Admir Jakupović

Kad se iz Sanskog Mosta krene preko Mahale prema Krkojevcima, put nakon gradske džamije i pijace polako napušta čaršijsku vrevu i ulazi u prostor gdje se još uvijek osjeća miris zemlje, sijena i starih voćnjaka.
Tu počinje Redak.
Nije Redak samo ulica. On je uspomena, komšiluk, način života. Generacije su odrasle uz njegov prašnjavi put, kasnije asfalt, uz škripu bicikala, lavež pasa i glasove djece koja su ljeti od jutra do mraka trčala između avlija.
Nekada je taj kraj bio poznat po Ekonomiji. Velika poljoprivredna dobra pružala su se prema Krkojevcima, a ljudi su rano ustajali i odlazili na posao među njive, voćnjake i stoku. Mnogi stanovnici Redka vezali su svoje živote za tu zemlju. Zemlja je hranila porodice, školovala djecu i gradila kuće.
Ulica je rasla polako, kuću po kuću. Nije bilo žurbe. Svaka nova kuća značila je novu porodicu, novo prijateljstvo i još jedan razlog da se ljudi okupe na sijelu, svadbi ili mobi. Ovdje se znalo ko je kome rod, ko kome pomaže i čija se kapija nikada ne zatvara pred gostom.
Zime su donosile snijeg koji bi zatrpao put prema Krkojevcima. Djeca su pravila staze za sankanje, a stariji čistili prilaze i pomagali jedni drugima.
Ljeti se život preseljavao u avlije. Miris pokošene trave miješao se sa mirisom šljiva i pečenih paprika. Naveče bi se dugo sjedilo pred kućama i razgovaralo dok bi se iznad Grmeča gasili posljednji tragovi dana.
Rat je ostavio svoje tragove, kao i svuda u Bosni. Neke kuće ostale su prazne, neki ljudi otišli daleko od Sane. Ali Redak je preživio. Vratili su se mnogi, obnovili domove i nastavili tamo gdje su stali njihovi roditelji i djedovi.
Danas je Redak dio moderne Mahale, ali još uvijek čuva duh starog vremena. Ulica povezuje grad i selo, prošlost i sadašnjost. Ona je put kojim se ide na posao, u školu, u goste, ali i put kojim se vraćaju sjećanja.
Svaka kapija krije neku priču. Priču o prvom biciklu, o ljubavi koja je počela na seoskom putu, o odlascima u svijet i povratcima kući. Zato Redak nije samo naziv na tabli. To je mali svijet u kojem su ljudi ostavili svoje živote, rad, radosti i uspomene.
I dok Sana teče kroz Sanski Most, a Mahala raste i mijenja se, Redak ostaje ono što je oduvijek bio, komad zavičaja koji živi u srcima svih koji su njime prošli.

Salihova kuća bila je u Redku, na broju tri, druga sa lijeve strane. Nije se isticala ni veličinom ni raskoši. Nije imala visoke ograde, ukrasne fasade ni široka dvorišta koja bi prolazniku zastala za oko.
Nije bila tako poznata i opjevana kuća kao što je bila Rajfina i njene nadaleko poznate ruže. Ali imala je nešto mnogo vrjednije, život.
Iz njenog dimnjaka zimi se dizao dim koji je mirisao na drva i domaći hljeb. Ljeti su prozori bili širom otvoreni, pa su se iznutra čuli smijeh djece, zveket posuđa i glasovi ukućana okupljenih oko stola. Pred kućom su rasle ruže, a iza nje bašta iz koje se svake godine ubiralo ono što je porodici trebalo.
Ko god bi navratio, rijetko je odlazio bez kahve, razgovora i osjećaja da je dočekan kao svoj. Vrata su bila otvorena za komšije, putnike namjernike i prijatelje. U toj kući nije bilo mnogo bogatstva, ali je bilo topline koja se ne može kupiti.
Redak je tada živio svojim tihim ritmom. Djeca su trčala prašnjavom ulicom, žene razgovarale preko ograda, a muškarci poslije posla zastajali na kratku priču. I među svim tim kućama, Salihova na broju tri bila je jedno od mjesta gdje se osjećalo srce naselja.
Danas, kada se pomene Redak, mnogi se možda neće sjetiti tačnog broja kuće ni njenog izgleda. Ali će se sjetiti ljudi, osmijeha i topline koja je iz nje izlazila. Jer kuće se ne pamte po ciglama i krovovima, nego po životu koji se u njima živio. A Salihova kuća bila je upravo takva, obična na pogled, a neprocjenjiva u sjećanjima.

