Admir Jakupović

Tri ratna druga

Krajem juna 1944.godine, pred Drugo zasjedanje ZAVNOBiHa, Sanski Most je bio pun partizana.
Iz dana u dan pristizali su ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine u ovaj mali krajiški gradić. Na ulicama, u avlijama i pred radnjama vodili su se tihi razgovori. Po čaršiji se pričalo da su to delegati koji dolaze na Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a, koje se priprema održati u Sokolskom domu.
Grad je živio nekim posebnim ritmom. Umorni borci, politički predstavnici, kuriri i obični ljudi kretali su se istim ulicama noseći sa sobom osjećaj da se događa nešto veliko i važno. Rat je još trajao, ali među narodom se osjećala nada da se rađa novo vrijeme.
Stanovništvo je putem proglasa novih vlasti pozvano da se u 17 sati okupi u sali Sokolskog doma na konferenciju. Rečeno je da će građani biti obaviješteni o događajima koji slijede i o obavezama koje ih očekuju u narednom periodu.
Već sat vremena prije zakazanog početka ljudi su pristizali sa svih strana. Stari su dolazili oslanjajući se na štapove, žene su vodile djecu za ruku, a mladići su zauzimali mjesta uz zidove sale. Svi su željeli čuti vijesti koje bi mogle odrediti njihovu budućnost.
U velikoj sali osjećala se mješavina uzbuđenja i neizvjesnosti. Ratne godine ostavile su duboke tragove na svakom licu. Mnogi su izgubili članove porodice, domove ili imanja. Ipak, u tom trenutku svi su bili okupljeni s istom željom da čuju kakva se budućnost gradi na ruševinama rata.
Kada su predstavnici vlasti izašli pred okupljene, u sali je zavladala potpuna tišina. Govorilo se o slobodi, obnovi zemlje, uspostavljanju narodne vlasti i zajedničkoj odgovornosti svih građana. Naglašeno je da predstoje teški dani, ali i da će narod Bosne i Hercegovine prvi put imati priliku da sam odlučuje o svojoj sudbini.
Dok su riječi odzvanjale salom, mnogi nisu pamtili svaku izgovorenu rečenicu, ali su pamtili osjećaj. Osjećaj da prisustvuju trenutku koji će ostati zabilježen u historiji. Te večeri, u Sokolskom domu u Sanskom Mostu, obični ljudi osjetili su da nisu samo posmatrači velikih događaja, već njihov dio.
Kasnije će mnogi pričati o tom danu svojoj djeci i unucima. Prisjećati će se prepune sale, partizana koji su pristizali iz svih krajeva Bosne i Hercegovine i nade koja se, uprkos ratu, osjećala u svakom kutku grada. Bio je to trenutak kada je Sanski Most, makar na kratko, postao jedno od središta stvaranja nove Bosne i Hercegovine, jedne od šest republika Nove Jugoslavije.

Tri druga, Duško, Mirko i Rasko. Tri golobrada dječaka koje je rat preko noći pretvorio u mladiće.
Tri različite konfesije,vjere i običaji, tri različita svjetonazora, a ipak nerazdvojni prijatelji. Odrasli su u Sanskom Mostu, u istim ulicama i mahalama, dijeleći bezbrižnost djetinjstva pored rijeke Sane. Zajedno su pohađali narodnu školu, sjedili u istim klupama, učili ista slova i brojeve, igrali se na obalama Sane i sanjali o budućnosti koja ih tek čeka.
Imali su tek naznake zrelosti na licima, puni života, mladalačke snage i zanosa. Opčinjeni pričama o dolasku boljeg vremena i stvaranju Nove zemlje, zemlje blagostanja, sreće i jednakosti. Vjerovali su u bratstvo i jedinstvo naroda, u društvo bez bogatih i siromašnih, u besplatno školovanje za sve, u jednakost i slobodu. Gledali su zaneseno sve trojica u jednu djevojku koja je stigla u njihovu čaršiju. Dojahala je na bijelom konju pred Sokolski dom kao kakva princeza iz bajke. Kosa joj je lepršala na vjetru a bijeli biserni zubi plijenili osmijehom koji joj je krasio lice. Istovremeno su se divili toj djevojci, ne skrivajući mladalačku zaljubljenost u lijepu Mevlu.
