređenim sistemima. Što se ne sikiraju hoće li biti plate. Što ne čekaju na pregled kod doktora pola godine. Možda ih je život tamo naučio nekim drugim brigama, pa su ove naše na nekoliko dana zaboravili. A možda se čovjek, kad ode daleko, počne radovati stvarima kojima se ovdje više i ne radujemo. Raduju se svakom susretu sa gradovima iz kojih su silom prilika otišli.
Žene pripreme najljepše haljine i mirise, frizure friško isfenirane. Djeca razdragana. Muškarci se grle malo duže nego što bi se grlili da nikada nisu otišli. Oni, koji žive u Bosni i Hercegovini, malo su posivili. Nije malo, plaho su posivili.
Možda nam i smeta sreća. Nismo navikli da je gledamo toliko, kao u ljetnom periodu kada se iz svih svjetskih zemalja sjati sve ono što je otišlo. A otišlo je puno.
Dijasporci, kažu da ne vole da ih tako zovemo, napunili su do vrha naša mjesta. Onda neko napiše na Facebooku: „Lako im je, otišli, tamo rade po cijeli dan, pa se nama klinče.“
A nije, sigurno ste čuli mnogo zanimljivih priča o sudarima sa nepoznatim koje su naši ljudi doživjeli. O privikavanju na tuđe i drugo, na običaje i kulture koje ne poznaju, na radne navike i pravila, ali i na onu zapadnu, sveprisutnu diskriminaciju koju ne vidiš dok je ne osjetiš na vlastitoj koži.
Ako je vaš rođak iz Münchena postao šef u fabrici šerafa, vjerujte da je morao raditi tri puta više od onog Nijemca koji je želio isto.
Nekad nakon završetka rata išlo se u Ameriku preko Splita. Tamo je bio smješten administrativni dio ambasade i moglo se, sa kompletnom porodicom, nakon prilično duge procedure, odseliti u tu obećanu zemlju. Sjećam se da su moji rođaci bili presretni kada su dobili vizu. Zamišljali su kako ih u SAD-u čeka raj na zemlji. I država im je obećala pomoći.
Kada su otišli, shvatili su da od svjetala velikih gradova neće vidjeti ni Luks. Smjestili su ih u neku američku zabit kojoj se danas više ni imena ne sjećam. Starijim članovima te migrantske bosanske porodice trebalo je prilično vremena da nauče jezik. Snalazili su se nogama i rukama. A onda se, brže nego što su se i u snu nadali, javila nostalgija.
Želja za onom porušenom lijepom zemljom iz koje su otišli. O povratku nije bilo govora.
Pa odlučiše da djelić atmosfere iz svoga bosanskog doma uvedu i u onaj američki. Glava kuće poželjela krompiruše već prvi mjesec u američkoj nedođiji.
Vrijedna se supruga spremi i pravac supermarket. Ogroman. Artikli kakve do tada nije vidjela. Stotinu vrsta brašna, a nema tipa 500. Dvije kile krompira, valjda je kao iz Glamoča. Jogurt iz Grčke trebao bi biti kao naš. Malo karate poteza na kasi i pita samo što nije. Postavljen je sto. Nasuo se jogurt. Kućom u američkoj nedođiji širio se miris pite. Ne one američke, sa jabukama ili višnjama, nego prave bosanske krompiruše.
Glava kuće još jednom napomenu kako bi, da ga je neko pitao šta će mu faliti u bijelom svijetu, kao zadnju stvar naveo pitu od krompira.
Zagrizao je prvi komad. Zatvorio oči.
Očekivao je da mu taj naš specijalitet, koji su skoro svakodnevno spremale sve žene iz familije, obraduje nepce. Zalogaj stoji u ustima.
Tišina. Onda upita:
– Kako se na engleskom kaže kanafa?
– Što?
upitala je vrijedna domaćica.
– Da kupim pa da se odmah objesim.
Krompir ili brašno u prvoj američkoj krompiruši tek doseljene bosanske porodice bio je sladak.
Pričali su tada kroz smijeh da su sjedili i dugo plakali iznad tepsije. Vjerovao sam im i danas vjerujem. Jer nije čovjeku uvijek do domovine kada gleda zastavu. Nekad mu je do domovine kada zagrize pitu. Kada osjeti miris pečenog luka. Kada čuje riječ koju tamo niko ne izgovara.
Kada mu neko na ulici kaže „đe si, bolan“ i on se okrene kao da ga je neko dozvao iz djetinjstva.
Zbog onoga što živimo ovdje sve češće zaplačemo i mi koji smo ostali, a zaplaču i oni koji ne žive ovdje.
Samo što mi često plačemo od onoga što imamo, a oni od onoga što više nemaju.
Zato bismo u toj mreži ljubavi, očaja, imanja i nemanja trebali biti skupa makar u julu i augustu.
Oprostiti im što ponekad uporede Klagenfurt i Sanu.
Ne može se.
Oprostiti im poneku gramatičku grešku i ubačenu stranu riječ. Pridružiti im se u glasnom smijehu. Ne pitati koliko je ko zaradio, kakav je auto kupio i koliko kvadrata ima stan.
Pustiti ih da budu naši, jer jesu.
Kao što smo i mi njihovi.
Možda su tamo naučili drugačije živjeti, a mi smo ovdje naučili drugačije preživljavati. Oni su tamo izgradili nove kuće, porodice, karijere i živote. Mi smo ovdje ostali čuvati ono što je preostalo od nekadašnjeg života.
I jedni i drugi nešto smo izgubili.
I jedni i drugi nešto smo dobili.
A ono najvažnije još uvijek imamo jedni u drugima.
Zato mi je drago kada ih ljeti vidim.
Drago mi je kada se čaršija napuni njihovom djecom. Kada se začuje drugačiji naglasak, kada neko pomiješa bosanski i njemački, kada se na parkingu pojave tablice iz Austrije, Njemačke, Švedske i Švicarske.
Drago mi je i kada se, makar na nekoliko sedmica, Bosna malo pomladi.
Jer možda nije problem u tome što su oni otišli.
Možda je problem što smo mi ostali zaboravili koliko nam je teško bilo kada su odlazili.
A njima nije bilo lako.
Samo se to iz daljine ne vidi.
Kao što se ni naša muka ne vidi njima kada nas gledaju kroz fotografije sa Facebooka, između ćevapa, rijeke i stare kuće.
Zato, kada dođu, nemojmo ih dočekivati računicom.
Dočekajmo ih zagrljajem.
I ako pogriješe padež, neka pogriješe.
Ako kažu nešto na njemačkom, švedskom ili engleskom, neka kažu.
Ako fotografišu Sanu kao da je prvi put vide, neka fotografišu.
Možda je stvarno prvi put ponovo vide.
A možda je tek sada vide onako kako smo je mi odavno prestali gledati.
Društvene, digitalne mreže odavno su operisane od ljubavi.
Ali stvarni život još nije.
Tu se još uvijek možemo sresti.
U julu.
U augustu.
Na obali Sane.
Za istim stolom.
Uz pitu, jogurt i smijeh.
I možda je to jedina naša prava mreža koja još uvijek radi.