Admir Jakupović

Kad se sjetim djetinjstva, ne sjetim se ni igračaka, ni školskih knjiga, ni novih patika koje smo svi ljubomorno gledali na drugima. Svi smo nosili iste plave šangajke patike, nabaviti bijele je bio uspjeh, a imati adidas patike je bio nedosanjan san.
Ja se sa čežnjom sjetim hašlame, kako smo mi nazivali trešnje, iza komšijine kuće. One ogromne, stare trešnje čije su grane prelazile preko trošne drvene ograde kao da zovu djecu da im priđu.
Bila je to kuća starog komšije Marka. Uvijek je hodao polako, sa šeširom nakrivljenim na glavi i cigarom koja mu je mirisala na nešto gorko i odraslo. Govorili smo da je najstrožiji čovjek u staničnoj ulici. Možda je samo Perican bio više ljut od Marka kad mu naša lopta upadne u baštu. Tvrdio je da niko nema pravo ni da pogleda njegove trešnje, a kamoli da ih ubere.
Naravno, baš zato su bile najslađe na svijetu.
Jednog vrelog juna, dok je vreli asfalt mirisao na sunce, nas četvorica smo sjedili na Partizanu i pravili plan kao da idemo u veliku pljačku banke. Niko nije želio čuvati stražu, svi smo željeli na trešnju. Ja sam bio najlakši pa sam preskočio preko ograde, a ostali su napravili prolaz između taraba ograde.
Srce mi je tuklo kao ludo dok sam se penjao uz drvo. Na stablo trešnje se uvijek lakše popeti, nego sa nje sići. Kora drveta grebala mi je koljena, a ruke su mi drhtale od straha i uzbuđenja. Kad sam ubrao prvu šaku trešanja, osjetio sam miris lišća i toplinu plodova ugrijanih suncem. Bile su tamnocrvene hašlame, gotovo crne kao hruštovi i sjajile su se kao male tajne. Brao sam i odmah jeo zajedno sa košpicom, te na tren zaboravio na oprez uživajući u slasti ukusnih plodova.
Upalilo se svjetlo u dvorištu.
A onda se začuo glas:
— „Stani, lopove mali!“
Krv mi se sledila.
Sav sam pretrnuo, neka studen je prošla kroz moje tijelo i skamenio sam se na komšijinoj trešnji. Drugovi su brzo poskakali sa trešnje i pobjegli niz baštu prema igralištu. Pogledao sam dole i vidio Marka kako stoji ispod drveta. Nije vikao. Samo me gledao. Ostali su pobjegli kao vjetar, ostavljajući mene gore, među granama.
Polako sam sišao, očekujući galamu, prijetnje, možda i batine koje su tada stariji dijelili bez mnogo pitanja. Nije me bilo strah komšije koliko oca kad sazna za moju krađu. U džepovima su mi se gnječile trešnje kao dokaz zločina.
Ali Marko je samo sjeo na klupu ispod drveta i dugo šutio.
„Znaš li ti“ ,
rekao je napokon, 
„ko je posadio ovu trešnju?“
Slegnuo sam ramenima.
„Moj sin.
Imao je godina koliko i ti kad smo je sadili.“
Prvi put sam primijetio da mu glas nije grub. Bio je umoran.
Rekao mi je da mu je sin poginuo i da od tada svake godine bere trešnje sam. Zato nikome nije dao da ih dira. Nisu to bile obične trešnje. Bile su uspomena.
Nikad se nisam osjećao manjim nego tada.
Iz džepa sam izvadio zgnječene trešnje i spustio ih kraj njega. Nisam znao šta da kažem. Htio sam samo pobjeći i sakriti se negdje gdje me stid neće pronaći.
A onda je uradio nešto što nikad nisam zaboravio.
Ustao je, pružio mi malu ćasu, okruglu metalnu posudicu i rekao:
„Ako već bereš, beri kako treba. Ove gore su najslađe.“
Te večeri smo zajedno sjedili ispod drveta i jeli trešnje. Sok nam je bojio prste i usne, a mjesec je polako tonuo iza krovova. Pričao mi je o svom sinu, o starim vremenima, o tome kako djeca uvijek misle da je tuđe voće slađe samo zato što je zabranjeno za branje.
