Admir Jakupović

Posmatrao sam ga kako sjedi u hladovini lipe kraj Sane i gleda rijeku kako teče.
Sjedio je mirno, onako kako danas rijetko ko zna sjediti. Pred njim je bilo piće, a oko njega ništa naročito. Rijeka, lipa, poneki prolaznik i ljetni dan koji je polako odmicao. A opet, činilo se kao da mu ništa više od toga nije potrebno.
Nije gledao na sat. Nije žurio. Nije se osvrtao za ljudima koji su prolazili. Gledao je negdje preko vode, u daljinu, kao da tamo vidi nešto što nama ostaje nevidljivo.
Ponekad bi samo otpijao gutljaj, spustio čašu i nastavio gledati.
U njegovom držanju bilo je nečeg smirenog i dostojanstvenog. Kao da je, makar na kratko, uspio pobjeći od svega što čovjeka inače prati, od briga, obaveza, telefona, računa, tuđih očekivanja i vlastitih nemira.
Sana je tekla pred njim.
Nigdje nije žurila.
Možda je baš zato i gledao u nju.
Rijeka čovjeka nauči nečemu što se teško može naučiti na drugom mjestu. Pokaže mu da sve prolazi, a da ipak ništa nije izgubljeno. Voda odlazi, ali rijeka ostaje. Dan se gasi, ali sutra ponovo svane. I čovjek, dok tako sjedi i gleda, odjednom shvati koliko je malo potrebno da bi jedan običan trenutak postao vrijedan pamćenja.
On je znao sjediti tako i seiriti.
Ta riječ u sebi ima nešto što je teško prevesti. Nije to samo uživanje. Nije ni odmaranje. Nije ni dokolica.
To je kada čovjek sjedne i dopusti životu da se događa bez njega.
Bez potrebe da ga ubrzava.
Bez potrebe da ga popravlja.
Bez potrebe da od svakog sata napravi nešto korisno.
To je kada se kafa pije dok se ne ohladi, a razgovor traje i nakon što je sve već odavno rečeno. Kada se sjedi pred kućom i gleda kako prolaze ljudi koje ne poznaješ. Kada se uz kahvu prepričava ista priča po ko zna koji put, a svi je opet slušaju. Kada se uz rijeku šuti i ta šutnja nikome ne smeta.
To je ćeif.
Možda jedna od rijetkih stvari koje još uvijek znamo bolje od svijeta.
Jer svijet nas je naučio da stalno negdje idemo. Da moramo biti brži, uspješniji, zauzetiji. Naučio nas je da vrijeme koje nije ispunjeno obavezama smatramo izgubljenim.
A onda dođe jedan čovjek, sjedne pod lipu kraj Sane, stavi piće kraj sebe i pokaže da možda nije tako.
Možda vrijeme nije izgubljeno ako ništa ne uradimo.
Možda je upravo tada prvi put naše.
Jer postoje trenuci koji nemaju nikakvu drugu svrhu osim da budu lijepi.
I takav je bio njegov trenutak.
Kratak, običan i neponovljiv.
Komadić vremena ukraden od stvarnosti.
Nije se tu događalo ništa veliko. Nije bilo nikakvog razloga da se taj prizor pamti. Nije bilo ničega što bi se moglo fotografisati i pokazati drugima kao dokaz sreće.
Samo čovjek, lipa, Sana i mir.
Ali možda se sreća upravo tako i pojavljuje.
Ne najavi se.
Ne pokuca.
Ne dođe uvijek onda kada je tražimo.
Ponekad samo sjedne pored nas.
I treba je prepoznati.
Takav osjećaj ne može se kupiti. Ne može se naučiti. Ne može se naslijediti kao kuća ili zemlja. Čovjek ga može pokušati objasniti, ali čim ga stavi u riječi, nešto od njega nestane.
Jer kako objasniti nekome osjećaj kada ti je dobro samo zato što sjediš?
Kako objasniti da ti ništa ne treba, iako nemaš ništa posebno?
Kako objasniti da ti je dovoljno da gledaš rijeku?
Možda se zato ćeif ne prevodi.
Neke riječi pripadaju mjestima iz kojih su potekle.
A ćeif je jedna od tih riječi.
On pripada Bosni.
Pripada avlijama, česmama, kafanama, sokacima i riječnim obalama. Pripada ljudima koji znaju satima sjediti uz kahvu, pričati o svemu i ničemu, pa se na kraju rastati s osjećajem da su upravo proveli jedan od boljih dana u životu.
Pripada onim našim „hajde još jednu“, „pohiti polahko“, „ima vremena“ i „sjedi, gdje žuriš“.
Jer Bosanac je, kroz sve što ga je zadesilo, nekako sačuvao tu čudnu sposobnost da u malom pronađe veliko.
Da od obične kahve napravi događaj.
Od razgovora uspomenu.
Od hladovine ispod drveta mjesto za odmor duše.
Od nekoliko sati uz rijeku, život.
I možda je to razlog zbog kojeg se takav mir teško pronalazi bilo gdje osim ovdje.
Ne zato što je Bosna savršena.
Nije.
Niti su joj ljudi uvijek spokojni.
Naprotiv.
Možda baš zato što su toliko puta osjetili kako život može biti težak, naučili su cijeniti njegove male trenutke predaha. Naučili su da sreća ne mora uvijek biti velika da bi bila stvarna.
Ponekad je dovoljno da ti je hladovina dobra.
Da je kafa taman.
Da je čovjek preko puta tvoj.
Da Sana teče.
I da ti se nigdje ne žuri.

