Admir Jakupović

Upoznao sam ga u jesen, davne 1976. godine, kada smo zajedno krenuli u prvi razred gimnazije.
Među prvim osobama koje sam primjetio i upoznao bio je Elmin Heder, sin krojača Ahmeta.
To je bilo vrijeme bez žurbe, vrijeme kada su se prijateljstva sklapala spontano i trajala godinama, često i cijeli život. Gimnazija koju smo pohađali nalazila se na lijevoj obali rijeke Sane, uz samu lijevu stranu ulice, odmah uz gradski most. Bila je to stara i ugledna školska zgrada kroz čije su hodnike prolazile generacije učenika, noseći sa sobom svoje snove, nade i mladalačke brige.
Odmah iza gimnazije nalazila se upravna zgrada ŠIP-a Sana, zatim Radnički univerzitet, Hamzibegova džamija i gradska pijaca. Dalje se prostiralo naselje Mahala, jedno od najstarijih gradskih naselja, u kojem je živio Elmo. Taj dio grada imao je posebnu dušu. Ulice su bile pune života, ljudi su se međusobno poznavali, a komšijski razgovori i dječija graja bili su svakodnevna pojava.
Elmo je već tada odudarao od većine naših vršnjaka. Bio je stasit, visok i snažan mladić, držanja koje je ulijevalo poštovanje. Njegovo lice krasili su uredno podrezani brkovi, rijetkost među gimnazijalcima tog vremena. Ti brkovi nisu bili samo ukras njegovog lica; činilo se da su odražavali njegov karakter. Davali su mu izgled ozbiljnog i zrelog čovjeka, pa smo se često šalili da je rođen s brkovima. Dok su se na našim licima još uvijek zadržavali tragovi dječaštva, Elmo je izgledao kao neko ko je već zakoračio u svijet odraslih.
Iako je djelovao ozbiljno, nije bio nimalo nadmen. Naprotiv, krasili su ga skromnost, pristupačnost i vedar duh. Znao je saslušati sagovornika, a kada bi nešto rekao, to je uvijek bilo odmjereno i promišljeno. Nije bio od onih koji su željeli biti u centru pažnje, ali je svojim prisustvom prirodno privlačio ljude. Među školskim drugovima uživao je poštovanje, ne zato što ga je tražio, već zato što ga je svojim ponašanjem zasluživao.
Sjećam se naših svakodnevnih susreta u školi i poslije škole. Elmo mi nije bio samo školski drug, postao mi je stariji brat, zaštitnik i savjetnik u grubom i nemilosrdnom vremenu odrastanja.
Često smo prelazili gradski most i zajedno ulazili u gimnazijsko dvorište, razgovarajući o školskim obavezama, sportu, muzici i svemu što je tada zaokupljalo mlade ljude. Ponekad bismo nakon nastave prošetali prema Mahali ili svratili do pijace, gdje se uvijek moglo vidjeti nešto zanimljivo. Ti obični trenuci danas mi se čine dragocjenijim od mnogih velikih događaja koji su uslijedili kasnije u životu.

