Admir Jakupović

Sanjanin koji je meni dragu zajedničku imenicu stekao zaslugama i životom, a ne rođenjem.
Nogometaš Nk Podgrmeč, a vječito vjerni navijač, simpatizer i radilica za sve.
Pripadnik 5.korpusa Armije BiH koji je sa dolaskom mira i slobode, zamijenio uniformu nogometnim dresom, kojeg je svojim znanjem i  zalaganjem topio znojem za primjer svim saigračima. Voljeni klub je od posljednje , 2. kantonalne lige NS USKa doveo do praga tadašnje 1. Lige BiH , što se i danas smatra najvećim uspjehom kluba u njegovoj istoriji.

Zaslužio je Ćikan da mu ime stoji zlatnim slovima ispisano u istoriji kluba i grada.
Grada u koji je srcem i ljubavlju došao i isto tako ga volio, učestvujući u njegovom kulturnom i sportskom životu kao uposlenik u Sportskoj dvorani.

Rođeni bišćanin, koji je Sanu volio više od Une, što nije zabilježeno od postanka ovih krajiških ljepotica. Jedno vrijeme je proveo na školovanju u Prijedoru, gdje ga je zatekao rat.
Ratni period je proveo sa sanjanima u Cazinu, sa kojima je došao u grad na devet rijeka i ostao.
Sanjanin je postao ne po mjestu rođenja, nego po životu koji je živio i po zaslugama koje je stekao. Kao nogometaš nosio je dres NK Podgrmeča, a i nakon igračke karijere ostao njegov najvjerniji navijač, simpatizer i neumorni radnik za sve poslove. Klub je volio iskreno, bez interesa i računice, onako kako se voli dio vlastitog identiteta.

Sportom je nadoknađivao sve svoje nedostatke i hendikepe. Velikom voljom, ogromnim moralom i nevjerovatnom upornošću postizao je više nego što su stručnjaci prognozirali i očekivali.
Bio je nogometni znalac koji se ne predaje, bio je gladan golova i pobjeda, a one su dolazile i kad je drugačije očekivano i trebalo.
Poraze nije podnosio, a greške i nepravdu još teže, tada se povlačio u sebe i osamu.
Nije volio pogrešne poteze ni životne greške. Znao je da su one sastavni dio života i da ih svi pravimo, ali svoje je teško podnosio. Dugo bi ga progonile, zbog njih se stidio i patio više nego što je iko mogao naslutiti. Tada bi gledao da se sakrije od sopstvene sjene.
Iako se trudio da djeluje grub, hladan i čvrst, u suštini je bio sasvim drugačiji. Iza te spoljašnje tvrdoće krila se osjetljiva i ranjiva duša. Bio je poput pileta u kandžama jastreba, bespomoćan pred vlastitim osjećajima i unutrašnjim preispitivanjima.
Njegova fizička spremnost i kondicija se najbolje očitovala na nekoliko uličnih trka organizovanih u čast Oslobođenja grada kada je superiorno trijumfovao.
Jedino prevozno sredstvo koje je koristio je bilo bicikl, od kojeg se nije razdvajao.
Pomagao je nesebično životinje, isticao se humanitarnim radom u zbrinjavanju i ishrani pasa lutalica. U njima je nalazio odane prijatelje i bezuslovnu privrženost. Vjerovao je da životinje ne znaju za licemjerje, zavist ni zlobu, pa je među njima često pronalazio više iskrenosti i vjernosti nego među ljudima.
Život ga je naučio da ljudi ponekad mogu biti nezahvalni i zli, zbog čega je posebno cijenio odanost svojih četveronožnih prijatelja.

Ljekarskim pregledima je utvrđeno da se sportom bavio na sopstvenu odgovornost jer je od rođenja živio sa jednim bubregom, čime je mogao ugroziti svoj život ako bi došlo do poremećaja ili zastoja u  radu organa. . U slučaju poremećaja ili prestanka rada tog organa, njegov život mogao je biti ozbiljno ugrožen. Ta urođena okolnost kasnije mu je zadavala brojne zdravstvene probleme. Godinama se borio s trajno povišenim krvnim pritiskom, a u posljednje vrijeme pojavile su se i poteškoće u normalnom radu srca.
Posljedice tog stanja pratile su ga konstantno kroz dugogodišnje probleme s visokim krvnim pritiskom, a u posljednjim godinama života i kroz teškoće povezane s radom srca.

Srce sportiste, veliko i humano, počelo je zastajkivati i usporenije raditi, što je loše uticalo na pluća i stvaralo mu poteškoće u disanju.

Ćikanovo dobro srce nije izdržalo.
Nakon jakog srčanog i moždanog udara, prebačen je u rodni grad, Bihać gdje je preminuo.

Vratio se u grad gdje je rođen,
nemajući pravo na posljednju želju.

In memoriam
HASAN HADŽIČ ĆIKAN
(1968-2016)