Admir Jakupović

Kad se sjetim djetinjstva, ne sjetim se ni igračaka, ni školskih knjiga, ni novih patika koje smo svi ljubomorno gledali na drugima. Svi smo nosili iste plave šangajke patike, nabaviti bijele je bio uspjeh, a imati adidas patike je bio nedosanjan san.
Ja se sa čežnjom sjetim trešnje iza komšijine kuće. One ogromne, stare trešnje čije su grane prelazile preko trošne drvene ograde kao da zovu djecu da im priđu.
Bila je to kuća starog komšije Marka. Uvijek je hodao polako, sa šeširom nakrivljenim na glavi i cigarom koja mu je mirisala na nešto gorko i odraslo. Govorili smo da je najstrožiji čovjek u ulici. Možda je samo Perican bio više ljut od Marka kad mu lopta upadne u baštu. Tvrdio je da niko nema pravo ni da pogleda njegove trešnje, a kamoli da ih ubere.
Naravno, baš zato su bile najslađe na svijetu.
Jednog vrelog juna, dok je asfalt mirisao na sunce, nas četvorica smo sjedili na Partizanu i pravili plan kao da idemo u veliku pljačku banke. Niko nije želio čuvati stražu, svi smo željeli na trešnju. Ja sam bio najlakši pa sam preskočio preko ograde, a ostali su napravili prolaz između taraba ograde.
Srce mi je tuklo kao ludo dok sam se penjao uz drvo. Na stablo trešnje se uvijek lakše popeti, nego sa nje sići. Kora drveta grebala mi je koljena, a ruke su mi drhtale od straha i uzbuđenja. Kad sam ubrao prvu šaku trešanja, osjetio sam miris lišća i toplinu plodova ugrijanih suncem. Bile su tamnocrvene hašlame, gotovo crne kao hruštovi i sjajile su se kao male tajne. Brao sam i odmah jeo te na tren zaboravio na oprez uživajući u slasti ukusnih plodova.
Upalilo se svjetlo u dvorištu.
A onda se začuo glas:
— „Stani, lopove mali!“
Krv mi se sledila.
Sav sam pretrnuo, neka studen je prošla kroz moje tijelo i skamenio sam se na komšijinoj trešnji. Drugovi su brzo poskakali sa trešnje i pobjegli niz baštu prema igralištu. Pogledao sam dole i vidio Marka kako stoji ispod drveta. Nije vikao. Samo me gledao. Ostali su pobjegli kao vjetar, ostavljajući mene gore, među granama.
Polako sam sišao, očekujući galamu, prijetnje, možda i batine koje su tada stariji dijelili bez mnogo pitanja. Nije me bilo strah komšije koliko oca kad sazna za moju krađu. U džepovima su mi se gnječile trešnje kao dokaz zločina.
Ali Marko je samo sjeo na klupu ispod drveta i dugo šutio.
„Znaš li ti“ ,
rekao je napokon, 
„ko je posadio ovu trešnju?“
Slegnuo sam ramenima.
„Moj sin.
Imao je godina koliko i ti kad smo je sadili.“
Prvi put sam primijetio da mu glas nije grub. Bio je umoran.
Rekao mi je da mu je sin poginuo i da od tada svake godine bere trešnje sam. Zato nikome nije dao da ih dira. Nisu to bile obične trešnje. Bile su uspomena.
Nikad se nisam osjećao manjim nego tada.
Iz džepa sam izvadio zgnječene trešnje i spustio ih kraj njega. Nisam znao šta da kažem. Htio sam samo pobjeći i sakriti se negdje gdje me stid neće pronaći.
A onda je uradio nešto što nikad nisam zaboravio.
Ustao je, pružio mi malu metalnu kanticu i rekao:
„Ako već bereš, beri kako treba. Ove gore su najslađe.“
Te večeri smo zajedno sjedili ispod drveta i jeli trešnje. Sok nam je bojio prste i usne, a mjesec je polako tonuo iza krovova. Pričao mi je o svom sinu, o starim vremenima, o tome kako djeca uvijek misle da je tuđe voće slađe samo zato što je zabranjeno za branje.
Kad danas prođem staničnom ulicom, kuće izgledaju manje nego nekad. Nema ni Marka, ni stare trešnje. Ali ponekad mi se učini da još osjećam miris zrelih trešanja i onu knedlu u grlu koju dijete prvi put osjeti kad shvati da iza svake strogoće možda stoji neka velika tuga.

U krajevima oko Starog Majdana, posebno na Halilovića brdu i u Bartikovcima, slavi se Hašlamska nedjelja koja nije samo narodno veselje nego simbol poštovanja prema zemlji, precima i plodu trešnje, odnosno hašlame. Ta tradicija traje nekoliko stoljeća i duboko je povezana sa starim običajima okupljanja naroda nakon sazrijevanja prvih plodova.
Hašlama, posebna vrsta krupne i slatke trešnje crvenkasto-bijele boje, nekada je bila zaštitni znak cijelog staromajdanskog kraja. Stara stabla hašlame znala su živjeti i više od sto godina, pa su ljudi prema njima razvili gotovo obredni odnos, čuvanje stabla značilo je čuvanje kuće i porodične časti.
Sama Hašlamska nedjelja kroz vrijeme je postala spoj običaja, folklora i zajedništva. Manifestacija uključuje kulturno-umjetničke programe, narodne igre, sportska nadmetanja, dodjelu simboličnog željeznog ključa gradonačelniku Starog Majdana, izložbe ručnih radova i okupljanje raseljenih Majdanaca koji se tih dana vraćaju svom kraju.
Posebna vrijednost ovog običaja jeste poštovanje tradicije bez obzira na vjeru ili porijeklo ljudi koji tu žive. Hašlamska nedjelja je kroz generacije ostala mjesto susreta, sjećanja i čuvanja identiteta cijelog kraja. U pričama starijih iz Halilovića brda i Bartikovaca često se kaže da dok ima hašlame i naroda oko nje, ima i Majdana.