Međutim, Elmo nije bio poznat samo po svom izgledu. Bio je izuzetno nadaren sportista. U školskim danima važio je za talentovanog golmana. Na igralištima i stadionima branio je smireno i hrabro, bez straha da se baci pod noge protivničkom napadaču. Posjedovao je brze reflekse, sigurnost i odlučnost koje su krasile dobre čuvare mreže. Njegovi nastupi često su izazivali divljenje među vršnjacima, a mnogi su vjerovali da bi mogao ostvariti ozbiljnu sportsku karijeru.
Na radnoj akciji u slovenačkom gradu Kranju, njegova malonogometna ekipa je zauzela prvo mjesto. Elmo se istakao odličnim odbranama i zapao za oko fudbalskim stručnjacima koji su mu nudili ugovor i stipendiju da ostane u Kranju.
Kasnije ga je privukao još zahtjevniji sport, boks. Kada je u našem gradu osnovan bokserski klub, Elmo je među prvima pristupio treninzima. Njegova fizička snaga, disciplina i upornost brzo su dolazile do izražaja. U ringu je pokazivao hrabrost, ali i sportsko poštovanje prema protivniku. Bio je primjer kako se borbenost može spojiti s dostojanstvom i samokontrolom.
Pored sporta, Elmo je bio veoma angažovan i u društvenom životu. Pripadao je generaciji mladih ljudi koji su vjerovali da svojim radom mogu doprinijeti zajednici. Aktivno je učestvovao u omladinskim organizacijama i društveno-političkim aktivnostima koje su tada bile sastavni dio života mnogih mladih ljudi. Nije to radio zbog priznanja ili lične koristi; jednostavno je osjećao odgovornost prema društvu i želio biti koristan.
Posebno su ga privlačile omladinske radne akcije. Gotovo svakog ljeta odlazio je na neku od velikih akcija širom tadašnje Jugoslavije. Putovao je u različite krajeve zemlje, upoznavao nove ljude, sticao prijateljstva i učestvovao u izgradnji puteva, pruga i drugih objekata od zajedničkog značaja. Vraćao se s akcija preplanulog lica, pun utisaka i zanimljivih priča. S ponosom je nosio akcijaške značke i uspomene koje je donosio sa sobom. Za njega su te akcije bile mnogo više od rada; bile su prilika da upozna različite ljude, kulture i krajeve zajedničke države.
Dok smo mnogi ljetne raspuste provodili uglavnom kod kuće ili na obalama Sane, Elmo je iz godine u godinu proširivao svoje vidike. Njegov nemirni duh nije mu dopuštao da miruje. Uvijek je želio nešto novo naučiti, nekoga upoznati ili negdje otputovati. Ta energija i životna radoznalost činile su ga posebnim.
Kada danas razmišljam o tim godinama, shvatam da Elmo nije bio samo školski drug. Bio je simbol jedne generacije mladih ljudi koji su vjerovali u rad, prijateljstvo, sport i zajedništvo. Pred očima mi se i danas pojavi njegova visoka figura, sportsko držanje, prepoznatljivi brkovi i vedar osmijeh dok žurno korača prema gimnaziji ili se vraća s neke omladinske radne akcije, noseći u sebi mladalački entuzijazam koji je tada izgledao neiscrpan.
Vrijeme je prošlo, grad se promijenio, a mnogi ljudi iz tih dana ostali su samo uspomene. Ipak, sjećanje na Elmu ostalo je živo. Ono me podsjeća na mladost, na prijateljstvo i na jedno vrijeme kada se vjerovalo da se trudom, poštenjem i zajedničkim radom može izgraditi bolji svijet. Takvi ljudi ne nestaju iz naših života; oni nastavljaju živjeti u pričama koje pričamo i uspomenama koje čuvamo.

U malome potkrovlju, čiji prozor gleda na rijeku Sanu, slušali smo po ko zna koji put audio kasetu Atomskog skloništa „Ne cvikaj generacijo“. Kasetaš je dobio na poklon od dida koji je nakon II Svjetskog rata otišao za Ameriku. Ni slutili tada nismo kakva nas sudbina čeka i koliko simbolike ima u pjesmama koje nam slikovito prenosi fantastični Sergio:
„Četiri broda, četiri zore
i lumbago što me hvata
Ko mog dobrog tatu iza rata.
Četiri luke, četiri raja
i cura što me hvata
Ko dorata bijela oko vrata.
Četiri svađe, četiri tuče
Niko ne zna ko je bio
A možda sam mlađan i ubio.
Četiri noći kroz oluje
Olupina dok izranja
Svako svoju toplu kuću sanja.

