Admir Jakupović

Postoje ljudi koji fotografišu prirodu.
A postoje i oni koji je najprije osjete.
Fuad Šabić je od ovih drugih.
Dok drugi prođu pored Sane i vide rijeku, on zastane. Pogleda. Sačeka. Posmatra kako se svjetlost lomi na vodi, kako se jutarnja izmaglica spušta nad rijeku, kako se krošnje ogledaju u njenoj površini i kako se, u nekom sasvim običnom trenutku, pred očima otvori prizor koji traje možda samo nekoliko sekundi.
I onda podigne fotoaparat.
Ali ne fotografiše samo ono što vidi.
Fotografiše ono što osjeti.
U tome je razlika.
Fudo ne izgleda kao čovjek koji juri za fotografijom. Više izgleda kao čovjek koji seiri dok je čeka.
A možda je upravo to njegov najveći dar.
Zna stati.
Zna gledati.
Zna uživati.
Zna prepoznati trenutak.
I dok fotografiše Sanu, čini se kao da joj ne želi ništa oduzeti. Samo joj želi sačuvati jedan trenutak ljepote.
Sana je posebna rijeka.
Mirna i nemirna, bistra i tajanstvena, pitoma i divlja. Teče kroz Sanski Most kao da je oduvijek tu i kao da će tu zauvijek ostati. A ipak, svaki njen dan drugačiji je od prethodnog.
Jednom je srebrna.
Drugi put zelena.
Nekad modra, nekad gotovo crna pod oblacima.
U rano jutro zna biti obavijena maglom, a predvečer se pretvori u ogledalo neba.
I sve to Fudo gleda.
I čeka.
Jer priroda nema dugme za ponavljanje.
Ako propustiš trenutak, prošao je.
Sunce se pomjeri.
Oblak prekrije planinu.
Vjetar zatalasa vodu.
Ptica odleti.
Magla se podigne.
I ono što je prije nekoliko trenutaka bilo pred tobom više ne postoji.
Zato dobar fotograf ne fotografiše samo ono što je lijepo.
On zna kada će ljepota nastupiti.
A Fudo zna čekati.
Možda zato njegove fotografije Sane i Sanskog Mosta nisu samo razglednice jednog kraja.
One su mnogo više od toga.
One su svjedočanstvo o jednom prostoru koji još uvijek zna sačuvati svoju izvornost.
O vodi koja nije izgubila svoju bistrinu.
O zelenilu koje još uvijek nije ugušeno betonom.
O šumama, izvorima, slapovima i obalama koje nisu izgubile onu svoju iskonsku ljepotu.
O prirodi koja ne traži ništa osim da je čovjek ne pokvari.
A Sanski Most ima šta pokazati.
Ima Sanu.
Ima njene pritoke.
Ima slapove.
Ima zelene obale, šume, livade, kanjone i skrivene kutke do kojih se ne dolazi slučajno.
Ima jutra kada se čini da je cijeli kraj tek izašao iz sna.
Ima večeri kada posljednja svjetlost ostane na vodi duže nego što bi čovjek očekivao.
Ima prizore koji se ne nameću.
Treba ih pronaći.
Treba ih znati vidjeti.
A onda ih treba znati sačuvati.
Tu Fudo radi ono što najbolje zna.
Svojim fotoaparatom ne pokazuje samo gdje je bio. Pokazuje šta je tamo osjetio.
Zato njegove fotografije imaju nešto što se ne može dobiti tehnikom.
Imaju mir.
Imaju strpljenje.
Imaju odnos prema prostoru.
Imaju onu posebnu vrstu pogleda koji ne traži spektakl, nego ljepotu u onome što je stvarno.
I, rekao bih, imaju ćeif.
Jer i fotograf može fotografisati na dva načina.
Može juriti za slikom.
A može se i seiriti dok fotografiše.
Fudo mi više liči na ovog drugog.
Mogu ga zamisliti kako negdje uz Sanu stoji sam, fotoaparat mu je u rukama, a ispred njega rijeka radi ono što je radila hiljadama godina prije nego što je iko pomislio da će je jednog dana fotografisati.
Teče.
On ne žuri.
Gleda.
Možda napravi jednu fotografiju.
Možda deset.
A možda samo stoji i čeka.