Zavedeni revolucionarnim idejama i snagom partizanskog pokreta, prihvatali su sve postavljene zadatke s ponosom. Kada su u grad stigli delegati ZAVNOBiH-a, mladići su dobili zadatak da im budu na usluzi kao vodiči, da ih prate kroz grad, prenose poruke, pomažu oko smještaja i obavljaju sitne poslove. Svoje dužnosti izvršavali su savjesno i predano, uvjereni da i oni, iako još dječaci, daju mali doprinos stvaranju novog svijeta o kojem su toliko slušali.

Kada su predstavnici vlasti izašli pred okupljene, u sali Sokolskog doma je zavladala potpuna tišina. Konferenciju je otvorio komandant grada. Držao je vatreni govor. Zatim su govornicu preuzimali drugi govornici. Ništa manje vatreni, blagorječivi i slijepo uvjereni u ono što govore. Između riječi i rečenica govornika često su se čuli glasni uzvici iz mase naroda „živio“ ili „dole“, po potrebi gotovo naizmjenično, zavisno od vrste govora.
Govorilo se o slobodi, obnovi zemlje, uspostavljanju narodne vlasti i zajedničkoj odgovornosti svih građana. Naglašeno je da predstoje teški dani, ali i da će narod Bosne i Hercegovine prvi put imati priliku da sam odlučuje o svojoj sudbini.
Između govora, nastup su imali glumci amateri sa pripremljenim skečevima o Anti Paveliću i supruzi Kati, Hitleru i njegovim saradnicima.
Dok su riječi odzvanjale salom, mnogi nisu pamtili svaku izgovorenu rečenicu. Ali su pamtili osjećaj. Osjećaj da prisustvuju trenutku koji će ostati zabilježen u historiji. Te večeri, u Sokolskom domu u Sanskom Mostu, obični ljudi osjetili su da nisu samo posmatrači velikih događaja, već njihov dio.
Kasnije će mnogi pričati o tom danu svojoj djeci i unucima. Prisjećat će se prepune sale Sokolskog doma, partizana koji su pristizali iz svih krajeva Bosne i Hercegovine i nade koja se, uprkos ratu, osjećala u svakom kutku grada. Bio je to trenutak kada je Sanski Most, makar na kratko, postao jedno od središta stvaranja nove Bosne i Hercegovine. Duško, Mirko i Rasko su  imali sreću da se nađu u Sokolskom domu za vrijeme konferencije. Stajali su sa strane, među odraslima, i zaneseno slušali govore političara i narodnih prvaka. Svaka riječ o slobodi, pravdi, bratstvu i novom društvu urezivala im se u pamćenje. U njihovim mladim očima govornici su djelovali kao ljudi koji mijenjaju tok historije. Kada je za govornicu izašla omladinka Mevla, otvorili su sva čula da upiju svaku njenu izgovorenu riječ bez da su trepnuli očima.
Kada su završeni govori i službeni dio skupa, grad je oživio uz veliko narodno veselje u dotad neviđenom slavlju. Narod je izašao na ulice. Muhamed je razvlačio svoju harmoniku, a lijepa Mevla se uhvatila u kolo i krenula pjesmu. Pjevalo se, igralo i veselilo. Kozaračko kolo vijugalo je kroz grad, od željezničke stanice pa sve do mosta na Sani. Zvuci harmonike miješali su se s pjesmom stotina grla, a partizanske pjesme odzvanjale su ulicama dugo u noć.
