Admir Jakupović

Postoje dani koje čovjek zaboravi čim prođu. I postoje oni koji ostanu da žive u njemu, tiho, kao ezan što se razlije preko sela pred akšam.
Za mene je Bajram uvijek mirisao na selo pod brijegom.
Dok je majka Redžifa bila živa, nije bilo tog Bajrama da nismo krenuli putem koji vodi iz čaršije preko mosta, zatim dugom Prijedorskom ulicom. Nakon Vedrog polja valjalo se popeti uz brdo Žutulja a zatim je put skretao blago desno. Između njiva se protezala uskotračna pruga kao zmija, a uporedo sa prugom je tekla Bliha. Trebalo je preći drvenu ćupriju prema staroj kući sa drvenim pendžerima i širokom avlijom. Još izdaleka vidjela bi se hašlama kraj kapije i dim što izlazi iz odžaka. A nama dječijim srcima činilo se da sreća stanuje baš tu.

Ustajalo se rano. Toliko rano da su i horozovi još bunovni kukurikali po avlijama. Majka Redžifa bi po kući hodala tiho, u dimijama i sa mahramom preko glave, pripremajući kahvu i vruće somune. Miris pite i pečenog mesa miješao se sa svježinom jutra i rosom koja je još držala travu mokrom.

Nakon drvenog mosta na rijeci Blihi, gdje je voda pod daskama hučala i pjenila se poslije svake jače kiše, makadamski drum bi se račvao na dvije strane, kao ljudska sudbina.
Lijevi put vodio je uz veliku stranu i brdo, prema selima razasutim po padinama i dalje prema Bosanskoj Krupi. Taj put je bio uži, krivudav, obrastao šljivama, glogom i lijeskama. Njime su prolazili seljaci sa natovarenim konjima, žene sa zavežljajima i djeca bosa po prašini.
Drugi put spuštao se niz dolinu i ravnicu prema Starom Majdanu i Prijedoru. Širi, prometniji, njime su prolazila kola puna sijena, trgovci, kiridžije i rijetki autobusi koji bi za sobom ostavljali oblak prašine što bi dugo lebdio iznad druma.
Odmah poslije raskršća, s desne strane, neposredno prije porodičnih mezarluka u kojima su ukopani naši stari, stajala je didova kuća.
Velika, stara bosanska kuća na sprat, sa visokim krovom na četiri vode, pokrivena tamnim crijepom koji je ljeti mirisao na sunce, a zimi na snijeg, sušeno meso i dim. Kuća je izgledala kao da je izrasla iz zemlje zajedno sa brijegom i Blihom, čvrsta i mirna, navikla na vremena i nevremena.
U avliju se ulazilo kroz veliku drvenu kapiju od debelih hrastovih dasaka. Kad bi se otvorila, uvijek bi zaškripala duboko i teško, kao da pozdravlja svakoga ko ulazi.
Avlija je živjela svojim životom.
Po njoj su neprestano kljucale kokoši, trčali horozovi i prašili krilima po zemlji. Patke su se gegale prema rijeci u dugoj koloni, a mi djeca smo ih često pratili do Blihe gdje bi ih puštali da plivaju po zelenkastoj vodi. Njihovo gakanje miješalo se sa šumom rijeke i glasovima iz avlije.
Nasred avlije rasla je velika hašlama.
Bila je toliko široka da je pola dvorišta držala u hladu. Penjali smo se na nju čim bi plodovi pocrvenjeli. Gore, među granama, čovjek bi zaboravio i vrijeme i glad. Jeli smo hašlame dok nam sok ne oboji prste i usne, a onda bi nastajao problem kako sići. Stomaci puni, noge utrnule, a grane visoke. Često bismo dugo sjedili gore dok nas majka odozdo doziva da siđemo prije mraka.
Prizemlje kuće bilo je štala.
Did nikad nije govorio stoka. Govorio je blago.
— Idem obići blago,
znao bi reći predveče.
U štali se znao red, tačno kao u apoteci. U nju se ulazilo kroz velika i široka drvena vrata, kao kroz kakvu trijumfalnu kapiju.
S desne strane prvo je bio tor sa ovcama i janjcima. Miris sijena, vune i topline širio se cijelim prostorom. Malo dalje bili su boksovi sa kravama, junicama i ponekim mladim teletom koje bi nas gledalo velikim, blagim telećim očima. Na kraju štale, kao kakav gospodar među životinjama, stajao je didov konj. Krupan, miran i pametan, znao je prepoznati korake domaćih prije nego što bi iko ušao.
Na sprat, gdje se stanovalo, penjalo se dugim drvenim stepenicama sa lijeve strane kuće. Te stepenice su uvijek škripale pod nogama i zimi bile hladne kao led. Čim bi se ušlo na vrata sprata, odmah sa desne strane nalazila su se još jedna vrata koja su vodila direktno u štalu, da se zimi ne mora izlaziti u avliju po snijegu i nevremenu.
Gore su bile sobe sa drvenim tavanicama, sećijama uz zidove i ćilimima koje je majka čuvala kao oči u glavi. Prozori su gledali prema drumu i Blihi, pa se moglo vidjeti ko dolazi još od mosta.
Iza kuće nalazila se niska ograda, a iza nje didovi hambari puni žita. Tu su bile šupe sa alatom i velika kolnica. U kolnici su stajala konjska kola, šprajc, lijepi fijaker koji se izvodio samo za svadbe i velike drvene saonice za zimu, kad snijeg zatrpa puteve pa cijeli kraj utihne pod bjelinom.
Čitavim tim dijelom gospodario je pas šarov.
Bosanski mješanac, velik i strašan, sa očima koje su sijale u mraku. Bio je toliko ljut da su ga se bojali i ljudi i druge džukele iz sela. Samo je did mogao proći pored njega a da ne zalaje. Nama djeci trebalo je dugo da naučimo kako mu prići, kad ga pomaziti i kada mu se skloniti s puta.
A iza svega toga opet je bila drvena ograda, pa voćnjaci, livade i uvijek obrađena bašta puna raznog povrća za jelo, salatu i zimnicu.

