Admir Jakupović

Svi su znali Sulju iz Alagića.
Znala ga je cijela čaršija, od pijace do mosta, a najviše djeca iz mahale. Okupe se oko njega na klupi pred akšam, a Suljo zapali cigaru, pogleda negdje preko Sane i krene:
— Jesam li vam prič’o kako sam u Monte Karlu učio jednog princa da peca?
Djeca širom otvore oči.
— Kojeg princa?
— Ne znam mu ime. Fino dijete. Samo nešto maše milionima.
Sutradan je već bio u Parizu.
— Kad sam ja sjedio s umjetnicima na Monmartru…
Prekosutra u Nici.
— Ma Nica vam je ista Sana. Samo malo više palmi i manje komaraca.
Djeca su ga gledala kao da je obišao pola planete pješice.
A onda bi neko spomenuo Džajića.
— Suljo, je li istina da si bio s Džajom u Francuskoj?
Suljo se nasmije.
— Bio?
Čovječe, vodao sam ga po Nici k’o mlađeg brata.
— Kako to?
— Umoran on poslije utakmice. Kaže:
„Suljo, ne mogu više.“
A ja njemu:
„Džaja, sinko, tek sad počinje drugo poluvrijeme.“
I tako ga odvedem u provod.
Kako je vrijeme prolazilo, priča je rasla.
Prvo je Džajića proveo kroz Nicu.
Onda ga je naučio kako se naručuje večera.
Kasnije kako se razgovara s Francuzima.
Na kraju je ispalo da je upravo Suljo objasnio Francuzima ko je zapravo Džajić.
— Da mene nije bilo, mislili bi da je običan fudbaler.
— A šta je Džaja rekao kad ste se rastajali?
Suljo zastane, pogleda prema rijeci.
— Kaže meni:
„Suljo, nikad te neću zaboraviti.“
— Stvarno?
— Otprilike. Možda nije baš tim riječima. Ali čovjeku vidiš u očima.
Djeca su mu vjerovala.
Ne zato što su mislila da je sve istina.
Nego zato što je Suljo pričao tako da si mogao vidjeti Nicu kao da je iza ćoška, Monte Karlo kao da je preko mosta, a Pariz kao da je nizvodno od Sane.
U njegovim pričama svijet nije bio daleko.
Bio je taman toliko blizu da dječak iz Alagića povjeruje da jednog dana može stići gdje god poželi.
A Suljo?
Možda nikad nije upoznao princa.
Možda pola tih priča nije bilo baš onako kako ih je pričao.
Ali u čaršiji su govorili:
— Nema veze šta je Suljo vidio.
Važnije je šta su djeca vidjela dok su ga slušala.
Takvi ljudi često postanu lokalne legende ne zbog istinitosti priča, nego zbog mašte koju ostave iza sebe.

Bilo je to vrijeme kada smo svi igrali fudbal.
Nije bilo važno što je lopta često bila zakrpljena, što su stative bile od dva kamena, a teren pun rupa. Kad bi utakmica počela, Marakana nam nije izgledala ništa dalje od livade iza kuće.
Svi smo maštali da budemo igrači. Da nosimo des sa brojem jedanaest na leđima. Da nas prozivaju spikeri. Da driblamo kao Džajić.
U tim dječačkim snovima Dragan Džajić nije bio samo fudbaler. Bio je dokaz da neko naš može stići do tv ekrana i velikog svijeta.
A onda bi se pojavio Suljo iz Alagića.
Sjedio bi na klupi kraj Sane i pričao kako je vodao Džaju po Nici, kako mu je pokazivao Monte Karlo i učio ga životu u Francuskoj.
Mi smo slušali otvorenih usta.
Danas znam da je pola toga vjerovatno bilo izmišljeno.
Ali nije ni važno.
Jer dok je Suljo pričao o Nici, nama je Sana izgledala kao Azurna obala.
Dok je pričao o Monte Karlu, činilo nam se da je svijet nadohvat ruke.
A dok smo ganjali loptu po prašini, svi smo vjerovali da ćemo jednog dana postati Džajić.
Neko je postao doktor, neko vozač, neko majstor, neko otišao u Njemačku, a Vedo u Švedsku.
Niko nije postao Džajić.
Ali smo svi, na svoj način, ponijeli sa sobom dio tog sna.
I možda je baš zato Suljo ostao legenda mahale. Ne zato što je stvarno vodao Džaju po Nici, nego zato što je jednoj generaciji dječaka pokazivao da između Alagića, Sane, Nice i Monte Karla nema onoliko kilometara koliko piše na karti.
Samo malo mašte.