Putnik sam majko na bijelome brodu
Putnik sam majko u modrome grobu…“

Posebno mjesto u Elminom životu zauzima jedna omladinska radna akcija na kojoj je upoznao Ismetu. Bila je to ljubav koja se rodila iznenada, među mladim ljudima okupljenim oko rada, druženja i zajedničkih ideala. Iako je Ismeta bila iz Hrustova, sela nadomak Sanskog Mosta, njih dvoje se prije toga nikada nisu sreli. Život je jednostavno čekao pravi trenutak da ih spoji.
Ismeta je pohađala medicinsku školu u Prijedoru i na radnoj akciji bila je raspoređena u sanitetsku službu. Bila je lijepa djevojka vedrog duha, blagog osmijeha i očiju koje su privlačile pažnju gdje god bi se pojavila. Njena prirodna ljepota i nenametljiva srdačnost odmah su osvojile Elmu. Mladi sportista, poznat po samopouzdanju i odlučnosti, pred njom je pokazivao onu drugu, nježniju stranu svoje naravi.
Njihovo poznanstvo brzo je preraslo u iskrenu ljubav. Dani provedeni na akciji, zajednički rad, večernja druženja uz pjesmu i razgovore stvorili su među njima neraskidivu vezu. Drugovi i drugarice ubrzo su primijetili da se između Elme i Ismete rađa nešto posebno. Nisu krili osjećanja, a njihova ljubav postala je tema mnogih razgovora među akcijašima.
Vrhunac te lijepe priče dogodio se kada su na radnoj akciji stupili u tradicionalni akcijaški brak. Takvi simbolični brakovi bili su dio akcijaške tradicije, ali rijetko koji je izazvao toliko pažnje i oduševljenja kao njihov. Mladenci su, uz pjesmu, smijeh i gromoglasan aplauz svojih drugova, provozani u ukrašenim kolicima kroz akcijaško naselje. Taj prizor ostao je duboko urezan u sjećanje svih koji su mu prisustvovali.
Vijest o njihovom akcijaškom vjenčanju brzo se proširila. O tom događaju govorilo se među omladinom, a lokalne novine objavile su reportaže i fotografije mladog para. Za mnoge je njihova priča predstavljala simbol mladosti, zajedništva i optimizma koji je obilježavao to vrijeme. Elmo i Ismeta postali su svojevrsni junaci jedne generacije koja je vjerovala u ljubav, prijateljstvo i snagu zajedničkog rada.
Kada se danas prisjećam te priče, čini mi se da ona pripada nekom ljepšem i jednostavnijem vremenu. Vremenu kada su se ljubavi rađale pod vedrim nebom radnih akcija, uz pjesmu brigadira i miris svježe iskopane zemlje. Među brojnim uspomenama na Elmu, upravo je priča o Ismeti jedna od onih koje najjasnije govore o njegovoj naravi, o čovjeku koji je znao predano raditi, iskreno voljeti i radovati se životu punim srcem.

Nakon povratka u Sanski Most i završetka mladalačkih godina ispunjenih sportom, radnim akcijama i društvenim angažmanom, Elmo je započeo novo životno poglavlje. Zaposlio se u trgovačkom preduzeću Velprom, jednom od značajnijih veletrgovinskih preduzeća u gradu. Već od prvih dana pokazalo se da posjeduje osobine koje su ga izdvajale od drugih, organizatorski talenat, marljivost, odgovornost i potpunu predanost poslu.
Nije pripadao ljudima koji su čekali da ih neko primijeti. Radio je vrijedno i savjesno, prihvatao obaveze bez prigovora i nastojao svaki zadatak završiti najbolje što može. Takav odnos prema radu nije mogao ostati nezapažen. Korak po korak napredovao je kroz preduzeće, od običnog radnika do pomoćnika, a zatim i do šefa magacina bijele tehnike. Kolege su ga cijenile zbog stručnosti i pravednosti, a rukovodstvo zbog pouzdanosti i sposobnosti da organizuje posao i ljude.
U isto vrijeme, njegov privatni život bio je ispunjen srećom i zadovoljstvom. Ismeta je radila kao medicinska sestra, posvećena svom pozivu i ljudima kojima je pomagala. Njihov dom bio je ispunjen toplinom, razumijevanjem i međusobnim poštovanjem. Kruna njihove ljubavi bila su dva divna dječaka, na koje su bili neizmjerno ponosni. Kao roditelji nastojali su svojoj djeci pružiti sigurno i sretno djetinjstvo, usađujući im vrijednosti rada, poštenja i odgovornosti koje su i sami živjeli.
Iako su porodične i poslovne obaveze postajale sve veće, Elmo nije zapostavljao društveni angažman. Ostao je vjeran uvjerenju da čovjek treba doprinositi zajednici u kojoj živi. Aktivno je učestvovao u društveno-političkom životu svog kolektiva i grada, često preuzimajući odgovorne zadatke i obaveze. Njegova energija, komunikativnost i sposobnost da okuplja ljude činili su ga osobom kojoj su mnogi vjerovali.
Bio je među onima koji nisu gledali samo vlastiti interes. Smatrao je da uspjeh pojedinca ima puni smisao tek kada doprinosi i napretku zajednice. Zato je učestvovao u brojnim akcijama i inicijativama, nastojeći da svojim radom ostavi trag u gradu koji je volio. Gdje god se pojavio, unosio je vedrinu, optimizam i spremnost da pomogne.
Gledajući sa vremenske distance, činilo se da je Elmo ostvario sve ono o čemu je kao mladić mogao sanjati. Imao je skladan brak, zdravu i sretnu porodicu, poštovanje u radnoj sredini i ugled među sugrađanima. Njegov život tekao je mirnim tokom, izgrađen na radu, ljubavi i odgovornosti. Malo ko je tada mogao naslutiti da će uskoro doći vremena koja će promijeniti sudbine ljudi, porodica i čitavog kraja, stavljajući na kušnju sve ono što se godinama strpljivo gradilo.