Duško, Mirko i Rasko trčkarali su među okupljenim svijetom, čas posmatrajući igrače u kolu, čas Mevlu, čas zastajući da poslušaju starije kako prepričavaju ratne događaje. Sve im je djelovalo kao ostvarenje snova o kojima su dotad samo slušali.
Kasno u noć, kada su se pjesma i graja utišale, pridružili su se grupi partizana okupljenih oko logorske vatre. Plamen je obasjavao umorna, ali nasmijana lica boraca. Sjedili su u tišini i slušali njihove priče o dugim marševima preko planina, o borbama, zasjedama i izgubljenim drugovima. Za golobrade mladiće su ti ljudi bili junaci i žive legende. Upijali su svaku riječ, nesvjesni da će ih život uskoro naučiti kako su rat, revolucija i velike ideje mnogo složeniji nego što izgledaju u svjetlosti logorske vatre.

Duško, Mirko i Rasko su ustali prije svitanja. Gotovo da nisu ni oka sklopili. Bojali su se da će prespavati nešto važno, neki događaj o kojem će se kasnije pričati godinama.
U gradu je vladala neobična užurbanost. Partizanski vojnici kretali su se žurno od jednog do drugog kraja grada, prenoseći naređenja i pripremajući se za ono što je dolazilo. Mladiće su sklonili prema staroj školi.
„Ovdje ste sigurni. Čekajte i ne mrdajte nikuda“, rekao im je jedan borac.
Poslušno su se povukli, ali ih je mladalačka radoznalost ubrzo nadvladala. Kroz tarabe avlije Karanfilovce Aganović krišom su virili prema rijeci. Pred njihovim očima odvijao se prizor koji nisu mogli ni zamisliti.
Rušio se betonski most preko Sane.
Most koji je povezivao dvije obale grada. Most sagrađen svega pet godina ranije, ponos svih Sanjana i simbol napretka. Generacije su ga gledale s divljenjem, a sada su se pod njegovim stubovima postavljala minska eksplozivna punjenja.
Mladići su nijemo posmatrali. Niko od njih nije mogao razumjeti kako nešto čemu su se svi divili može biti osuđeno na nestanak.
Ubrzo je do njih doprla vijest koju su među sobom šapatom prenosili borci. Iz pravca Banje Luke očekivao se prodor njemačkih tenkovskih jedinica. Most nije smio pasti netaknut u njihove ruke. Ako tenkovi prijeđu Sanu, odbrana grada postala bi gotovo nemoguća.
Duško, Mirko i Rasko su gledali prema mostu i prvi put osjetili da rat nije samo pjesma, zastava i slavlje. Rat je ponekad značio da se mora srušiti i ono što najviše voliš, kako bi spriječio neprijatelja da ga iskoristi protiv tebe.

Nakon rušenja mosta u gradu je zavladala užurbana tišina. Nije bilo vremena za žaljenje za onim što je nestalo u rijeci. Vojska, uz pomoć mještana, brzo je prionula poslu. Preko ostataka porušenog mosta radi lakšeg i bezbjednog prelaza postavljene su grede i debele daske kako bi se omogućio prolaz preko Sane.
Vijest se brzo pronijela među ljudima: zasjedanje ZAVNOBiH-a neće biti prekinuto. Delegati će nastaviti rad na sigurnijem mjestu, iznad vrela Zdene, u Velića gaju.
Duško, Mirko i Rasko dobili su novi zadatak. Nije više bilo dovoljno samo prenositi poruke i pomagati oko smještaja. Sada su trebali brinuti o sigurnom prelasku delegata preko rijeke i njihovom dolasku do Zdene. Zaboravili su na Mevlu, misleći samo da obave postavljeni zadatak kako najbolje umiju.
Momci su stajali kraj ruševina mosta, ozbiljniji nego ikada prije. Pred njima je šumjela Sana, noseći sa sobom komade betona, drveta i željeza. Na mjestu gdje je do jučer stajao ponos grada sada su virili samo razrušeni stubovi i gomile krhotina.
