Admir Jakupović

Nafiz Maličević je  bio jedan od onih ljudi koji nisu tražili da budu u prvom planu, a ipak su ostavljali trag gdje god bi prošli. Cijeli život proveo je u Sanskom Mostu, gradu koji nije napustio ni u najtežim vremenima, vjerujući da se čovjekova vrijednost ne mjeri bogatstvom ili položajem, nego poštenjem, radom i odnosom prema ljudima.

Rođen u poznatoj sanskoj poslastičarskoj porodici Maličević, odrastao je uz mirise kolača i slastica koje su njegov otac i djed pripremali za sugrađane.
Tim poslom bavio se samo u mladosti, pomažući u porodičnom biznisu. Kako je bilo dovoljno da jedan sin nastavi porodičnu tradiciju, Nafiz je odlučio krenuti drugim životnim putem. Izučio je zanat električara i, kako sam kaže, nikada se zbog toga nije pokajao. Želeći da i njegov najstariji sin stekne sigurno zanimanje, upisao ga je u Elektrotehničku školu. To je bilo vrijeme intenzivne elektrifikacije gradova, naselja i sela, pa je mladi majstor Nafiz svojim vrijednim rukama unosio svjetlost u mnoge domove širom Bosanske krajine.

Nafiz je treća generacija familije Maličević, albanskih Goranaca u Sanskom Mostu. Njegov predak, did Malić Maličević je došao sa suprugom Dudom i sinom Hasanom 1902.godine u Sanski Most iz Gradiške. Govorili su albanski, bosanski i turski jezik. Nakon obavljenih sezonskih poslastičarskih poslova, kao dobar poznavalac nekoliko jezika i brojnih puteva, bavio se trgovinom jašući konja preko Šar planine.
Hasan Maličević zvani Arnaut, se oženio Zejnelom Ramadanović iz Borje te u braku dobio djecu Ibrahim, Muharem (Mehi), Šefka, Nafiz, Ismet (Kriva) i Ferid (Ćenta).
Nafiz se oženio trgovkinjom Nailom Alagić Hadžić, s kojom je stekao tri sina Nedžad, Mirsad i Senad u sanskoj čaršiji poznatiji kao Šok, Cuca i Huska.
Kuću u Staničnoj ulici je kupio od Ahmeta Kadića.

Nafiz je bio i ostao jedan od onih tihih, nenametljivih čaršijskih ljudi koji su svojim poštenjem, skromnošću i odnosom prema prijateljima, komšijama i sugrađanima gradili duh zajedništva po kojem je Sanski Most decenijama bio prepoznatljiv.
Zajedno sa suprugom Nailom, vrijednom i uzornom domaćicom, uvijek je bio spreman pomoći onima kojima je pomoć bila potrebna. Njihova mala kuća u Staničnoj ulici bila je prepoznatljiva po raskošnom cvijeću i zelenilu, ali još više po širom otvorenim vratima i velikodušnim srcima svojih domaćina.
Dobar komšija, vrijedan radnik i uzoran domaćin bio je strog roditelj, koji je tražio disciplinu, red i rad.
Nafiz i Naila su ostavili neizbrisiv trag u životu rodnog grada, koji nikada nisu napustili.
Vrijednosti poštenja, rada, skromnosti i dobročinstva prenijeli su na svoje sinove, a potom i na unuke.