Jer nije svaki lijep prizor odmah i dobra fotografija. Za dobru fotografiju treba da se susretnu prostor, svjetlost, trenutak i čovjek koji zna da ih prepozna. A kada se to dogodi, onda nastane nešto više od fotografije.
Nastane uspomena.
Nastane dokaz da je taj trenutak postojao.
Da je Sana tog jutra bila upravo takva.
Da je magla baš tada ležala nad vodom.
Da je sunce baš u tom trenutku dotaklo krošnje.
Da je Sanski Most imao taj jedan pogled koji možda više nikada neće biti isti.

Prije nego što je fotoaparatom počeo bilježiti ljepote Sane i Sanskog Mosta, Fuad Šabić je bio poznato lice sanskog sporta. U mladosti je bio priznati sportista, vrstan gimnastičar i prednjak Društva za tjelesno vaspitanje Partizan Sanski Most. Vježbao je na svim gimnastičkim spravama, a posebno je bio umješan na razboju i karikama. Bio je atletski građen mladić, snažan, spretan i okretan, pa mu je upravo zbog tog izgleda i sportske pojave ostao nadimak  Das.
Bila su to neka druga vremena.
Vježbalo se ozbiljno, ali se i družilo. Sport nije bio samo takmičenje i rezultat. Bio je dio odrastanja, dio društva i života jednog grada. Gimnastička sala Partizana bila je mjesto u kojem se učilo kako držati ravnotežu, kako savladati vlastito tijelo, kako pasti i ponovo ustati. Možda je baš tu, mnogo prije fotoaparata, počeo njegov odnos prema pokretu i prostoru.
Jer gimnastika traži ono što kasnije traži i fotografija, a to je osjećaj za trenutak.
Gimnastičar mora znati kada da se pokrene, kada da zadrži tijelo i kada da napravi pravi pokret. Fotograf mora znati kada da sačeka, kada da podigne aparat i kada da pritisne okidač.
Jedan hvata ravnotežu tijelom.
Drugi hvata trenutak objektivom.
A Fudo je, čini se, cijelog života znao uhvatiti ono što mnogima promakne.
Danas ga poznajemo kao čovjeka koji s fotoaparatom obilazi Sanu i Sanski Most, njihove rijeke, izvore, slapove, šume, obale i one skrivene kutke prirode pored kojih čovjek može proći, a da ne shvati kakvo blago ima pred sobom.
On ne fotografiše samo zato da bi pokazao gdje je bio.
On fotografiše zato što seiri i ćeifi.
Zato što uživa u onome što vidi.
Zato što zna zastati i zato što još uvijek ima onu mladalačku radoznalost prema prostoru koji mu je cijeli život bio blizak.
Možda je u tome i tajna njegovih fotografija.
Fudo nije stranac u svom krajoliku.
On poznaje ovaj grad. Poznaje njegove ljude.
Poznaje Sanu.
Zna njene promjene, njene boje, njene tišine i njene nemire. Zna gdje se ujutro najljepše uhvati magla, gdje se sunce presiječe preko vode, gdje se poslije kiše pojavi neka nova boja i gdje se, sasvim običnog dana, otvori prizor vrijedan fotografije.
A onda čeka.
Ne žuri.
Baš kao nekada kada je na gimnastičkim spravama čekao pravi trenutak za pokret.
Samo što danas nema razboja ni karika.
Danas je pred njim Sana.
A u rukama fotoaparat.
I dok je nekada njegovo tijelo moralo biti precizno, snažno i usklađeno, danas to isto traži od pogleda, jer jedan pogrešan trenutak i prizor nestane.
Sunce ode iza oblaka.
Ptica odleti.
Voda promijeni boju.
Vjetar pomjeri travu.
Magla se podigne.
I ono što je prije sekunde bilo savršeno više nije isto.
Zato fotografija nije samo pritisak na okidač.
Kao što ni gimnastika nije samo napraviti pokret.
U oba slučaja potrebno je znanje, iskustvo, osjećaj i možda najviše od svega, ljubav prema onome što radiš.
Fudo je iz gimnastičke sale izašao davno.
Ali Das, čini se, nije nikada sasvim otišao.
Samo je promijenio spravu.
Nekada su to bile karike i razboj.
Danas je to fotoaparat.