Krajem osamdesetih godina, kada su ekonomske reforme tadašnjeg jugoslavenskog premijera Ante Marković počele otvarati prostor privatnoj inicijativi i preduzetništvu, do punog izražaja došli su Elmina energija, preduzimljivost i urođeni smisao za biznis. Dok su mnogi još uvijek s oprezom posmatrali promjene koje su dolazile, Elmo je među prvima prepoznao nove mogućnosti.
Zajedno sa svojim bratom Budom upustio se u poslovni poduhvat koji je za tadašnje prilike bio veoma hrabar i moderan. Otvorili su prvu videoteku u gradu. U vrijeme kada su videorekorderi postajali sve prisutniji u domaćinstvima, a filmski hitovi stizali na VHS kasetama, videoteka je brzo postala omiljeno mjesto brojnih građana. Mladi su dolazili po najnovije filmove, akcione spektakle, komedije i muzičke spotove, a Elmo je sa zadovoljstvom pratio kako njegova ideja prerasta u uspješan posao.
No, njegov preduzetnički duh nije se zaustavio na tome. Ubrzo je na istom mjestu nastala još ambicioznija ideja, prva moderna diskoteka u gradu. Tako je rođena Tropicana, mjesto koje će obilježiti jednu epohu i ostati u sjećanju čitave generacije mladih.
Tropicana nije bila običan ugostiteljski objekat. Bio je to veliki poslovni prostor na tri sprata, uređen po uzoru na moderne diskoteke koje su tada nicale u većim gradovima. Tokom dana radio je kao kafić, mjesto susreta prijatelja, poslovnih ljudi i prolaznika željnih razgovora uz kafu. Uvečer bi se prostor pretvarao u živopisnu diskoteku ispunjenu muzikom, svjetlima i mladalačkom energijom.
Za mnoge mlade ljude Tropicana je postala više od mjesta za izlazak. Bila je simbol jednog novog vremena, prostor gdje su se sklapala prijateljstva, rađale ljubavi i stvarale uspomene koje će se godinama prepričavati. Vikendom se tražilo mjesto više. Uz zvuke tada najpopularnije domaće i strane muzike, plesni podijum bio je ispunjen do kasno u noć.
Elmo je bio srce cijelog projekta. Njegova sposobnost da organizuje posao, razumije potrebe gostiju i stvori prijatnu atmosferu pokazala se presudnom za uspjeh. Ljudi nisu dolazili samo zbog muzike i zabave; dolazili su i zbog njega. Znao je svakoga dočekati s osmijehom, saslušati prijedlog, riješiti problem i učiniti da se gost osjeća dobrodošlo.
U samo nekoliko godina Tropicana je postala jedno od najprepoznatljivijih mjesta u gradu. Bila je ponos svojih vlasnika, ali i simbol optimizma koji je krajem osamdesetih vladao među ljudima. Činilo se da se pred Elmom otvara budućnost puna mogućnosti. Imao je sretnu porodicu, uspješan posao, ugled među sugrađanima i viziju novih projekata. Njegova životna priča bila je priča čovjeka koji je vlastitim radom, hrabrošću i talentom uspio ostvariti svoje snove, ne sluteći da će burni događaji koji dolaze uskoro promijeniti sudbinu njega, njegove porodice i cijelog kraja.