Danas više nema ni drvenog mosta ni makadama. Svi su putevi asfaltirani, hambari prazni, a avlija tiha bez dječije graje i gakanja pataka.
Ali kad čovjek zatvori oči, još može čuti kako Bliha huči ispod mosta, osjetiti miris sijena iz štale i vidjeti dida kako predveče stoji u avliji, naslonjen na stablo hašlame, gleda svoje blago i svoju kuću kao najveće bogatstvo koje je imao.

A tada, tog Bajrama smo čekali dida Dedu da se vrati iz džamije gdje je klanjao Bajram namaz.
Nema tog trenutka danas koji može zamijeniti onu dječiju radost kada bi se kapija otvorila i did Dedo ušao iz džamije poslije Bajram namaza. Na njemu čisto odijelo, lice ozareno, a u bradi miris duhana i hladnog jutra. Mi bismo potrčali prema njemu, gurajući se ko će prvi.
— Bajram šerif mubarek olsun, dide!
Ljubili smo mu ruku, onu veliku i toplu, ispucalu od rada. A on bi onda istom tom rukom dotakao naša čela, polako i blago, kao da spušta neki nevidljivi mir na nas.
— Allah vas nagradio, žive i zdrave dao!
Taj njegov glas još čujem.
A onda bi dolazio trenutak zbog kojeg su nam oči posebno sjajile. Did bi, kao krišom, zavukao ruku u duboki džep kaputa i izvlačio šarene bombone, karamele zamotane u zlatni papir, petobanku i poneku novčanicu presavijenu nekoliko puta. Dijelio ih je polako, uživajući više u našoj sreći nego mi sami.
I danas mislim da nikad kasnije nijedan poklon nije imao toliku vrijednost kao ti didovi bomboni iz džepa.
U avliji je već čekao ovan za kurban. Ozbiljni muškarci pričali su tiše nego obično, a mi djeca smo se motala unaokolo, važni jer imamo zadatak. Kad bi se kurban zaklao, dobijali smo tepsije i kese sa mesom i spisak kuća gdje treba odnijeti. Kurban bi nosili brojnoj rodbini, komšijama i didovim ahbabima
To je bio naš mali bajramski posao.
Svaki komad kurbana did bi pažljivo zamotao u bijelu krpu i stavio u tepsiju, pa nas pogledao ispod obrva:
— Pazite kako nosite. To je hak i sevap.
A mi bismo krenuli kroz selo, ponosni što baš nama did vjeruje.
Makadamski put prašio se pod nogama dok smo nosili kurban od kuće do kuće. Na svakoj kapiji isto: najprije selam, pa pružena ruka sa kurbanom.
— Halal olsun!
To nisu bile samo riječi.
Govorio ih je did tiho, savjetujući nas šta da kažemo, ali kao da u njih stane cijela Bosna. U toj jednoj rečenici bilo je i poštovanja, i dove, i želje da među ljudima ostane obraz čist i srce mekano.
Ljudi bi primali kurban objema rukama.
— Allah kabul olsun. Halal bio i vama.
Neke žene bi odmah brisale oči krajem mahrame, starci bi dizali ruke u dovu za domaćina, a mi djeca smo stajali sa strane čekajući ono čemu smo se potajno nadali, hediju.
Svaka kuća nas je dočekivala drugačije, ali svaka isto toplo.
Negdje bi nam dali slatkiše ili kolače, negdje sok, negdje čokoladu koju su čuvali baš za Bajram. Stare nane bi nas milovale po glavi, komšije govorile:
— Vidi Redžifine unučadi, porasli…
A mi smo se vraćali zadihani, punih džepova i još punijih srca.

Tada nisam razumio didove riječi i zašto uvijek zastane prije nego što nešto kaže.
Danas razumijem.
Jer kurban nije bio samo meso koje dijeliš. Dijelilo se poštovanje, komšijska briga i osjećaj da niko tog dana ne smije ostati zaboravljen.
Kad bi se vratili kući, radosni i prašnjavi od silnog hodanja, did bi sjedio pod hašlamom i pitao:
— Jeste li svima odnijeli?
Mi bismo klimali glavom, vadili iz džepova bombone i sitne hedije, a on bi se smješkao onim tihim osmijehom čovjeka koji zna da je tog dana uradio ono što treba.

Danas više nema mnogo ni takvih avlija, ni makadamskih puteva, ni ljudi koji kurban dijele od vrata do vrata.
Danas više nema ni majke Redžife, ni dida Dede. Mnoge kuće u selu su zaključane, avlije zarasle, a putevi nekako tihi. Bajrami dođu i prođu brže nego nekad.
Ali kad god čujem riječi halal olsun, vrati mi se sve ono bezbrižno djetinjstvo.
Didova ruka. Tepsija prekrivena bijelom krpom. Prašina pod nogama. I osjećaj da je Bajram nekad bio mnogo više od praznika, bio je način da ljudi ostanu ljudi.
Samo ponekad tako, u dane Bajrama, kad zamiriše kahva rano ujutro ili kad čujem ezan sa džamije, vrati mi se sve.
Vidim dida kako ulazi na kapiju. Osjetim njegovu ruku na čelu. Čujem šuškanje bombona u džepu.
I shvatim da čovjek zapravo cijelog života pokušava pronaći onu istu toplinu koju je nekad imao u jednoj staroj bosanskoj avliji u selu pod brijegom.

Admir Jakupović