Kad danas prođem staničnom ulicom, kuće izgledaju manje nego nekad. Nema ni Marka, ni stare trešnje. Kuća je sada  velika, novosagrađena, u posjedu novog vlasnika. Ali ponekad mi se učini da još osjećam miris zrelih trešanja i onu knedlu u grlu koju dijete prvi put osjeti kad shvati da iza svake strogoće možda stoji neka velika tuga.

Ništa manja sjećanja iz djetinjstva vežu me za didovu trešnju u selu pod brijegom. Velika hašlama nalazila se u avliji dida Dede. Njena krošnja prekrivala je gotovo cijelu avliju i pružala ugodan hlad tokom vrelih ljetnih dana. Kada bi sunce upeklo, ispod nje se moglo sjediti satima, slušati cvrkut ptica i razgovarati bez žurbe. Plodovi su joj bili krupni, tamnocrveni i sočni, toliko slatki da mi se njihov ukus i danas vraća u sjećanje.
Did je imao još jednu trešnju na dnu avlije, iznad kolnice, prije bašte. I ona je rađala dobro, ali hašlama je bila posebna. Čim bi proljeće zamaklo i pojavili se prvi zametci plodova, počinjali smo obilaziti stablo i svakodnevno provjeravati koliko su trešnje pocrvenjele. Nestrpljivo smo čekali da sazriju, a dan kada bismo ubrali prve zrele plodove bio je pravi mali praznik.
Sjećam se kako smo se kao djeca utrkivali ko će prvi ugledati najzreliju trešnju među granama. Penjali smo se oprezno uz stablo, držeći se za čvrste grane koje su nas nosile kao da znaju da pripadamo tu. Dlanovi bi nam bili ljepljivi od slatkog soka, a usne obojene u crveno. Did bi nas ponekad posmatrao sa strane, uz blag osmijeh, upozoravajući nas da pazimo da ne polomimo grane.
U hladu hašlame odvijao se dobar dio našeg djetinjstva. Tu smo se igrali, odmarali poslije trčanja po selu i slušali priče starijih. Njena krošnja bila je poput velikog zelenog krova pod kojim su se skupljale generacije naše porodice. Ljeti je avlija mirisala na zrelu trešnju, svježe pokošenu travu i zemlju ugrijanu suncem.
Danas, kada pomislim na rodno selo i bezbrižne dane djetinjstva, među prvim slikama koje mi navru pred oči jeste upravo didova hašlama. Nije to bilo samo stablo trešnje. Bila je dio porodice, nijemi svjedok naših igara, radosti i odrastanja. Njene grane čuvale su uspomene koje vrijeme ne može izbrisati, a njen hlad ostao je urezan u sjećanju kao simbol topline doma i ljepote jednostavnog života.
Tada se sjetim amidže Crnog, neprikosnovenog gospodara avlije i svega što se u njoj nalazilo. Od šestorice Didovih sinova jedino je on ostao da živi na starini, u selu pod brijegom, zajedno s didom Dedom i majkom Redžifom. Zato je i velika hašlama, barem po njegovom uvjerenju, pripadala njemu više nego bilo kome drugom.
Nikoga se nismo toliko plašili, a istovremeno toliko voljeli, kao amidže Crnog. Bio je strog, nagao i nepredvidiv, ali je iza te grube spoljašnosti krio veliko srce. Imao je poseban dar da svakom djetetu nadjene nadimak. Nije to važilo samo za nas iz familije nego i za svu djecu u selu pod brijegom. Nadimak koji bi Crni jednom smislio ostajao je čovjeku za cijeli život. Mnogi su bili poznatiji po tom imenu nego po onom koje im je upisano u matične knjige.
Roki je bio najnestašniji među nama i najčešće je dolazio na red za kaznu. Kad bi pretjerao u kakvoj nepodopštini, amidža Crni bi ga za primjer drugima objesio o nisku granu hašlame. Roki bi visio držeći se grčevito za granu, plakao, vrištao i dozivao pomoć, ne smijući pustiti ruke i pasti na zemlju. Nama ostalima taj prizor bio je istovremeno strašan i smiješan. Ubrzo bi se pojavio did Dedo, mršteći se ispod obrva, i svojim autoritetom okončao novonastalu situaciju. Nakon nekoliko oštrih riječi upućenih sinu, Roki bi bio spašen, a avlijom bi se ponovo vratio mir.