Salih potiče iz poznate i veoma cijenjene petrovačke porodice Nadarević. Predak Salihova je bio Ibrišimbeg Nadarević koji je imao veliku kuću i imanja u Bosanskom Petrovcu i okolnim selima. Po njemu je cijela porodična loza nazvana Briškić. Salih je kao mladić dekretom poslan u Sanski Most kao potreban kadar. Izuzetno nadaren kao što mu samo prezime kaže, brzo je na sebe skrenuo pažnju kao marljiv i sposoban majstor. Zaljubio se u Sanu i lijepu sanjanku Naju, stekao brojne prijatelje, zasnovao porodicu i zauvijek se nastanio u gradu na ušću Zdene u Sanu, te u dijelu Mahale zvanom Redak napravio kuću. Sa njim je došao i brat Avdo, koji je porodicu i dom uredio u Aganovića mahali. U Bosanskom Petrovcu je ostao najstariji brat Alija i mnogobrojna rodbina.
Salih je bio električar po zanimanju, i to ne običan, koji razvodi električnu struju sa briferom u malom džepu plavog mantila. Bio je pravi majstor svog zanata. To se vidjelo čim biste zakoračili u njegovo dvorište puno inovacija, naprava i sitnih čuda nastalih iz njegovih vrijednih ruku.
Nije bilo komada žice, starog motora ili pokvarenog prekidača koji Salih nije mogao pretvoriti u nešto korisno. Dok su drugi u starom gvožđu vidjeli otpad, on je vidio mogućnost. U jednom uglu dvorišta okretala se vjetrenjača napravljena od dijelova bicikla, u drugom je radio sistem rasvjete sastavljen od dijelova koje bi mnogi davno bacili. Svaka njegova naprava imala je svoju priču i svrhu. Čim bi se ušlo na kapiju u kući bi zazvonilo zvonce a iznad kapije bi se upalilo svjetlo. Desno od ulaza u avliju, a odmah nakon dvorišnih klupa za odmor i goste smještenih u hladovini koje su pravili krupni  listovi grožđa, nalazio se bunar. Voda iz bunara se vadila okretanjem velikog točka koji je pokretao pumpu koja je vodu tjerala kroz cijevi do česmi razvedenih u avliji i u kući.
Djeca iz Redka često su zastajala pred kapijom i radoznalo gledala šta je Salih opet smislio. On bi ih pozvao unutra, pokazivao im osigurače, sijalice i motore, objašnjavajući strpljivo kako struja putuje kroz žicu kao voda kroz potok. Za mnoge od njih upravo je Salih bio prvi učitelj tehnike i zanata.
Kad bi nestalo struje u komšiluku, ljudi nisu prvo zvali službu. Govorili bi:
„Idi po Saliha.“
Ubrzo bi se pojavio u svom plavom mantilu, sa torbom alata i onim prepoznatljivim briferom u džepu. Nije mnogo pričao, ali bi nakon nekoliko minuta pregleda negdje zavrnuo šraf, zamijenio osigurač ili spojio žicu, i svjetla bi se ponovo upalila.
Njegova kuća u Redku nije se isticala veličinom ni bogatstvom. Ipak, bila je posebna. Iz nje su izlazili svjetlost, znanje i dobra riječ. A Salih, majstor električar, ostao je u sjećanju komšija ne samo po tome što je znao ukrotiti struju, nego i po tome što je znao povezati ljude, baš kao što je spajao žice u svojim pažljivo složenim instalacijama.
Dugo godina je atrakcija na Zdeni prije mosta a preko puta Malog parkića bio veliki točak koga je okretala voda a on okretao mnogobrojne janjce na ražnju. Stari Sanjani će u pričama tvrditi da se tu pekla najukusnija jagnjetina u čaršiji.

Salih nije bio čovjek koji je prolazio kroz život neprimijećen. Bio je poznat po dobroti, merhametluku i širokogrudnosti. Njegova vrata bila su otvorena za svakoga, a pomoć koju je pružao nikada nije mjerio ni novcem ni vremenom. U Redku, Mahali i cijeloj čaršiji mnogi su znali da se na Saliha može osloniti kad je najteže.
Zato je tog tužnog dana vijest o njegovoj pogibiji odjeknula poput groma. Ulica Redak zanijemila je, komšije su zastajale pred kapijama, a po mahali se šapatom prenosila nevjerica. Ljudi su teško prihvatali da više neće vidjeti njegov plavi mantil, vedar osmijeh i korak čovjeka koji je uvijek nekuda žurio da nekome pomogne.
U Pobriježju je Salih svojim automobilom uletio u neoznačenu veliku rupu na magistralnom putu iz Sanskog Mosta prema Prijedoru, koji se tada gradio i asfaltirao.
Iza Saliha ostala je njegova najveća životna vrijednost, njegovaporodica. Supruga Naja, životni saputnik kroz dobro i zlo, ostala je da nosi teret tuge i uspomena. Ostala su i tri sina i tri kćerke, njegovo najveće bogatstvo, kojima je ostavio mnogo više od kuće i imanja, ostavio je primjer kako se živi pošteno, radi vrijedno i pomaže ljudima bez računa.
Godine su prolazile, ali u Redku se još dugo pričalo o Salihu. O njegovim neobičnim izumima po dvorištu, o žicama koje je razvlačio s lakoćom pravog majstora, o dobrim djelima koja nije zapisivao i kojima se nije hvalio. Takvi ljudi ne odlaze potpuno. Ostaju u pričama komšija, u sjećanjima porodice i u svakom kutku mahale koju su svojim životom učinili boljim mjestom.
A kada bi neko upitao ko je bio Salih iz Redka, odgovor bi uvijek bio isti:
„Bio je čovjek. Pravi čovjek.“