Početkom devedesetih godina nad Jugoslavijom su se već nadvili tamni oblaci. Vijesti o sukobima, podjelama i stradanjima stizale su iz različitih krajeva zemlje. Rat je već bjesnio u komšiluku, a ljudi su sa zebnjom pratili događaje koji su se iz dana u dan usložnjavali. Ipak, Elmo je, kao i mnogi drugi, vjerovao da će razum prevladati.
Često je govorio da će to nevrijeme proći preko brda i zaobići Sanu. Nije mogao zamisliti da bi se među ljudima koji su godinama zajedno živjeli, radili, slavili i tugovali mogla pojaviti mržnja toliko snažna da ih okrene jedne protiv drugih.
„Nemoguće je da se zarati, da brat puca na brata“,
znao je reći u razgovorima s prijateljima i poznanicima. Te riječi nisu bile izraz naivnosti, već dubokog uvjerenja čovjeka koji je cijeli život gradio mostove među ljudima, a ne zidove.
Njegovo iskustvo govorilo mu je da su zajedništvo i solidarnost jači od podjela. Odrastao je u društvu koje je promovisalo bratstvo i jedinstvo, učestvovao na omladinskim radnim akcijama širom zemlje, stekao prijatelje različitih vjera i nacionalnosti i vjerovao da su te veze dovoljno čvrste da izdrže svaku političku oluju.
Uprkos sve napetijoj atmosferi, Elmo nije odustajao od društvenog angažmana. I dalje je bio aktivan u omladinskim organizacijama grada, učestvovao na sastancima, razgovorima i inicijativama koje su nastojale očuvati duh zajedništva među mladima. Smatrao je da upravo u teškim vremenima treba više razgovarati, više se družiti i tražiti ono što ljude spaja, a ne ono što ih razdvaja.
Njegov ugled među sugrađanima bio je velik. Poznavali su ga kao uspješnog privrednika, sportistu, nekadašnjeg akcijaša i čovjeka otvorenog srca. Zato su ga mnogi rado slušali kada je pozivao na razum i smirenost. Vjerovao je da će političke tenzije proći, da će se ljudi dozvati pameti i da će život nastaviti svojim uobičajenim tokom.
U njegovoj Tropicani i dalje se okupljala omladina. Muzika je još uvijek odzvanjala salama, kafić je radio, a naizgled je sve podsjećalo na godine optimizma s kraja osamdesetih. Međutim, iza osmijeha i svakodnevnih razgovora osjećala se neizvjesnost. Ljudi su sve češće šapatom komentarisali događaje iz drugih gradova i pitali se hoće li se vihor rata zaista zaustaviti na njihovim granicama.
Elmo je odbijao da povjeruje u najcrnje scenarije. Bio je čovjek akcije, graditelj, a ne rušitelj. Teško mu je bilo prihvatiti da bi se svijet koji je godinama stvarao, porodica, prijateljstva, posao, grad i zajednica mogao urušiti pred naletom sila koje obični ljudi nisu mogli kontrolisati.
Danas, kada se prisjećam tog vremena, najjasnije pamtim upravo njegovu vjeru u ljude. Bila je to iskrena i duboka vjera čovjeka koji je život posvetio radu, zajedništvu i napretku. Nažalost, istorija je krenula drugim putem. Ali upravo zbog te njegove vjere, zbog odbijanja da mržnju prihvati kao normalnost, Elmo je ostao simbol jedne generacije koja je do posljednjeg trenutka vjerovala da se mir može sačuvati.
Vrijeme koje je dolazilo demantovalo je sva njegova uvjerenja.