Sana će nastaviti teći i kada njega više ne bude na tom mjestu. Ljudi koji su tada prolazili svojim će putem, neki će otići daleko, neki će zaboraviti taj dan, a neki se možda nikada više neće vratiti u taj kraj.
I upravo zato taj trenutak ima svoju posebnu vrijednost.
Bio je to, makar nakratko, komadić vremena ukraden od stvarnosti.
Komadić života u kojem ništa nije trebalo popravljati, ništa dokazivati i ništa stizati.
Samo biti tu.
Takav osjećaj teško je dočarati riječima. Ne može se kupiti novcem, ne može se naručiti, niti se može naučiti iz knjige. Ne može ga čovjek dobiti samo zato što je odlučio da će danas biti sretan.
Za ćeif treba nešto drugo.
Treba znati zastati.
Treba znati gledati.
Treba imati strpljenja za običan trenutak.
A možda je najvažnije, treba znati prepoznati ljepotu onda kada ona nije upakovana ni u šta posebno.
Jer nije to bio nikakav veliki događaj. Nije bilo muzike, svečanosti, putovanja ni spektakla. Bio je čovjek pod lipom, rijeka pred njim i piće u ruci.
I bilo je dovoljno.
U tome je, valjda, sva mudrost ćeifa.
Čovjek može proputovati pola svijeta i potrošiti čitavo bogatstvo tražeći ono što mu se nekad nalazi na dohvat ruke, kao što je hladovina drveta, prijatelj, kafa, čaša pića, rijeka i malo vremena koje niko ne traži od njega.
Bosna je oduvijek znala za takve trenutke.
Možda zato što je kroz svoju dugu historiju naučila ljude da cijene ono što je jednostavno i prolazno. Ovdje se život često nije mjerio velikim stvarima. Mjerio se kahvom popijenom polako, razgovorom koji se protegne do akšama, komšijom koji navrati „samo na pet minuta“, a ostane dva sata, pričom uz kapiju, pogledom preko avlije, pjesmom koja dopire iz daljine i rijekom kraj koje čovjek može sjediti dugo, a da mu ne bude dosadno.

Bosanski ćeif nije lijenost.
Nije ni dokolica.
To je umijeće da čovjek ne dozvoli da mu život prođe samo zato što je stalno negdje žurio.

U svijetu koji nas svakoga dana tjera da budemo brži, produktivniji, dostupniji i zauzetiji, ćeif je gotovo mali čin pobune.
Čovjek sjedne, pogleda rijeku i kaže sebi:
Sada ne moram ništa.
Sada samo postojim.
I možda je upravo zbog toga taj običaj toliko duboko ukorijenjen u bosanskom duhu.
Jer Bosanac zna da nije svaki trenutak napravljen za posao. Nije svaki razgovor napravljen da bi imao zaključak. Nije svaka kafa samo kafa. Nije svaka šutnja praznina.
Neke stvari postoje samo da bi se osjetile.
A neke trenutke treba pustiti da budu ono što jesu, kratki, neponovljivi i naši.

Posmatrao sam ga i razmišljao kako će jednom i taj trenutak proći.
Lipa će ostati.
Sana će nastaviti teći.
Ljudi će i dalje prolaziti obalom.
Doći će neki novi dani i odnijeti ovaj u zaborav.
Možda će jednog dana neko drugi sjesti pod istu lipu, spustiti piće kraj sebe i zagledati se u Sanu.
I možda neće znati da je tu, prije njega, sjedio jedan čovjek koji je znao nešto što mnogi od nas zaboravimo.
Da život nije samo ono što smo postigli.
Nije samo ono što smo zaradili.
Nije samo ono što nas čeka sutra.
Život je i ono što smo umjeli osjetiti dok je trajalo.
A taj čovjek je znao osjetiti trenutak.
Znao je zastati.
Znao je gledati rijeku bez potrebe da joj postavlja pitanja.
Znao je popiti svoje piće polako.
Znao je seiriti.
I možda je upravo u tome bila njegova mala, tiha filozofija života.
Ne pokušavati zadržati vrijeme.
Samo ga, kad naiđe lijep trenutak, pustiti da malo sjedne pored tebe.
Pod lipom.
Kraj Sane.
U hladovini jednog prolaznog dana koji se nikada više neće vratiti.
Jer Sana će teći i dalje.
Vrijeme će prolaziti.
Ljudi će dolaziti i odlaziti.
A čovjeku ostaje samo da ponekad sjedne kraj rijeke, pogleda u daljinu i, bez ikakve potrebe da išta mijenja, tiho osjeti:
Evo, ovo je život.
A nama ostaje da, kad nam se pruži prilika, sjednemo.
Da ne žurimo.
Da pogledamo rijeku.
Da udahnemo punim plućima.
I da, makar nakratko, osjetimo ono što se ne može kupiti, naučiti ni objasniti.
Ćeif.
Onaj bosanski, tihi način da čovjek kaže životu:
**Ne moraš danas ništa više.
Samo teci.
Kao Sana.**