Naja nije imala mnogo izbora. Nakon Salihove pogibije trebalo je prehraniti porodicu, iškolovati djecu i izvesti ih na pravi put. U vremenu kada je stalno zaposlenje bilo rijetkost, a sigurna plata gotovo nedostižan san, oslanjala se na vlastite ruke i upornost.
Kao i mnoge žene iz Mahale, uključila se u posao koji je tada hranio na desetine porodica. Gotovo cijela Mahala pretvorila se u veliku radionicu. U kućama su danju i noću brujale šivaće mašine, krojili se komadi platna, rezala guma za šlape, pakovala roba za pijace širom Bosne i Jugoslavije. Najprije su se šile čarape, donji veš i trenerke od perlona, a kasnije su vrijedne mahalske ruke savladale i zahtjevniji posao, šivanje rifli od teksasa koje su postale tražena roba na mnogim tezgama.
Posao je toliko narastao da su čak i poznati trgovci i šverceri iz Novog Pazara dolazili u Mahalu po robu. Ono što je nastajalo iza skromnih avlijskih kapija često je kvalitetom i količinom moglo stati uz bok pravim fabrikama. Narod je, u svom duhu i smislu za šalu, toj neformalnoj proizvodnji dao pomalo podrugljiv, ali i simpatičan naziv GMTŠ, skraćenicu za Gornja Mahala Tvornica Šlapa.
Iza tog šaljivog imena krila se velika životna borba. GMTŠ nije bila fabrika od cigle i betona, već fabrika ljudske upornosti. Njeni pogoni bili su kuhinje, ostave i sobe mahalskih kuća, a njeni radnici majke poput Naje, koje su svojim radom, žuljevitim rukama i neprospavanim noćima podizale generacije djece. Zahvaljujući upravo takvim ženama, mnoga djeca iz Mahale završila su škole, izgradila svoje živote i ponijela sa sobom vrijednosti rada, poštenja i istrajnosti koje su naučila u svojim domovima.

Naja je izvršila svoju majčinsku obavezu onako kako je najbolje znala i umjela. Nakon Salihove prerane smrti, na svojim je plećima iznijela teret koji bi malo ko mogao ponijeti. Radila je od jutra do mraka, šivala, prodavala i borila se sa životom, ne žaleći se nikome. Njena najveća želja bila je da djeca odrastu u poštene ljude, da steknu škole i svoje porodice.
Vrijeme je prolazilo, a Naja je gledala kako joj se trud isplaćuje. Sinovi su se poženili, kćerke udale, a svi su izrasli u dobre, vrijedne i cijenjene ljude. To je bila njena najveća nagrada. Mogla je mirno pogledati iza sebe i reći da je ispunila svoju dužnost.
Porodična kuća u Redku pripala je najmlađem sinu Fudi, tihom i talentovanom mladiću kojem su svi predviđali uspješnu fudbalsku karijeru. Oženio se, zasnovao porodicu i ispred kuće supruzi napravio lokal u kojem je otvorio frizerski salon. U dvorištu se ponovo čuo dječiji smijeh kada je dobio sina na kojeg je bio neizmjerno ponosan. Činilo se da se život vratio u svoj mirni tok i da će Salihova kuća još dugo biti puna radosti.
A onda je došao rat.
Došao je iznenada, poput oluje koja ne bira ni vrijeme ni mjesto. Poharao je zemlju, razorio čaršiju, ugasio mnoga ognjišta i prekinuo bezbroj sudbina. Mahala, koja je decenijama živjela svojim tihim životom, nestajala je pred očima svojih stanovnika. Ulice kojima su trčala djeca, avlije pune cvijeća i komšijskih razgovora, pretvarale su se u ruševine.
Nestao je i Redak.
Ostala su samo sjećanja na kuće kojih više nema, na ljude koji su se rasuli po svijetu i na vrijeme kada se živjelo skromno, ali složno. Ostala je priča o Salihu i Naji, o njihovoj borbi, radu i ljubavi prema porodici. Jer rat je mogao odnijeti kuće, sokake i čitava naselja, ali nije mogao izbrisati uspomene koje žive u srcima onih koji ih pamte.
Tako danas, kada neko spomene Redak, ne govori samo o ulici koje više nema. Govori o ljudima koji su je činili živom, o djeci koja su u njoj odrastala, o majkama poput Naje i domaćinima poput Saliha. Govori o jednom vremenu koje je nestalo, ali nije zaboravljeno.