Upravo zato što su bili izvrsni plivači i dobro poznavali ćudi rijeke, povjerena im je ta odgovorna dužnost. Znali su svaki plićak, svaki vir i svaku skrivenu stijenu na tom dijelu Sane. Ako bi neko izgubio ravnotežu na klimavim daskama ili upao u hladnu vodu, oni su trebali prvi priskočiti u pomoć.
Dok su čekali dolazak delegata, osjećali su ponos kakav dotad nisu poznavali. Među stotinama ljudi okupljenih oko važnog državnog skupa upravo su njima povjerili zadatak od povjerenja. Za trojicu ne više golobradih dječaka, nego mladića, to je bio dokaz da su postali dio nečega mnogo većeg od vlastitih života.
Nisu ni slutili da će taj dan, u sjeni porušenog mosta i na putu prema Zdeni, ostati duboko urezan u njihovo sjećanje za sva vremena.

Dok su Duško, Mirko i Rasko predano obavljali svoj zadatak, odjednom se iznad njih pojavila visoka ljudska figura. Sunčevi zraci koji su dopirali preko ruševina mosta ocrtavali su siluetu muškarca koji se polako spuštao prema rijeci.
Na prvi pogled razlikovao se od većine ljudi koji su tih dana prolazili kroz grad. Bio je visok, uspravnog držanja i vitke građe. Izduženo lice s izraženim jagodicama odavalo je ozbiljnost i samopouzdanje. Kratko podšišana tamna kosa i uredno obrijano lice dodatno su naglašavali njegov gospodski izgled. Nosio je odijelo i kravatu, što je među vojnicima, kuririma i seljacima predstavljalo rijedak prizor.
Mladići su ga opisivali kao čovjeka čiji je autoritet više proizlazio iz držanja nego iz riječi. Hodao je uspravno, gotovo aristokratski, ostavljajući utisak obrazovanog čovjeka naviklog na odgovornost i javne nastupe. Spuštajući se preko ostataka porušenog mosta prema obali Sane, iznenada je izgubio ravnotežu. Jedna daska pod njegovom nogom se pomjerila. U sljedećem trenutku tijelo mu je nestalo među gredama i komadima betona.
Pao je u rijeku.
Sve se dogodilo u nekoliko sekundi. Prilikom pada udario je o oštre ostatke mosta i zadobio bolne modrice. Sana je upravo na tom mjestu bila najdublja. Hladna voda povukla ga je prema sredini toka, a teška odjeća postajala je sve veći teret.
„Upao je!“
povikao je neko s obale.
Duško, Mirko i Rasko nisu čekali ni trenutka. Instinktivno su skočili u vodu. Nastala je kratka, ali žestoka borba između snažne riječne struje i trojice dječaka koji su pokušavali dohvatiti čovjeka prije nego što ga voda odnese.
Jedan ga je uhvatio za ruku, drugi za rame, a treći je plivao iza njega održavajući ga iznad površine. Uz veliki napor uspjeli su ga dovući do sedre i plićaka uz obalu.
Tu je napokon bio siguran.
Ležao je nekoliko trenutaka teško dišući, mokar i iscrpljen. Voda mu je kapala s odijela, a na licu se miješalo iznenađenje s olakšanjem. Polako je dolazio do daha i vraćao snagu, dok su trojica zadihanih dječaka stajala pored njega, nesvjesna da su upravo spasila život čovjeku koji će ostati zapamćen u historiji zemlje.
A oni su samo poželjeli da Mevla vidi njihovu hrabrost i humano djelo, a ni slutili nisu da više nikada neće vidjeti lijepu omladinku Mevlu.

Prošlo je nekoliko godina. Rat je završio, a zemlja se ubrzano obnavljala. Svuda se govorilo o potrebi za mladim i obrazovanim ljudima koji će preuzeti odgovornost za budućnost. Mnogi ratni kuriri, borci i omladinci zamijenili su uniforme školskim klupama i fakultetskim amfiteatrima.
