Admir Jakupović

U Dalmaciji riječ murva znači isto što i dud u Bosni. Zato bi se ime mjesta Murvica u bosanskom govoru najbliže moglo razumjeti kao Dudovi, Dudovo, Dudovac ili mjesto gdje rastu dudovi.
Kroz Murvicu često prolazim i nigdje nisam vidio ni jednu murvu, ali zato postoje čitave plantaže trešanja. Nikad nisam prošao a da nisam kupio trešnje. Nigdje nisam jeo tako ukusne trešnje i ne samo ukusne, nego i velike, slatke, mesnate, jarko crvene boje i uz sve to srcolikog oblika.
Nigdje još nisam vidio i jeo takve trešnje kao što rastu u Murvici.
Ali ni traga od murve ili duda po naški.

Dud je nekada imao mnogo veće značenje nego danas. Nije bio samo voćka nego pravo kućno drvo Balkana. Sadio se uz kuće, avlije i puteve zbog hlada,
plodovi su hranili djecu, stoku i putnike,
od duda su se pravili pekmez, sok, rakija i sušeno voće,
lišće duda bilo je ključno za uzgoj svilene bube i proizvodnju svile. U Osmanskom periodu,
drvo duda bilo je veoma cijenjeno jer je tvrdo i dugotrajno.
U mnogim bosanskim selima dud je bio mjesto okupljanja naroda, ispod njega se sjedilo ljeti, razgovaralo i dočekivali gosti. Zato se često spominje u starim pjesmama i pričama kao simbol doma, hlada i starine.
Posebno je bio poznat bijeli dud, dok je crni dud imao jači i slađi plod koji ostavlja tamne tragove po rukama i odjeći.
Zanimljivo je i porijeklo riječi murva, ono dolazi preko mediteranskih i romanskih utjecaja,
dok je dud stara slavenska riječ koja je ostala dominantna u Bosni, Srbiji i unutrašnjosti Balkana.
Zato naziv Murvica zapravo nosi staru mediteransko-dalmatinsku priču o drvetu koje je nekad bilo gotovo jednako važno kao loza ili šljiva.

U Bosni se nekad govorilo da kuća bez duda nema pravi hlad. Dud nije bio gospodsko drvo kao lipa niti carsko kao hrast, bio je narodno drvo, blisko čovjeku i svakodnevici. Raste tiho, široko se razgrana i daje gust hlad pod kojim se ljeti živjelo.
U mnogim naseljima dud je stajao nasred avlije. Djeca su se pela po granama i jela plodove dok im prsti ne pocrne od crnog duda ili pobijele od slatkog bijelog duda. Stariji bi prostirali ćilime pod drvo, pila se kahva, pričalo o ljetini, svadbama i svijetu. Dud je bio nešto između voćke i porodičnog okupljališta.
Postoji i stara izreka:
„Kad dud rodi, niko gladan ne ostaje.“
Jer dud daje obilno. Njegovi plodovi brzo sazrijevaju i padaju sami, pa su ih djeca skupljala u kecelje i kantice. Od duda se pravio pekmez, slatko, sirup, rakija dudovača,
a plodovi su se i sušili za zimu.
U osmansko doba dud je imao još veću vrijednost zbog svilene bube. Bijeli dud se sadio širom Bosne jer njegovo lišće hrani svilce. Zato su mnoga mjesta imala čitave redove dudova uz puteve i same čaršije.
Dud je ostao i u jeziku i uspomenama. Mnoga sela imaju lokalitete koji se zovu Dudik, Dudovača, Pod Dudom ili Dudovo. U narodnim pričama dud često označava starinu i trajanje, to je drvo koje pamti generacije.
Stariji ljudi znaju reći:
„Posadi dud, nećeš ti uživati koliko oni poslije tebe.“
Jer dud raste sporo, ali traje dugo. I možda baš zato u Bosni nosi neku tihu simboliku doma, korijena i prolaznosti vremena.