Ono što je do jučer izgledalo nezamislivo postalo je stvarnost. Grad koji je poznavao cijelog života više nije bio isti. Ulice su bile blokirane, među ljudima su se pojavili strah i nepovjerenje, a nekadašnje komšije odjednom su se našle na suprotnim stranama. Sanski Most bio je podijeljen, a rat se približavao sve brže i neumoljivije.
Najteži udarac Elmo je doživio kada je granatirana njegova Mahala. Naselje u kojem je odrastao, gdje su živjeli njegovi prijatelji, rodbina i uspomene iz djetinjstva, pretvaralo se u ruševine. Kuće su gorjele, avlije opustjele, a poznati sokaci nestajali pod dimom i prašinom. Mahala, koju je nosio u srcu cijelog života, bila je sravnjena sa zemljom.
Tada je prvi put ozbiljno sebi postavio pitanje koje nijedan otac ne želi postaviti:
Da li je već kasno?
Kasno da spasi porodicu, suprugu Ismetu i njihova dva sina.
Nije više bilo vremena za nadanje da će razum pobijediti. Trebalo je djelovati brzo. Instinkt oca i supruga nadjačao je vjeru da će se sve nekako smiriti. Morao je pronaći sigurno mjesto za svoju porodicu.
Spas je potražio u Hrustovu, rodnom selu svoje supruge. Činilo se da će tamo, među Ismetinim roditeljima, braćom i sestrama, pronaći barem privremeni mir. Hrustovo je bilo udaljeno od gradskih sukoba i pružalo je nadu da će porodica preživjeti najgore dane.
Ali rat nije birao ni mjesta ni ljude.
Zlo ih je pronašlo i tamo.
Ubrzo su i Hrustovom odjeknule eksplozije. Granate su počele padati po selu jednako nemilosrdno kao po Mahali. Strah koji su pokušali ostaviti iza sebe ponovo ih je sustigao. Ponovo su gledali dim iznad kuća, slušali detonacije i pitali se gdje će pasti sljedeća granata.
Elmo je shvatio da više nema sigurnih mjesta.
Mahala je bila razorena.
Hrustovo je bilo na udaru.
Vrijeme za odluke mjerilo se satima, možda i minutama.
Ponovo je morao krenuti na put. Ponovo tražiti spas za svoje najmilije. U naručju je nosio ono najvrednije što je imao, živote svoje supruge i sinova. Iza sebe je ostavljao kuću, posao, uspomene i godine rada. Sve ono što je gradio decenijama postalo je manje važno od jednog jedinog cilja: sačuvati porodicu.
Dok je gledao prema dolini Sane, rijeci uz koju je proveo cijeli život, pred očima su mu prolazile slike mladosti: gimnazija, gradski most, sportski tereni, omladinske radne akcije, Ismeta, Tropicana, prijatelji i bezbrižni dani kojih više nije bilo.
Sada je Sana tekla istim koritom kao i uvijek, ravnodušna prema ljudskim sudbinama. Njene vode pamtile su neka sretnija vremena, ali su nijemo posmatrale i novu tragediju koja se spuštala na grad i njegove stanovnike.
A Elmo je, zajedno sa hiljadama drugih ljudi, krenuo u neizvjesnost, noseći sa sobom samo ono što se nije moglo izgubiti niti srušiti granatama, ljubav prema porodici i nadu da negdje, iza svih tih brda i dimova, još postoji mjesto gdje će njegova djeca moći mirno odrastati.

Na Vrhpoljskom mostu zaustavljena je duga izbjeglička kolona koja se sporo kretala prema neizvjesnosti. Ljudi su u vozilima nosili ono malo života što su uspjeli spasiti – poneku torbu, nekoliko fotografija, nešto odjeće i mnogo straha. Među njima je bio i Elmo sa svojom porodicom, uvjeren da je najteži dio puta iza njih.
Međutim, sudbina je tog dana imala drugačije planove.
Iz kolone je izdvojeno njegovo vozilo. Dok su oko njega vladali zbunjenost i panika, Elmo je pokušavao razumjeti šta se događa. Ubrzo mu je saopšteno da će biti tretiran kao vojni zarobljenik.
U prvi mah nije mogao povjerovati.
Gledao je lica vojnika oko sebe i među njima prepoznavao ljude koje je poznavao godinama. Neke je sretao na sportskim terenima, s drugima je radio, družio se ili sjedio za istim stolom. Poznavao je gotovo sve starješine. Bili su to dojučerašnji prijatelji, kolege i drugovi. Ljudi s kojima je dijelio mladost, uspomene i vjeru da među njima postoje veze koje nikakva politika ne može pokidati.
Zato se nadao.
Nadao se da će ga neko prepoznati.
Da će neko reći:
„Pustite ga, znamo ko je.“
Da će se pojaviti lice koje će se sjetiti Elme sportiste, Elme akcijaša, Elme privrednika, Elme čovjeka koji nikome nije učinio zlo.
Ali vremena su se promijenila.
Rat je promijenio ljude, a ponekad i njihova lica.
Presuda je bila brza i jasna.
Bez mnogo riječi.
Bez prilike da objasni ko je i kakav je bio cijelog života.
Stajao je na mostu i posljednji put pogledao prema rijeci Sani. Rijeci koju je volio od djetinjstva. Uz njene obale odrastao je, sanjao prve snove, provodio mladost i gradio svoj život. Njen šum pratio ga je kroz godine, njena voda odražavala je vedra jutra i mirne večeri njegovog grada.
Sa Sanom se budio.
Kraj Sane je lijegao.
Njene obale bile su pozornica njegovog života.
U tom trenutku, dok je gledao kako rijeka mirno teče ispod mosta, pred njim su se možda pojavile slike svega što je volio:
Mahala kakve više nije bilo, Ismetin osmijeh, dječaci koji su rasli prebrzo, školski dani, omladinske radne akcije, sportski tereni i večeri u Tropicani pune muzike i smijeha.
Sve je stalo u jedan pogled prema rijeci.
Sana je tekla kao i hiljadama godina prije toga, noseći sa sobom ljudske radosti i tragedije, ostajući nijemi svjedok vremena koje je zaboravilo vlastitu ljudskost.
A Elmo, čovjek koji je cijelog života vjerovao u ljude, stajao je na mostu iznad svoje voljene rijeke, suočen sa istinom da ponekad ni prijateljstva, ni uspomene, ni zajednički provedene godine ne mogu zaustaviti zlo kada ono zavlada ljudskim srcima.