Duško je tako stigao u Sarajevo na studij prava. Pričalo se da je profesor Ćemerlić strog ispitivač i da pred njim nema vrdanja i protekcije. Studenti su ga poštovali, ali su ga se i pomalo pribojavali.
Došao je dan ispita.
Duško je izvukao cedulju s pitanjima, sjeo za klupu i čekao svoj red. Dok je ponavljao odgovore u sebi, profesor je uzeo njegov indeks.
Pogledao je ime.
Zatim mjesto rođenja.
Pa opet ime.
Nakratko je podigao pogled prema studentu koji je sjedio preko puta njega.
— Dušan Radić?
upitao je ozbiljnim glasom.
— Jesam, profesore.
— Iz Sanskog Mosta?
— Jesam, profesore.
Profesor je nekoliko trenutaka šutio.
— Teče li još Sana ispod mosta?
Pitanje je bilo toliko neobično da je Duško ostao zbunjen.
— Teče, profesore.
Na profesorovom licu prvi put se pojavio blag osmijeh.
— Da nije bilo trojice mladića iz Sanskog Mosta, nas dvojica danas vjerovatno ne bismo ovdje razgovarali.
Duško ga je nijemo posmatrao.
— Jedan od njih zvao se Dušan.
Druga dvojica bili su Mirko i Rasim.
Sada je već cijela sala utihnula.
Profesor je polako ustao sa stolice.
— Prije mnogo godina, na obali Sane, kod porušenog mosta, trojica dječaka izvukla su iz rijeke jednog nespretnog profesora prava koji je mislio da može prijeći preko ruševina mosta kao planinski vodič.
Dušku su se oči raširile.
— To ste bili vi…
Profesor je klimnuo glavom.
— Jesam.
Nastupila je kratka tišina.
— To sam ja bio, profesore
rekao je Duško tiho.
— Ja i moji drugovi, Mirko i Rasko.
Profesor je nekoliko trenutaka gledao u mladića preko puta sebe. Kao da su obojica ponovo vidjeli hladnu vodu Sane, porušeni most i trojicu mokrih dječaka kako se bore sa riječnom strujom.
Zatim je pružio ruku.
— Drago mi je što te ponovo vidim, Dušane.
Mladi student je ustao i stegao profesorovu ruku.
Toga dana na Pravnom fakultetu nije se susreo samo profesor sa svojim studentom. Susreli su se čovjek kojem je nekada bio spašen život i dječak koji je u međuvremenu postao mlad čovjek.
Mladić koji je želio profesora da upita sjeća li se omladinke Mevle i zna li gdje je ona sad.
Ali je najednom odustao i zaćutao.
A Sana je, kao i uvijek, nastavila da teče ispod mostova, noseći sa sobom priče koje historija rijetko zabilježi, ali ih ljudi pamte cijelog života.

Nastavio se razgovor koji više nije ličio na ispit. Profesor Ćemerlić potpuno je zaboravio na pitanja iz obligacionog prava, na studente koji su čekali u hodniku i na strogi raspored ispita. Pred njegovim očima više nije sjedio student, nego jedan od trojice dječaka koji su ga davno izvukli iz hladne Sane.
Prisjećali su se ljudi, mjesta i događaja kao da se sve dogodilo jučer.
— A šta je s onom drugom dvojicom?
upitao je profesor.
— Mirkom i Raskom?
Duško se nasmijao.
— Mirko je dobro. Čak mi je i cimer. Završio je na Vojnoj akademiji ovdje u Sarajevu. Kaže da mu je vojska još od rata ostala u krvi.
Profesor je zadovoljno klimnuo glavom.
— To me nimalo ne čudi. Uvijek je bio ozbiljan za svoje godine.
— A Rasim…
Duško se na trenutak nasmijao i još šire razvukao osmijeh.
— E, Rasim je ostao Rasim.
