Admir Jakupović

Moja kuća nalazila se gotovo na jednakoj udaljenosti od dvije crkve. Jedna je bila u Banjalučkoj, a druga u Ključkoj ulici. A samo preko mosta, na drugoj obali rijeke Sane, uzdizao se minaret džamije. Odrastao sam tako između tri bogomolje, uz zvuk crkvenih zvona i ezana koji se razlijegao s minareta džamije. Ti su zvukovi bili dio mog djetinjstva kao što su bili miris rijeke, šum ulica, glasovi susjeda i poznata lica ljudi koje smo svakodnevno susretali. Nismo tada razmišljali o tome koliko je to bogatstvo. Djeca ne razmišljaju na taj način. Nama je to jednostavno bio naš grad.
Osnovna škola koju sam pohađao nalazila se neposredno uz katoličku crkvu. Crkva i škola bile su toliko blizu da su se njihovi prostori, barem u dječjoj mašti, nekako prirodno nadopunjavali.
Znali smo za blagdane svih triju vjera.
Islamske, katoličke i pravoslavne.
I slavili smo ih.
Ne zato što nas je netko tjerao, niti zato što smo posebno razmišljali o tome što bi se smjelo, a što ne bi smjelo. Jednostavno smo živjeli jedni uz druge. Radovali se tuđem blagdanu, odlazili jedni drugima, čestitali i prihvaćali ono što je bilo drugačije od našega.
Danas ponekad čujem kako netko kaže da se to nije smjelo, da je bilo zabranjeno, da se nije moglo ili nije trebalo. Možda netko pamti drugačije, ali ja znam šta sam i kako doživio. Čovjek može mnogo toga zaboraviti, ali ono što je doživio kao dijete često ostane negdje duboko u njemu, sačuvano od vremena i tuđih tumačenja.
Tako sam svakoga 15.augusta odlazio na veliki katolički blagdan posvećen Blaženoj Djevici Mariji, na Veliku Gospu ili po naški Gospojinu.
Crkva je nosila njezino ime, a taj je dan za naš grad bio nešto posebno. Mnoštvo ljudi, svečano raspoloženje, molitve, susreti i poznata lica. Sve je to za mene kao dječaka imalo neku posebnu čar.
Ali jedan od mojih prvih susreta s tom svetkovinom ostao mi je urezan u pamćenje više od svih drugih.
Ne znam jesam li tada mogao razumjeti njegovo pravo značenje. Bio sam dijete, ali neke slike ne trebaju objašnjenje, one jednostavno ostanu.
Prođu desetljeća, promijene se gradovi, ljudi odu, ulice dobiju druga imena, neke kuće nestanu, a neke se nove pojave. Ali u čovjeku ostane jedna slika iz djetinjstva, taj jedan trenutak, jedan zvuk, jedan miris i jedna rečenica. Kada se nakon mnogo godina ponovno vratiš mislima u to vrijeme, sve odjednom oživi. Kao da se vrijeme na trenutak vrati unazad.
Meni se tako vraća jedna Velika Gospa.
Jedan davni 15.august i jedan događaj koji nisam zaboravio ni nakon svih ovih godina.
Događaj koji me kao dijete posebno dojmio i koji je, negdje duboko u meni, ostao trajno zapisan.
A priča o tom danu počinje upravo tamo, u mom rodnom gradu, između crkvenih zvona, ezana i rijeke Sane. Na blagdan Velike Gospe u Sanskom Mostu jedan je katolički svećenik ispričao priču koju nije bilo lako samo čuti, trebalo ju je ponijeti sa sobom.
Priču o ocu Adamu.