Posebna priča bila je borba za pravo branja hašlame. Taj prestiž godinama se vodio između mene i Luje. Ja sam svoje pravo temeljio na činjenici da sam bio prvi i najstariji Didov unuk. Lujo je, s druge strane, tvrdio da je upravo on jedini pravi Didov nasljednik. Niko zapravo nije znao odakle mu takva ideja, ali ju je uporno ponavljao dok nije i sam počeo vjerovati u nju.
Varnice između nas dvojice vješto je raspirivao amidža Crni. Jednom bi meni šapatom rekao da Lujo tvrdi kako sam kukavica, drugi put bi Luji prenio da sam ja već dobio dozvolu za branje trešnje prije njega. Nije trebalo mnogo pa da planu dječačke strasti. Nerijetko bi sve završavalo guranjem, hrvanjem i valjanjem po travi ispod hašlame. Amidža bi sa strane posmatrao taj okršaj s očiglednim zadovoljstvom, kao da prati kakvo važno sportsko nadmetanje. Jedino ga je majka Redžifa korila zbog toga, govoreći da će od djece napraviti hajvane umjesto ljudi.
Pobjednik je, navodno, sticao pravo da prvi bere najslađe hašlame. U stvarnosti, kada bi trešnje potpuno sazrele, svi bismo se našli među granama velikog stabla. Tada su prestajale svađe, zaboravljale se uvrede i nestajala sva dječija rivalstva. Crvene trešnje bile su dovoljne za svakoga, a smijeh koji se širio avlijom bio je veći i slađi od svake pobjede. I danas mi se čini da je amidža Crni to odavno znao, pa je možda baš zato toliko uživao gledajući naše bezazlene bitke ispod stare hašlame.

U krajevima oko Starog Majdana, posebno na Halilovića brdu i u Bartikovcima, slavi se Hašlamska nedjelja koja nije samo narodno veselje nego simbol poštovanja prema zemlji, precima i plodu trešnje, odnosno hašlame. Ta tradicija traje nekoliko stoljeća i duboko je povezana sa starim običajima okupljanja naroda nakon sazrijevanja prvih plodova.
Hašlama, posebna vrsta krupne i slatke trešnje crvenkasto-bijele boje, nekada je bila zaštitni znak cijelog staromajdanskog kraja. Stara stabla hašlame znala su živjeti i više od sto godina, pa su ljudi prema njima razvili gotovo obredni odnos Čuvanje stabla hašlame značilo je čuvanje kuće i porodične časti.
Sama Hašlamska nedjelja kroz vrijeme je postala spoj običaja, folklora i zajedništva. Manifestacija uključuje kulturno-umjetničke programe, narodne igre, sportska nadmetanja, dodjelu simboličnog željeznog ključa gradonačelniku Starog Majdana, izložbe ručnih radova i okupljanje raseljenih Majdanaca koji se tih dana vraćaju svom kraju.
Posebna vrijednost ovog običaja jeste poštovanje tradicije bez obzira na vjeru ili porijeklo ljudi koji tu žive. Hašlamska nedjelja je kroz generacije ostala mjesto susreta, sjećanja i čuvanja identiteta cijelog kraja. U pričama starijih iz Halilovića brda i Bartikovaca često se kaže da dok ima hašlame i naroda oko nje, ima i Majdana.

Mnogi u Dalmaciji će reći da su trešnje iz okolice Murvice među najslađima i najcjenjenijima u Hrvatskoj. To područje Ravnih kotara ima idealnu kombinaciju crvene zemlje, sunca, bure i blizine mora, pa voće dobija posebno intenzivan okus i slatkoću. Kroz Murvicu često prolazim i nigdje nisam vidio ni jednu murvu, odnosno dud, ali zato postoje čitave plantaže trešanja. Nikad nisam prošao a da nisam kupio trešnje. Nigdje nisam jeo tako ukusne trešnje i ne samo ukusne, nego i velike, slatke, mesnate, jarko crvene boje i uz sve to srcolikog oblika.
Nigdje još nisam vidio i jeo takve trešnje kao što rastu u Murvici.
Ali ni traga od murve ili duda po naški.