Profesor se zainteresovano nagnuo prema njemu.
— Kako to misliš?
— Nije ga mnogo zanimala škola. Kaže da ga ne zanima ni politika, mada je i danas prisutan na svim sastancima, zborovima i društvenim akcijama.
Kad njega slušate, ispada da ga ništa ne zanima, a onda ga sretnete svuda gdje se nešto događa.
Profesor se glasno nasmijao.
— Dakle, nije se mnogo promijenio.
— Nimalo. Otvorio je brijačnicu u Sanskom Mostu. Nazvao ju je „Sport“.
— „Sport“?
Kakve veze ima brijačnica sa sportom?
— To se i mi pitamo
odgovori Duško.
— A on kaže da je brijanje sport za živce i ruke.
Profesor se ponovo nasmijao.
— I kako mu ide posao?
— Odlično. Čitav grad dolazi kod njega. A kad ga pitaju šta najviše voli u svom poslu, uvijek odgovara isto.
— Šta?
— Kaže:
„Najviše volim ljude vući za nos, dok ih brijem.“
Profesor se toliko nasmijao da su se pojedini studenti u sali okrenuli prema njima. U tom trenutku više nije bio strogi profesor prava kojeg su se svi pribojavali, nego čovjek koji se prisjećao mladosti i ljudi kojima je dugovao život.
— E, to je zaista Rasim
rekao je kroz smijeh.
— Mogao sam ga zamisliti samo kao bricu ili političara. A izgleda da je postao pomalo oboje.
Nakon što se smijeh stišao, profesor je na trenutak zašutio.
— Prenesi im moje pozdrave kad ih vidiš. Reci im da ih se sjećam. Neke ljude čovjek upozna na nekoliko minuta, a pamti ih cijeli život.
Duško je ozbiljno klimnuo glavom.
— Hoću, profesore.
— I reci im još nešto.
— Šta?
Profesor ga je pogledao toplim, gotovo očinskim pogledom.
— Reci im da jedan profesor prava nikada nije zaboravio trojicu dječaka sa obale Sane.
U sali je ponovo zavladala tišina. Obojica su znala da postoje dugovi koji se ne mogu vratiti novcem, titulama ni funkcijama. Mogu se samo pamtiti i nositi u srcu dok je čovjek živ.

Profesor doktor Hamdija Ćemerlić je bio tipičan evropski intelektualac svoje generacije.
Bio je visokog i natprosječnog rasta, uspravnog držanja i vitke građe. Imao je izduženo lice s izraženim jagodicama. Nosio je kratko počešljanu tamnu kosu. Lice mu je bilo ozbiljno, dostojanstveno i mirno, uvijek uredno obrijan. Uvijek je nosio odijelu i kravatu, što je odgovaralo njegovom položaju profesora prava, dekana i državnog funkcionera.
Savremenici su ga često opisivali više kroz držanje nego kroz fizičke karakteristike. Čovjeka aristokratskog uspravnog hoda, što je njegov nastup i autoritet ostavljao u javnosti.
Prosječnom lijevo orijenitisanom piscu bi zvučalo bizarno da je deklaraciju ZAVNOBiH-a napisao profesor Više šerijatsko-teološke škole, jednako kao što bi prosječnom desno orijentisanom piscu zvučalo nemoguće da je jedan vjernik mogao stati uz Titov pokret. Njima sve to zvuči nemoguće, jer je stvarnost složenija od dogmatskih predstava o njoj.
Hamdija je rođen 1905.godine u Janji, poticao je iz ugledne begovske porodice. Bio je prvi univerzitetski profesor sa sjedinjenim muslimanskim i evropskim akademskim referencama. Nakon što je 1936. doktorirao na Sorboni u Parizu, Ćemerlić je bio profesor na Višoj šerijatsko-teološkoj školi u Sarajevu.