Dragan Džajić je u Francuskoj Bastiji igrao od 1975. do 1977. nakon odlaska iz FK Crvena zvezda.
Jedna od onih anegdota koje su godinama kružile po kafanama, sportskim emisijama i među ljudima iz bivše Jugoslavije je priča o Sulji. U verziji koja se najčešće prepričava, neki Suljo iz Sanskog Mosta je tokom Džajićevog boravka u Francuskoj došao u Nicu kao gastarbajter ili turista, slučajno naletio na Džajića, predstavio se kao zemljak iz Jugoslavije, pa su završili u dugom noćnom druženju koje je Džajiću ostalo u sjećanju.
Poenta priče nije bila fudbal nego Suljina neposrednost, humor i način na koji se snašao među zvijezdama i Francuzima.
Džajić je nakon utakmice u Francuskoj, u nekim verzijama se spominje Nica, u drugima Korzika. I Bastia, bio potpuno iscrpljen i nije mu bilo do izlaska. Tada se pojavio Suljo iz Sanskog Mosta, veliki navijač, i nagovarao ga da izađu u grad.
Kad mu je Džajić rekao nešto poput:
„Ma kakav izlazak, umoran sam, odigrao sam 90 minuta“,
Suljo je navodno odgovorio:
„A kako sam ja tek umoran? Preko 90 minuta skandiram samo tvoje ime!“
Poenta priče je upravo u tom duhovitom obratu, igrač misli da je on najumorniji jer je igrao utakmicu, a navijač tvrdi da je još umorniji jer je cijelo vrijeme navijao za njega.
Nakon što je Suljo iz Sanskog Mosta rekao Džajiću:
„A kako sam ja tek umoran? Devedeset minuta skandiram tvoje ime!“
Džajić je navodno popustio i izašao s njim u grad. Priča se da su završili u noćnom provodu u Nici, obilazeći restorane i kafiće do ranih jutarnjih sati. Suljo je cijelu noć bio glavna atrakcija, pričao viceve, upoznavao ljude i ponašao se kao da je on zvijezda, a ne Džajić. Zato je Džajić kasnije navodno govorio da je to bila jedna od najnezaboravnijih noći koje je doživio u Francuskoj.
Međutim, detalji se razlikuju od verzije do verzije.
U nekim pričama se radnja dešava u Nici, u drugima na Azurnoj obali nakon utakmice, a negdje se čak povezuje s njegovim boravkom u Bastiji. Nisam pronašao pouzdan izvor koji potvrđuje šta se tačno dogodilo nakon te čuvene Suljine replike.
Moguće je da neko od starijih sportskih novinara ili ljudi koji su pratili Džajića zna kompletnu verziju anegdote, jer je ona decenijama kružila među navijačima bivše Jugoslavije.

Suljo se nakon nekoliko dana vratio u Sanski Most. Čim je sišao s autobusa, narod ga dočekao kao da se vraća s diplomatske misije iz Pariza.
— Kako je bilo u Francuskoj, Suljo?
Suljo odmahnu rukom.
— Ma dobro je. Malo sam Džaju vodao po Nici, pokazivao mu kako se živi.
— Kakvog Džaju?
— Ma onog Džajića. Dobar momak, al‘ zelen. Ne snalazi se u svijetu.
Za sedam dana priča je već narasla.
— Došao meni Džaja poslije utakmice, sav izgubljen. Kaže:
„Suljo, šta da radim?“
Ja ga odvedem u grad, naučim ga kako se naručuje piće, kako se razgovara sa svijetom, kako se ostavlja bakšiš.
Za mjesec dana:
— Da nije bilo mene, nikad se Džajić ne bi snašao u Francuskoj. Ja mu prevodio s francuskog na naš.
— Ali Suljo, znaš li ti francuski?
— Ne znam ja, ali ne zna ni on. Zato smo se razumjeli.
Godinu dana kasnije, priča je postala legenda.
U kafani neko upita:
— Suljo, je li istina da si bio s Džajićem u Nici?
Suljo otpuhnu dim i reče:
— Bio? Čovječe, ja sam ga stvorio. Kad sam ga upoznao, niko nije znao za njega. Samo trči lijevo-desno. Ja mu kažem:
„Slušaj, Džaja, kad primiš loptu, obiđi dvojicu pa centriraj.“
Poslije toga postao legenda.
— Pa dobro, Suljo, šta je Džajić rekao na rastanku?
Suljo se zamisli.
— Zagrlio me i kaže:
„Hvala ti za sve.“
— Stvarno?
— Pa dobro, nije baš tako rekao. Rekao je:
„Suljo, pusti me više da spavam.“
Ali osjetio sam zahvalnost.
To se ne može odglumiti.