Mnogi u Dalmaciji će reći da su trešnje iz okolice Murvice među najslađima i najcjenjenijima u Hrvatskoj. To područje Ravnih kotara ima idealnu kombinaciju crvene zemlje, sunca, bure i blizine mora, pa voće dobija posebno intenzivan okus i slatkoću. Kroz Murvicu često prolazim i nigdje nisam vidio ni jednu murvu, ali zato postoje čitave plantaže trešanja. Nikad nisam prošao a da nisam kupio trešnje. Nigdje nisam jeo tako ukusne trešnje i ne samo ukusne, nego i velike, slatke, mesnate, jarko crvene boje i uz sve to srcolikog oblika.
Nigdje još nisam vidio i jeo takve trešnje kao što rastu u Murvici.
Ali ni traga od murve ili duda po naški.
Murvica i okolna sela desetljećima su poznati po voćarstvu i obiteljskim gospodarstvima koja uzgajaju domaće sorte trešanja, smokava i bresaka. Danas se tamo još uvijek mogu naći stari nasadi i OPG-ovi koji prodaju domaće voće direktno iz polja ili na zadarskim tržnicama.
Zanimljivo je kako svaka regija ima svoju svetu trešnju.
Oko Starog Majdana i Podgrmeča slavila se hašlama kao dio običaja i identiteta kraja, dok su u Ravnim kotarima, posebno oko Murvice, trešnje postale simbol dalmatinskog ljeta i domaće poljoprivrede.
Ljudi iz zadarskog kraja često govore da se prava trešnja poznaje po tome što puca od sladora, a upravo se murvičke trešnje tako opisuju  tamne, mesnate i vrlo slatke.

Nekad su banane bile događaj. Tada prilično nedostupno južno voće, bilo je događaj.
Kad je otac jednog ljeta donio kesu iz grada punu banana, majka bi je pažljivo spustila na sto kao da unutra nosi zlato. Banane su mirisale kroz cijelu kuću. Nismo ih jeli odmah. Stajale bi na kredencu dan-dva da ih gledamo, da sazriju, da ih želja još malo poveća.
Majka bi govorila:
Po jednu. Da ostane i za sutra.
A mi smo gulili koru polako, gotovo svečano, i jeli sitne zalogaje da što duže traju. Kora se nije bacala odmah. Ostavljali smo je na stolu jer je i ona mirisala na neki daleki, bogati svijet koji nismo poznavali.
Trešnje su tada bile sirotinjska sreća.
Rasle su iza svake druge kuće, znali smo gdje su najslađe. Penjali smo se po granama bosih nogu, pucala su koljena, cijele majice bile su umrljane crvenim sokom. Niko nije brojao koliko ih pojedeš. Bilo ih je toliko da su trunule po zemlji. Komšije su vikale samo reda radi:
Nemojte lomiti grane!
Ali svi su znali da će djeca krasti trešnje. Tako je valjda oduvijek bilo.
Danas, kad uđem u market, banane leže na policama cijele godine. Ravne, žute, uredne, jeftinije od mnogih domaćih voćki i uvijek pod brojem jedan na digitalnoj vagi. Ljudi ih trpaju u kolica bez razmišljanja. Djeca ih nekad ni ne žele.
A trešnje?
Trešnje danas stoje u malim gajbicama kao kakav luksuzni nakit. Cijena ispod njih napiše broj od kojeg zastaneš od čuda. Gledaš ih, pa gledaš novčanik. Nekad si mogao napuniti stomak trešnjama za džabe, a danas ih kupuješ na grame, skoro sa grižnjom savjesti, jer su čak deset puta skuplje od banana.
I nije stvar samo u voću.
Kao da se cijeli život okrenuo naopačke.
Ono što je nekad bilo daleko i nedostižno danas je obično i svakodnevno. A ono što nam je bilo nadohvat ruke, miris drveta iza kuće, sok niz prste, penjanje po granama, komšijsko dozivanje predveče, postalo je skupo.
Možda zato današnje trešnje nemaju isti ukus.
Nisu izgubile slatkoću zbog sunca ni zemlje. Izgubile su je jer ih više ne jedemo krišom, zadihani, sa drveta, dok pazimo hoće li naići komšija sa štapom u ruci i lažnom ljutnjom u očima.
Banane su nekad mirisale na bogatstvo.
Trešnje su mirisale na djetinjstvo.
A čovjek tek kasnije shvati da je ovo drugo bilo mnogo vrijednije.