Nekada je hvatao ravnotežu tijelom. Danas hvata ravnotežu svjetlosti, vode, neba i pejzaža.
Nekada su ga gledali kako izvodi vježbe.
Danas mi gledamo njegove fotografije.
I u njima ponovo prepoznajemo istog onog mladića koji je nekada bio poznat po snazi, spretnosti i pokretu.
Samo što je pokret danas sporiji.
Danas zastane kraj Sane.
Posmatra.
Seiri.
Ćeifi.
I čeka.
A onda, u pravom trenutku, pritisne okidač.
I ono što je moglo ostati samo njegov doživljaj postane naše zajedničko sjećanje.

Nakon gimnastike, sportskih dana, završene škole i odsluženog vojnog roka, pred Fuadom Šabićem otvorio se jedan sasvim novi svijet.
Završio je automehaničarski zanat. Odslužio vojni rok i kao pripadnik mirovnih snaga UN bio u nekoliko vojnih misija širom svijeta.
Bio je mlad, radoznao i željan života. Nije mu bilo dovoljno samo ono što je već znao. U njemu je bilo nešto što ga je tjeralo naprijed, želja da vidi šta postoji iza poznatog, da nauči nešto novo, upozna ljude i okuša se u svijetu koji je izgledao veći od onoga što je do tada poznavao.
Zato se, kao i mnogi mladi ljudi iz naših krajeva, zaputio u pečalbu.Nije otišao samo za zaradom.
Otišao je i za avanturom.
Za znanjem.
Za novim iskustvima.
A Njemačka je za mladog automehaničara bila poseban izazov.
U to vrijeme njemačka automobilska industrija bila je među vodećima u svijetu. Za čovjeka koji je završio automehaničarski zanat i volio automobile, bila je to gotovo idealna škola života.
Tamo su se učile nove stvari.
Radilo se drugačije.
Automobili su bili drugačiji.
Tehnika je napredovala, a svaki novi motor, svaki kvar i svaki automobil mogli su biti nova lekcija.
Fudo je učio.
Kao što je nekada učio pokrete na gimnastičkim spravama, sada je učio jezik mašina. Razumijevao je automobile, njihove motore i mehanizme, a iza svega toga sticao iskustvo koje mu je kasnije omogućilo da se snađe u svijetu koji mu je nekada bio potpuno stran.
Ali čovjek nikada ne zna šta ga zapravo čeka kada krene na put.
Fudo je možda mislio da ide u Njemačku zbog zanata.
Možda zbog automobila.
Možda zbog iskustva i novog znanja.
A onda mu je život pripremio nešto što nije mogao planirati.
A ona se zvala Rosi.
U Njemačkoj je upoznao ljubav svog života. Mlada, zgodna i lijepa medicinska sestra Rosemaria iz Limburga. 
I odjednom je ta daleka zemlja, koja je u početku bila samo izazov, posao i prilika za učenje, dobila sasvim drugo lice.
Dobila je ime.
Dobila je osmijeh.
Dobila je osobu zbog koje čovjek više ne gleda na novi kraj kao na tuđinu.
Jer nije lako otići iz svog mjesta.
Čovjek ponese kofer, nešto odjeće, zanat u rukama i ono malo novca što ima.
Ali sa sobom ponese i svoj grad.
Svoje ljude.
Svoje djetinjstvo.
Svoje ulice.
Sanu.
I sve ono što je ostavio iza sebe.
A onda, negdje daleko od kuće, upozna nekoga zbog koga počne stvarati novi život.
Tako se između Sanskog Mosta i Njemačke počela ispisivati jedna posebna životna priča.
U njoj je bilo rada, učenja, prilagođavanja, novih ljudi i novih iskustava.
Ali bilo je i ljubavi.
A ljubav je, valjda, jedina stvar koja čovjeku može učiniti da tuđina počne ličiti na dom.
Fudo je tako, korak po korak, širio svoj svijet.
Od sanske gimnastičke sale do njemačkih radionica.
Od razboja i karika do automobilskih motora.
Od mladalačkih avantura do susreta sa ženom koja će obilježiti njegov život. Žena koja mu je podarila tri sina.
A možda u svemu tome postoji i jedna lijepa simbolika.
Fudo je cijelog života nešto povezivao.