Adam je bio brižan čovjek i dobar otac, ali siromašan. Nije svojim sinovima mogao ostaviti kuće, njive, zlato ni veliko bogatstvo. Imao je samo ono najvrjednije što je čovjek mogao imati, a to su tri sina koja je volio više od svega.
Kako su godine prolazile, Adam je ostario i osjetio da se približava kraj njegovog života. Došlo je vrijeme da razmišlja što će ostaviti svojim sinovima.
A od imetka nije imao gotovo ništa.
Ipak, imao je jednu dragocjenost.
Bio je to zlatni prsten, pečatnjak.
Nosio ga je cijeli život. Bio je više od komada zlata. Bio je uspomena, znak pripadnosti, nešto što je trebalo ostati nakon njega. Ali nastao je problem.
Imao je tri sina a samo jedan prsten.
Adam je dugo razmišljao.
Kome ga ostaviti?
Kako izabrati jednoga, a da druga dvojica ne osjete da ih je otac manje volio? Nije želio da se nakon njegove smrti među braćom pojavi zavist ili svađa.
I tada mu je sinula ideja. Otišao je zlataru.
Dao mu je svoj zlatni pečatnjak i zamolio ga da napravi još dvije potpuno jednake kopije.
Jedan pravi i dva lažna, ali toliko dobro napravljena da ih gotovo niko ne bi mogao razlikovati.
Kada je sve bilo gotovo, Adam je imao tri prstena.
Pozvao je svoje sinove, svakome je dao po jedan i svakome rekao da je upravo njegov prsten onaj pravi. Tako je otac Adam mogao mirno zatvoriti oči.
Nije ostavio bogatstvo, ali ostavio je svojim sinovima nešto što je bilo mnogo veće od zlata, ostavio je vjeru da su primili ono najvrjednije što je njihov otac imao.
Prošle su godine, a sinovi su ostarjeli i ssvaki je od njih, kada je došlo njegovo vrijeme, svoj prsten predao svome sinu.
„Čuvaj ga“,
govorio bi.
„To je očev prsten.“
„To je onaj pravi.“
I tako su prolazile generacije.
Jedan potomak predavao je prsten drugome.
Otac sinu, sin svom sinu i  svaka je generacija odrastala u uvjerenju da upravo ona posjeduje pravi Adamov prsten.
Niko nije sumnjao i niko nije želio sumnjati, jer nije to više bio samo prsten. Postao je simbol obiteljske pripadnosti, tradicije, vjere i svega onoga što su im njihovi preci ostavili. A to je, da je samo njihov prsten pravi, Adamov, a svi ostali su lažni.
Svećenik se potom obratio okupljenim vjernicima s povišenim tonom i biranim riječima:
„Draga braćo i sestre u Kristu, neka vam ova priča o pečatnjaku bude poticaj i životna smjernica. Neka vas podsjeti na snagu vjere, na vjernost Bogu i na put kojim nas Krist poziva da hodimo. Čuvajmo vjeru u svojim srcima i svjedočimo je svojim životom, jer blagoslovljen je onaj koji vjeruje, koji se uzda u Gospodina i koji ustrajno slijedi Kristov put.“

A kada je svećenik završio priču, ostala je jedna misao koja je možda bila važnija od cijele priče.
Šta ako smo i mi poput Adamovih potomaka?
Šta ako svako od nas cijeli život drži svoj prsten i vjeruje:
„Moj je pravi.“
Šta ako smo od svojih roditelja, djedova i pradjedova naslijedili vjeru, običaje i uvjerenja, pa ih s ljubavlju predajemo svojoj djeci?
I šta ako isto rade i drugi ljudi?
Drže svoj prsten i vjeruju da je njihov pravi.
Možda je upravo tu najveća poruka Adamove priče.
Nije čovjek velik, zato što misli da samo on ima istinu. Nije vjera velika zato što zbog nje moramo drugome dokazivati da je njegov prsten lažan.
Možda je prava veličina u tome da svoj prsten čuvamo s ljubavlju, ali da pritom ne gazimo tuđi.
Jer iza svakog prstena stoji čovjek.
Iza svakog čovjeka stoji jedna priča.
Iza svake priče stoje roditelji, djedovi i bake, godine, strahovi, nade i molitve.
A možda je Adam, prije nego što je zatvorio oči, znao nešto što njegovi sinovi nisu znali.
Da prsten nikada nije bio najvažniji.
Najvažnije je bilo što će učiniti s ljubavlju koju im je ostavio, jer zlato se može izgubiti, prsten se može slomiti, može se napraviti njegova kopija, ali ljubav oca prema sinu ne može se iskovati u zlatu.
I možda je upravo zato Adam imao tri „prava“ prstena, jer ono što je želio ostaviti svojim sinovima nije bilo zlato. Želio im je ostaviti mir, ljubav i vjeru.
A možda je to jedino nasljeđe koje čovjek zaista ponese sa sobom. Sve ostalo jednom ostane iza nas, i kuće, i imanja, i zlato, i prstenje.
Ali ono dobro koje smo učinili drugome, ono ostaje.
I zato, kada jednom dođe naš trenutak da svoj prsten predamo nekome poslije sebe, možda ne bi trebalo biti najvažnije pitanje:
„Je li moj prsten jedini pravi?“
Nego:
„Jesam li ga nosio tako da sam njime nekoga volio, a ne povrijedio?“
Jer možda se na kraju života neće gledati u zlato na našoj ruci. Možda će se gledati u ono što je ostalo u srcima ljudi kojima smo ga predali.
A to je jedini prsten koji se ne može kopirati.