Murvica i okolna sela desetljećima su poznati po voćarstvu i obiteljskim gospodarstvima koja uzgajaju domaće sorte trešanja, smokava i bresaka. Danas se tamo još uvijek mogu naći stari nasadi i OPG-ovi koji prodaju domaće voće direktno iz polja ili na zadarskim tržnicama.
Zanimljivo je kako svaka regija ima svoju svetu trešnju.
Oko Starog Majdana i Podgrmeča slavila se hašlama kao dio običaja i identiteta kraja, dok su u Ravnim kotarima, posebno oko Murvice, trešnje postale simbol dalmatinskog ljeta i domaće poljoprivrede.
Ljudi iz zadarskog kraja često govore da se prava trešnja poznaje po tome što puca od sladora, a upravo se murvičke trešnje tako opisuju  tamne, mesnate i vrlo slatke.

Nekad su banane bile događaj. Tada prilično nedostupno južno voće, bilo je događaj.
Kad je otac jednog ljeta donio kesu iz grada punu banana, majka bi je pažljivo spustila na sto kao da unutra nosi zlato. Banane su mirisale kroz cijelu kuću. Nismo ih jeli odmah. Stajale bi na kredencu dan-dva da ih gledamo, da sazriju, da ih želja još malo poveća.
Majka bi govorila:
Po jednu. Da ostane i za sutra.
Nas smo bili trojica, a bilo je šest banana u kilogramu tog južnog voća.
A mi smo gulili koru polako, gotovo svečano, i jeli sitne zalogaje da što duže traju. Kora se nije bacala odmah. Ostavljali smo je na stolu jer je i ona mirisala na neki daleki, bogati svijet koji nismo poznavali. Koru je mama kasnije stavljala u saksije sa cvijećem kao prirodno đubrivo.
Trešnje su tada bile sirotinjska sreća.
Rasle su iza svake druge kuće, znali smo gdje su najslađe. Penjali smo se po granama bosih nogu, pucala su koljena, cijele majice bile su umrljane crvenim sokom. Niko nije brojao koliko ih pojedeš. Bilo ih je toliko da su trunule po zemlji. Komšije su vikale samo reda radi:
– „Nemojte lomiti grane!“
Ali svi su znali da će djeca krasti trešnje. Tako je valjda oduvijek bilo.
Danas, kad uđem u market, banane leže na policama cijele godine. Krive, žute, uredne, jeftinije od mnogih domaćih voćki i uvijek pod brojem jedan na digitalnoj vagi. Ljudi ih trpaju u kolica bez razmišljanja. Djeca ih nekad ni ne žele.
A trešnje?
Trešnje danas stoje u malim gajbicama kao kakav luksuzni nakit. Cijena ispod njih napiše broj od kojeg zastaneš od čuda. Gledaš ih, pa gledaš novčanik.
Zato trgovci primjenjuju svoj marketinški trik i napišu cijenu na težinu od 100 grama.
Nekad si mogao napuniti stomak trešnjama za džabe, a danas ih kupuješ na grame, skoro sa grižnjom savjesti, jer su čak deset puta skuplje od banana.
Jedne prilike sam gledao u Lidlu jednog Bugarina koji je natrpao punu plastičnu vrećicu trešanja, bilo je preko 3 kilograma krupnih crvenih plodova, kada mu je uslužna trgovkinja rekla iznos od preko 50 eura, isprva nije razumio. Kad je shvatio svoju grešku, ostavio je vrećicu sa trešnjama na kasi i brže bolje pobjegao iz trgovine.
I nije stvar samo u voću.
Kao da se cijeli život okrenuo naopačke.
Ono što je nekad bilo daleko i nedostižno danas je obično i svakodnevno. A ono što nam je bilo nadohvat ruke, miris drveta iza kuće, sok niz prste, penjanje po granama, komšijsko dozivanje predveče, postalo je skupo.
Možda zato današnje trešnje nemaju isti ukus.
Nisu izgubile slatkoću zbog sunca ni zemlje. Izgubile su je jer ih više ne jedemo krišom, zadihani, sa drveta, dok pazimo hoće li naići komšija sa štapom u ruci i lažnom ljutnjom u očima.
Banane su nekad mirisale na bogatstvo.
Trešnje su mirisale na djetinjstvo.
A čovjek tek kasnije shvati da je ovo drugo bilo mnogo vrijednije.