Kao gimnastičar povezivao je pokret i ravnotežu.
Kao automehaničar razumijevao je kako se mnoštvo dijelova mora skladno spojiti da bi mašina radila.
A kasnije će, kroz fotografiju, povezivati svjetlost i trenutak, prirodu i čovjeka, prošlost i sadašnjost.
I uvijek će, nekako, između svega toga biti ljudi.
Jer čovjek može otići daleko od svog grada, ali grad ne ode iz njega.
Sana ostane negdje duboko.
Ostane u sjećanju.
U mirisu ljeta.
U bojama rijeke.
U pričama iz mladosti.
U licima ljudi.
U onom osjećaju koji se pojavi kada se nakon mnogo godina ponovo vratiš tamo gdje si nekada bio mladić.
Možda zato Fudo danas tako pažljivo gleda svoj Sanski Most.
Možda ga ne gleda samo očima čovjeka koji fotografiše.
Gleda ga očima dječaka i mladića koji je nekada trčao njegovim ulicama, vježbao, sanjao, otišao u svijet i tamo pronašao ljubav svog života.
I kada danas stane kraj Sane sa fotoaparatom u rukama, možda u tom pogledu ima svega pomalo.
I onog mladog Dasa.
I automehaničara koji je nekada učio njemačku automobilsku tehniku.
I čovjeka koji je otišao u pečalbu.
I muža koji je u Njemačkoj pronašao Rozi.
I Sanjanina koji se, nakon svih puteva kojima je prošao, ponovo vraća svojoj rijeci.
Zato njegove fotografije Sane imaju nešto lično.
On ne fotografiše tuđi kraj.
Fotografiše svoj.
I možda upravo zato zna da ga tako lijepo pokaže.
Jer da bi čovjek nešto zaista fotografisao, mora ga najprije voljeti.
A Fudo je, čini se, cijelog života imao mnogo razloga da voli.
Volio je sport.
Volio je svoj zanat.
Volio je avanturu i nova znanja.
Volio je Njemačku dovoljno da u njoj pronađe svoje mjesto.
Volio je Rosi.
Volio je svoje sinove
A nije prestao voljeti ni svoj Sanski Most.
Zato se na kraju svih puteva uvijek nekako vraća Sani i dok stoji kraj nje sa fotoaparatom, možda se na trenutak vrati i onaj mladić koji je nekada, sa nadimkom Das, otišao u svijet da vidi šta ga tamo čeka.
Nije tada mogao znati koliko će života stati u jedan život.
Nije mogao znati da će među automobilima pronaći zanat, u Njemačkoj ljubav, a kasnije, kroz fotografiju, način da sačuva ono što mu je cijelog života bilo najbliže.
Svoj grad.
Svoju rijeku.
Svoje ljude.
Svoje uspomene.
I svoj ćeif.

Zato Fuad Šabić nije samo fotograf prirode.
On je čovjek koji već decenijama na svoj način živi sa svojim gradom.
Nekada kroz sport.
Danas kroz fotografiju.
A između toga uvijek je bila ista stvar, Sanski Most.
Grad njegove mladosti.
Grad njegovih sportskih dana.
Grad uz koji je odrastao.
I Sana koja mu je, čini se, cijelog života bila neka vrsta tihe pozornice.
Na njoj je nekada bio sportista.
Danas je posmatrač.
Nekada je izvodio pokrete.
Danas ih traži u prirodi.
Nekada su drugi gledali njega.
Danas on gleda svijet oko sebe i pokazuje ga nama.
I možda je upravo zbog toga lijepo gledati njegove fotografije.
Jer iza svake od njih stoji čovjek koji zna šta znači vježbati, čekati, biti strpljiv, uhvatiti pravi trenutak i što je možda najvažnije, uživati u onome što radi.
Od sanskog gimnastičara Dasa, preko vrsnog mehaničara do fotografa koji seiri kraj Sane.
Isti čovjek.
Drugačiji rekvizit.
Ista ljubav prema životu.
Samo što danas, umjesto da tijelom napravi pokret koji će drugi pamtiti, Fudo fotoaparatom zaustavlja trenutke koje bi vrijeme inače odnijelo.
A Sana, kao i uvijek, teče.
Pred njegovim objektivom.
Pred našim očima.
I kroz vrijeme.