Oko ponoći zazvonio je telefon.
U izbjeglištvu čovjek brzo nauči da kasni telefonski pozivi rijetko donose dobre vijesti. Ipak, javio sam se bez posebnog predosjećaja. Malo je ljudi znalo moj novi broj u Njemačkoj.
Sa druge strane linije bio je kum Dado iz Danske.
Po glasu sam osjetio da nešto nije u redu.
Nije bilo uobičajenog pozdrava, niti pitanja kako sam.
Samo nekoliko teških riječi:
— Elmo je poginuo.
Nastala je tišina.
Duga.
Nestvarna.
Kao da je vrijeme stalo.
Nisam mogao prihvatiti ono što sam upravo čuo.
U glavi su se sudarale misli.
Nevjera.
Istina.
Laž.
Nemoguće.
Ne Elmo.
Ne čovjek kojeg poznajem od prvog razreda gimnazije. Ne onaj isti Elmo s kojim sam dijelio mladost, školske dane, sportske terene, snove i uspomene.
Činilo mi se da je došlo do nekakve greške.
Mora da je neko drugi.
Mora da je pogrešna informacija.
Spustio sam slušalicu i odmah nazvao Mladena u Zagreb.
Trebao mi je neko da mi kaže da je sve to nesporazum.
Da potvrdi ono u šta sam želio vjerovati.
Mladen je bio jednako zatečen.
Nije mogao povjerovati.
Pokušavao me razuvjeriti.
Govorio je da to nije moguće.
Da su se juče čuli telefonom.
Da ga je Elmo zvao iz Hrustova.
Razgovarali su normalno.
Planirali da se ponovo čuju.
Nije zvučao kao čovjek kojem prijeti opasnost.
Slušao sam ga i hvatao se za svaku riječ kao davljenik za slamku.
Ako su juče razgovarali, kako danas može biti mrtav?
Kako život može stati između dva telefonska poziva?
Kako čovjek može nestati u jednom danu?
Te noći niko od nas nije znao istinu.
Telefoni su zvonili.
Provjeravale su se informacije.
Tražila se nada.
Bilo kakva nada.
A duboko u sebi osjećao sam strah koji nisam želio priznati.
Strah da je Dado možda ipak bio u pravu.
Da je rat ponovo učinio ono što ratovi rade.
Da je uzeo još jednog dobrog čovjeka.
I da se više nikada nećemo čuti s Elmom, kao što se Mladen čuo dan ranije iz Hrustova.
Te noći između nevjerice i istine, između glasina i potvrde, umirala je posljednja nada da je vijest samo strašna greška. A negdje u mraku iznad Bosne, nad Sanom koju je toliko volio, počinjala je bolna spoznaja da je završeno jedno prijateljstvo dugo skoro cijeli život, ali ne i sjećanje na čovjeka koji ga je obilježio.

Tišina je pala kao teška zavjesa,
na mostu koji je napravljen da spaja ljude, mostu preko kojeg se prelazilo u bolje sutra, gdje su još jučer odzvanjali smijeh i snovi.
Jedan trenutak, jedno srce puno planova,
i sve se ugasilo u trenu koji niko nije mogao vratiti.
Tog proljeća i ljeta 1992. na području Vrhpolja počinjeni su teški zločini nad bošnjačkim civilima. Najpoznatiji je masakr na Vrhpoljskom mostu od 31. maja 1992. godine, koji je kasnije dokumentovan pred Haškim tribunalom.
Za Elmu istorija nije bila statistika ni sudski predmet.
Bila je to posljednja vožnja sa suprugom i sinovima.
Posljednji pogled na porodicu.
Posljednji pogled na grad.
I posljednji pogled na Sanu.
Rijeku uz koju je odrastao.
Rijeku koju je gledao kroz prozore gimnazije.
Rijeku koju je gledao kroz prozore svog stana u potkrovlju.
Rijeku uz koju je upoznao prve ljubavi, slavio sportske pobjede, gradio posao i podizao porodicu.
Dok je stajao na mostu, vjerovatno nije mislio na politiku ni na rat.
Možda je mislio na Ismetu.
Na dječake.
Na Mahalu.
Na Tropicanu punu muzike.
Na prijatelje iz školskih klupa.
Na vrijeme kada su se ljudi prepoznavali po imenima, a ne po naciji.
Sana je tekla kao i uvijek.
A život jednog čovjeka, koji je vjerovao u rad, prijateljstvo i zajedništvo, približio se svom kraju.