U dvorištu Ane Franko rastao je jedan veliki dud. Sva djeca u komšiluku zvala su je baba Ana. Bila je baka svima, bez obzira na to jesu li joj bili rod ili ne. Sjećam je se uvijek obučene u crninu, s crnom maramom na glavi, kao da je godinama nosila tihi znak svoje tuge. Ipak, ispod marame krila se lijepa, duga i njegovana kosa, a iza skromne vanjštine dobro i milostivo srce.
Život joj nije bio naklonjen. Sudbina joj je namijenila težak život koji je nosila dostojanstveno i bez žalbe, život poput poznatije imenjakinje Ane Frank ali je njen bio poznat samo malom broju ljudi. Crnina koju je nosila nije mogla sakriti toplinu njene duše, blagost njenog pogleda ni dobrotu kojom je obasipala ljude oko sebe. U njenom prisustvu osjećali su se sigurnost, razumijevanje i ona rijetka ljudska toplina koja se ne zaboravlja.
Za sve nas bila je jednostavno baba Ana, žena čija je dobrota nadživjela svaku tugu koju je nosila u sebi. Baba Anina kuća je bila na početku ulice a ispred kuće na raskršću, velika stara lipa. Dud je bio vjerovatno stariji od lipe ispred kuće, stariji od šljive kraj bunara, možda čak stariji i od same avlije. Stajao je na sredini velikog dvorišta a ipred njega pušnica za sušiti meso a na njoj obješen koš. Njegove grane bile su široke kao ruke koje grle cijelo dvorište.
Ljeti je pravio gust hlad pod kojim se nije osjećala ni najveća žega. Baba Ana bi rano iznijela malu drvenu hoklicu, fildžane i bakrenu džezvu. Tu se pila kahva, čistio grah i razgovaralo o svemu, ko se oženio, ko otišao u inostranstvo, kakva će godina biti.
Kad dud rodi, cijelo dvorište zamiriše slatko.
Djeca iz komšiluka su tu dolazila još prije podne i igrala košarku u dvorištu. Penjali bi se po granama duda bosih nogu, tresli dud i smijali se dok po njima padaju tamni plodovi. Ruke bi im bile ljubičaste, majice uprljane, a baba Ana bi samo odmahivala rukom:
— „Pusti, sinko, dud se ne jede da ostaneš čist.“
Predveče bi se ispod duda skupljali ljudi. Neko donese harmoniku, neko kahvu, neko samo priču. Dud je slušao sve i smijeh i svađe i tišinu poslije loših vijesti. Pamti više nego ljudi, govorila je baba Ana.
Jednom je neko predložio da se dud posiječe jer pravi nered po dvorištu.
Baba Ana se tada naljutila prvi put nakon dugo vremena.
— „Ne siječe se dud koji je djecu odhranio.“
I niko više nije spominjao sjekiru.
Godine su prolazile. Mnogi otišli, kuće opustjele, avlije zarasle. Ni dud nije ostao.
Svakog puta kad bi prošao malom Željezničkom ulicom zastao bih prije raskršća i pogledao na mjesto koje kao da čuva uspomene za one koji će se možda jednog dana vratiti.
I tada, kad prođem pored lijepe Totine i Ljiljine kuće, sjetim se baba Ane, prvo vidim veliki dud, a tek onda kuću. To je ona teška stvar koju čovjek nosi u sebi, mjesto nestane, ali pogled ga i dalje vidi onakvim kakvo je bilo.
Drugi vide novu kuću, urednu fasadu i kapiju. Ti vidiš gdje je stajala stara klupa, gdje je baba Ana prosipala dudove da se suše, gdje je lipa mirisala pred akšam i gdje je hlad padao preko avlije. Čovjek ne pamti samo zidove; pamti zvukove, mirise i ljude kojih više nema.
Ponekad jedno mjesto nastavi živjeti samo u nečijem sjećanju.
Možda danas nema ni duda ni stare prizemnice, ali ono što si zapamtio nije srušeno. U tebi još postoji raspored avlije, škripa vrata, puteljci po zemlji i glasovi koji su tu nekad bili. Takve slike ne nestaju lako, one postanu dio čovjeka.
I ima nešto posebno u tome kad prođeš pored tog mjesta i vidiš ono čega više nema. To znači da uspomena nije umrla zajedno sa kućom.
Kuće se prodaju. Drveće se posiječe. Ljudi odu.
Ali poneka dvorišta nastave živjeti u čovjeku duže nego što su stvarno postojala na zemlji.