Još 1942. priključio se Narodnooslobodilačkom pokretu, a 1943. izlazi na slobodnu teritoriju zajedno sa bratom Alijom, liječnikom po zanimanju. Kao jedan od najistaknutijih članova partizanskog pokreta, sudjelovao je u svim krupnim događajima u to vrijeme. Bio je član Predsjedništva ZAVNOBiH-a, kao predstavnik naše države sudjelovao je kao vijećnik AVNOJ-a na historijskom zasjedanju tog tijela u Jajcu 19. novembra 1943. godine.
Hamdija Ćemerlić smatra jednim od ljudi koji su pravno i politički oblikovali savremenu Bosnu i Hercegovinu. Njegov doprinos nije bio samo akademski nego i državni, učestvovao je u izradi ključnih ustavnih i državnih dokumenata Bosne i Hercegovine nakon rata.
Hamdija Ćemerlić nije bio samo jedan od učesnika ZAVNOBiH-a, već jedan od ljudi koji su dali pravni i politički oblik budućoj Bosni i Hercegovini. Smatra se jednim od najvažnijih bošnjačkih intelektualaca u procesu obnove bosanskohercegovačke državnosti tokom Drugog svjetskog rata.
Bio je vijećnik ZAVNOBiH-a i učestvovao je u radu njegovih zasjedanja.
Učestvovao je u kreiranju temeljnih pravnih i političkih dokumenata kojima je Bosna i Hercegovina definisana kao ravnopravna federalna jedinica u budućoj Jugoslaviji.
Nakon Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu bio je među ljudima koji su radili na uspostavljanju državnih institucija i pravnog sistema Bosne i Hercegovine.
Postao je prvi povjerenik ZAVNOBiH-a za pravosuđe, a zatim i prvi ministar pravosuđa Bosne i Hercegovine.
Posebno je zanimljivo da je kao profesor ustavnog prava kasnije i naučno obrazlagao zašto su odluke ZAVNOBiH-a bile presudne za obnovu bosanskohercegovačke državnosti. Njegovi radovi o ustavnom položaju Bosne i Hercegovine smatraju se važnim izvorom za razumijevanje nastanka moderne BiH.
Nakon rata napustio je aktivnu politiku i posvetio se univerzitetu, te bio je jedan od osnivača University of Sarajevo, dekan Pravnog fakulteta, rektor Univerziteta u Sarajevu, te kasnije osnivač i prvi dekan Faculty of Islamic Studies.
Zbog toga se za Hamdiju Ćemerlića često kaže da je bio i arhitekta pravnog sistema Bosne i Hercegovine i jedan od intelektualnih stubova ZAVNOBiH-a.
Iz stručnih radova o njegovom djelovanju vidi se da je na zasjedanjima ZAVNOBiH-a zastupao ideju institucionalne i pravne obnove bosanskohercegovačke državnosti te da je njegov doprinos bio više pravnički i ustavnopravni nego političko-propagandni.
Savremenici su ga opisivali kao jednog od ljudi „najzaslužnijih“ za organizaciju i uspjeh rada ZAVNOBiH-a, a njegova kasnija akademska karijera na Univerzitet u Sarajevu bila je direktan nastavak tog državotvornog rada.
U Sjećanjima , toj najvažnijoj knjizi bošnjačke politike koju niko ne čita, Alija Izetbegović citira Ćemerlićev intervju za jedan beogradski list iz decembra 1987. godine:
„Svaka nacija“, ima institucija za razvoj vlastitog identiteta. Muslimani ih nemaju. Takve su prilike! Naime, politika je zauzela stav da nisu nužne i na to je ostalo. Zato bi trebalo stvoriti jednu općenacionalnu instituciju koja bi se bavila čisto nacionalnim pitanjima u krugu muslimanske institucionalne zajednice.
Nažalost, Islamska vjerska zajednica, odnosno njeno Starješinstvo, jedini je i muslimanski predstavnik.“
Četiri decenije kasnije, iako se politika promijenila, takva nacionalna institucija nije formirana.