Od najranije mladosti Nafiz je strastveni navijač Podgrmeča. Godinama je pratio svoj klub, bilo na domaćem terenu ili gostovanjima. Kada su godine učinile svoje, redovno je dolazio samo na domaće utakmice i uvijek zauzimao isto mjesto na tribinama, prepoznatljiv po kapi FC Bayern München.
Boje ova dva kluba nekada su bile gotovo iste, ali to nije razlog njegove privrženosti bavarskom velikanu. Posebnu vezu s Bayernom imao je zbog unuka koji je prošao sve omladinske selekcije ovog slavnog kluba i važio za velikog talenta. Nažalost, ozbiljna povreda i lom noge spriječili su ga da ostvari još veću karijeru.
Iako je Nafiz veliki zaljubljenik u fudbal, sva tri njegova sina uspješno su igrala rukomet za tadašnji RK Partizan Sanski Most.
Volio sam ići s Nafizom i Diskićem na utakmice, jer je svaki odlazak na stadion bio praznik fudbala, prijateljstva i lijepog druženja. To su bile dvije istinske sanske legende i ljudi vrijedni svakog poštovanja i respekta. Prokrstarili smo zajedno gotovo cijelu Bosnu, a gdje god bismo došli, dočekivali su nas srdačno njihovi brojni sportski prijatelji. Svugdje su bili prepoznati i cijenjeni, ne samo kao sportski radnici, već prije svega kao dobri ljudi.
Posebno pamtim dan kada smo biciklima krenuli na utakmicu bihaćkog Jedinstva i Podgrmeča, odigranu povodom otvaranja stadiona NK Trnova u Lugovima. Ta dva stara šampiona vozila su bicikle s lakoćom i osmijehom kao mladići, a staro i mlado ih je s radošću pozdravljalo duž cijelog puta.
Toliku iskrenu emociju, srdačnost i poštovanje koje su ljudi pokazivali prema čaršijskim legendama teško je opisati riječima. Bio je to nesvakidašnji doživljaj, ispunjen ponosom, prijateljstvom i ljubavlju prema sportu, dan koji će mi zauvijek ostati u najljepšem sjećanju.
Bili su to ljudi koji su ostavljali trag ne samo svojim velikim djelima, nego i toplinom kojom su ispunjavali svaki susret. Sjećam se jednog vremena u kojem je prijateljstvo bilo iskreno, riječ vrijedila više od potpisa. Ljubav prema sportu je bila nešto što je spajalo ljude, a ne dijelilo ih, noseći sa sobom osmijeh, dobro raspoloženje i poštovanje koje je godinama sticao među ljudima.Gdje god bismo stigli, dočekivali su ih kao najrođenije. Rukovanja su trajala dugo, a zagrljaji još duže. U očima ljudi mogla se vidjeti iskrena radost što ponovo sreću svoje sportske prijatelje, saborce i ljude koje su cijenili. Bili su poznati po dobroti, čestitosti i po tome što su iza sebe ostavljali prijatelje, a ne prolazne poznanike. Nije ih nosila samo snaga nogu, nego snaga duha i ljubavi prema životu.
Dok smo prolazili kroz sela i mahale, ljudi su izlazili pred kuće, mahali rukama, pozdravljali ih po imenu. Djeca su ih gledala sa znatiželjom, stariji s poštovanjem, a njihovi vršnjaci s iskrenom radošću. Nije to bio običan pozdrav. To je bio naklon ljudima koji su svojim životom zaslužili mjesto među legendama. Osjećalo se da ih narod voli, ne zato što su bili poznati, nego zato što su ostali obični, skromni i uvijek nasmijani.

Kao i mnogi njegovi sugrađani, majstor Nafiz je koristio bicikl kao osnovno prevozno sredstvo. Ovaj vitalni starac svakog jutra, prije nego što gradske ulice ispuni saobraćajna gužva, obiđe gotovo cijeli grad, a često se zaputi i u obližnja sela i naselja.
Popodne bi imao svoju ustaljenu rutu, od kuće u Staničnoj ulici preko gradskog mosta do Gradske džamije, gdje bi svratio kod svog dugogodišnjeg prijatelja, posljednjeg sanskog sahadžije, hadžije Smaila Ibrišagića  Lipše.
Mnogi su s nevjericom posmatrali kako će biciklom savladati uspon prema gradskom trgu i mostu, ali ih je majstor Nafiz svaki put razuvjerio, okrećući pedale smirenim i ujednačenim ritmom koji je usavršio tokom dugih godina vožnje.

Malo je poznato da majstor Nafiz ima i jedan sasvim neobičan hobi. Već decenijama brižljivo skuplja osmrtnice svojih preminulih sugrađana, poznatih i nepoznatih sanjana i sanjanki.
Ni sam više ne zna koliko ih je sakupio.
Od 1992. godine krišom je skidao osmrtnice poznatih Sanjana, a od 1996. godine počeo ih je sistematski prikupljati i pažljivo arhivirati.
Najčešće ih je uzimao sa oglasne table na ulazu u gradski park, preko puta fontane, nedaleko od svoje kuće. Sa prozora svoje sobe mogao je vidjeti kada bi bila postavljena nova osmrtnica.
Govorio je kako mu je bilo žao gledati osmrtnice razbacane po zemlji ili pocijepane pored kanti za smeće. U početku je znao skinuti osmrtnicu i prije ukopa, plašeći se da će kasnije nestati, pa su komšije i prijatelji bili zbunjeni, misleći da je porodica promijenila termin sahrane. Vremenom su svi upoznali i prihvatili ovaj njegov neobični hobi, razumijevajući želju da sačuva trag o ljudima koji su obilježili život grada.
Tako u svojoj sobi, pored porodičnih fotografija, amblema i trofeja voljenog Podgrmeča, majstor Nafiz čuva i jedinstveni arhiv osmrtnica svojih Sanjana. Neobičnu zbirku koja svjedoči o prolaznosti života, ali i o čovjeku koji je smatrao da svako ime zaslužuje da bude sačuvano od zaborava.

Majstor Nafiz Maličević nije bio samo električar koji je unosio svjetlost u domove.
Bio je čovjek koji je svojim poštenjem, dobrotom i skromnošću osvjetljavao živote ljudi oko sebe. Upravo zbog takvih ljudi gradovi imaju dušu, a sjećanja traju mnogo duže od jednog ljudskog vijeka.