Admir Jakupović

  Uredno podšišan i lijepo obučen u teget plavu kecelju sa crvenom maramom oko vrata, plavom kapom sa crvenom petokrakom i novom torbom na leđima krenuo sam prvi dan u školu položivši svečanu pionirsku zakletvu.

Osnovna škola „Vuk Karadžić“ se nalazila između gradskog parka i zgrade Opštine.
Ulaz u školsko dvorište je bio ograđen visokom kovanom ogradom. Školska zgrada se protezala paralelno u nizu sa zgradom Opštine da bi na kraju do rijeke Sane imala produžetak u obliku slova ‚L“ do koga je bila druga manja zgrada sa razredima namjenjenim nama prvačićima. U sredini je bilo veliko prostrano igralište gdje smo se igrali i gdje su se održavali časovi fizičkog vaspitanja.
Iza škole se protezala rijeka Sana u svoj svojoj ljepoti i širini, a pogled se protezao na gradski most i ušće Zdene u Sanu.

Učitelj, sami anđeo u ljudskom liku, drag i blag čovjek, lijepo građen i crnokos sa lijepo njegovanim brkovima, koji su krasili njegovo lice. Odudarao je od ostalih učitelja svojim manirom i načinom ophođenja prema učenicima, koji nije bio svojstven pedagozima u to vrijeme.Naš razred je bio sav naš svijet, daleko od drugih razreda i učenika, mi smo bili posebna škola sami za sebe.
Umijesto strogoće, šibe i galame, njegov glas je bio melem za uši iz koga su dolazile samo pohvale za svakog đaka, a njegove tople ruke su nagrađivale najbolje milovanjem po glavi ili tapšanjem po ramenu. Nije učitelj Anđelko Marić dugo ostao u gradu na Sani, nakon što je uspješno izveo moju generaciju sa porodicom je odselio iz našeg grada.

Školsko zvono je najradosniji zvuk koji je bio znak za početak ili kraj nastave.
Na velikom odmoru smo se utrkivali ko će prije stići do Puškecove trgovine radi slatkiša, vrućih kifli iz Tunjićkine pekare ili suhih rogača iz Enverove piljarnice.
Brži i hrabriji su odlazili do Ibrinog, Ćelebijinog ili Žilinog kioska po sok ili slatkiše. Pogledi su nam često ostajali na stolovima i stolicama poredanim u hladovini Ljetne bašte koja se protezala u produžetku gradskog parka, sve do rijeke Sane ispod gradskog mosta. Maštali smo kako ćemo tu uveče sjediti sa društvom uz muziku, ćevape i hladno piće.

Dolaskom juna i ljetnjeg raspusta sve je to počelo nestajati i postepeno rušiti.
Srušena je škola i ljetna bašta, a na tom mjestu je izgrađen novi hotel.

Mi smo naredne tri godine, koliko je trajala izgradnja nove škole, školovanje nastavili razbacani po različitim javnim ustanovama. Svake godine je bio drugi objekat, kako smo mi rasli tako je rasla i udaljenost koju smo morali preći do škole. Prvo je to bila velika sala Starog hotela koja je u tu svrhu bila pregrađena ivericom u nekoliko učionica. U našoj se nalazio veliki koncertni klavir koga bi pokušavali svirati na odmorima između časova.

Nova škola je izgrađena, mnogo kasnije i mnogo dalje u  Banjalučkoj ulici i naše školovanje je nastavljeno tamo. Do škole je trebalo preći uskotračnu prugu koja je presjecala Banjalučku ulicu i na tom mjestu je postavljena rampa zbog regulisanja saobraćaja.

Polazak u peti razred osnovne škole bio je vrlo emotivan i donio je mnogo promjena ne toliiko u školovanju koliko u odrastanju i formiranju naših ličnosti. Tada smo saznali i za druge veoma omiljene nepedagoške načine predavanja znanja učenicima, koje su često prijemnjivane i odobravane. Krenuli smo u novu školu, prešli sa razrednog na nastavniičko obrazovanje i stekli nova poznanstva sa učenicima iz Poljaka, Sasine, Šehovaca i Trnove. Sada smo imali priliku osjetiti potpunu pripadnost zajednici od nekoliko stotina vršnjaka, a u narednim godinama nositi breme popularnosti i svojevrsnih uzora mlađim generacijama. Bili smo željni znanja i dokazivanja u svim segmentima školskog obrazovanja. Družili smo se svakodnevno, a prostrano školsko dvorište i sportski tereni su bili puni nekoliko sati prije početka nastave. Školski izleti na lokalitete oko grada doprinijela su da upoznamo prirodne ljepote našeg zavičaja  Svaka generacija je imala svoje vrijeme koje ostaje u pamćenju. Veliki hol na ulazu u školu smo iskoristiti za organizaciju plesnih zabava popularno zvanih disko, kao i za nastupe mladih rok sastava. U školu se išlo od ponedjeljka do subote, tako da smo u osmom razredu bili pozitivno šokirani odlukom da se ukida radna subota. Na sve se brzo navikne, tako da smo ovu odluku prihvatili bezrezervno svi u školi.

Sjećanje na staru školu na desnoj obali Sane u centru grada pokraj gradskog mosta sve više blijedil i gotovo nestaje, ali uspomene na učenje prvih slova i brojeva vječito ostaju u sjećanju.

Škola je dobila novo ime Prva sanska škola, koje podsjeća generacije učenika, da je nekad, prije 140. godina u gradu na ušću Zdene u Sanu počela sa radom Osnovna škola u kojoj su svoje prvo znanje sticali mnogi Sanjani.