Godine su prolazile, a svako od nas krenuo je svojim putem. Život nas je vodio kroz različite izazove, uspone i padove. Mnogi ljudi koje smo tada svakodnevno viđali ostali su samo uspomene, ali neka lica čovjek nikada ne zaboravlja.
Među njima je i Elmino.
Kad god se sjetim gimnazijskih dana, rijeke Sane, gradskog mosta i Mahale, pred očima mi se pojavi njegova visoka figura i prepoznatljivi brkovi koji su ga činili starijim nego što je zaista bio.
Danas, nakon toliko decenija, shvatam da vrijednost tih uspomena nije samo u događajima kojih se sjećamo, nego u ljudima koji su ih obilježili.
Elmo je bio jedan od njih, prijatelj iz mladosti, dio jednog vremena koje se ne može vratiti, ali koje i dalje živi u sjećanjima. A dok god postoji sjećanje, postoje i ljudi koji su ga ispunili svojim prisustvom. Zato mi se ponekad učini da i danas, negdje na putu između gradskog mosta i Mahale, korača onaj isti stasiti mladić s uredno podrezanim brkovima, noseći sa sobom duh jednog lijepog i davno prošlog vremena.



Dugo vremena nosim ovu priču u sebi.
Godinama. Decenijama.
Nosim je kroz gradove i države, kroz izbjeglištvo i povratke u sjećanja, kroz susrete sa ljudima koji ga pamte i one koji za njega nikada nisu čuli. Mnogo puta sam poželio da je napišem. Sjedao bih pred prazan list papira ili ekran računara, napisao nekoliko rečenica i stao.
Nije išlo.
Uvijek mi se činilo da riječi nisu dovoljno dobre.
Kako opisati život čovjeka kojeg si poznavao od dječačkih dana? Kako u nekoliko stranica smjestiti prijateljstvo dugo skoro cijeli život? Kako pronaći riječi dostojne čovjeka koji je bio više od školskog druga, prijatelj, uzor i dio najljepših uspomena jedne mladosti?
Zato sam odustajao.
Govorio sam sebi da ću pisati neki drugi dan.
Kad pronađem prave riječi.
Kad budem spreman.
Ali godine su prolazile, a priča je ostajala nenapisana.
Ostajala je da živi samo u mom sjećanju.
A sjećanja su varljiva. Vremenom blijede, gube detalje i boje. Ljudi odlaze, svjedoci nestaju, a ono što nije zapisano polako se pretvara u tišinu.
Zato sam shvatio da ne pišem ovu priču zato što sam pronašao savršene riječi.
Pišem je zato što bi šutnja bila veća nepravda.
Pišem je da sačuvam uspomenu na Elmu.
Na dječaka iz Mahale sa brkovima zbog kojih je izgledao starije od svih nas.
Na sportistu, golmana i boksera.
Na akcijaša koji je na radnoj akciji upoznao ljubav svog života.
Na supruga i oca.
Na čovjeka koji je svojim radom stvorio uspješan posao i mjesto okupljanja čitave jedne generacije.
Na prijatelja koji je vjerovao u ljude čak i onda kada su drugi počeli gubiti vjeru.
I dok zapisujem ove redove, jedno pitanje i dalje ostaje bez odgovora.
Pitanje koje me prati godinama.

Da li je baš tako moralo biti?

Ne znam.
Možda odgovor nikada neću pronaći.
Možda ga nema.
Ali znam nešto drugo.
Priču o Elmi morao sam zapisati.
Ne zbog istorije.
Ne zbog politike.
Ne zbog rata.
Nego zbog čovjeka.
Jer čovjek umire tek onda kada ga se više niko ne sjeća.
A dok postoji neko ko će ispričati njegovu priču, dio njega i dalje živi.
Zato je ovo priča o Elmi.
I o vremenu koje je odnijelo mnogo života, ali nije uspjelo odnijeti sjećanje.