Admir Jakupović

Kiša je tog, devetog maja šestdeset i devete padala tiho, gotovo stidljivo, kao da i nebo zna da se neke pobjede ne slave glasno.
U maloj ljetnoj kuhinji u Željezničkoj ulici, starac je pažljivo otvarao stare izbledjele papire obložene izblijedjelom maramicom. Unuk je sjedio na tepihu i posmatrao ga bez riječi. Znao je da did svaki dan u vrijeme pauze na poslu radi isto i nikada nije pitao zašto.
Did Dedo je koristio priliku u vrijeme pauze da obiđe mene i moju mamu, da nas vidi i upita da li nam nešto treba.
Iz maramice sa papirima je starac izvadio fotografiju. Crno-bijelu. Na njoj četvorica mladića u prevelikim kaputima, blatnjavih čizama i umornih očiju. A ipak smijali su se.
“Ko su oni?”
upitao sam.
Did dugo nije odgovarao. Samo je palcem prešao preko lica jednog od mladića.
“Moja braća,”
reče tiho.
“Ne po krvi. Po ratu.”
Napolju je na stanici zapištao voz. Zvuk je na trenutak ispunio sobu, pa nestao.
“Jeste li pobijedili?”
pitao sam, onako kako djeca pitaju jednostavna pitanja vjerujući da postoje jednostavni odgovori.
Starac se nasmiješi, ali u tom osmijehu nije bilo radosti.
“Fašizam? Jesmo. Ali znaš, sine, svaka pobjeda ima mezarje iza sebe.”
Ustao je polako i prišao prozoru. Na ulici su ljudi prolazili užurbano, noseći kese, gledajući u lokve na cesti, gurajući dane pred sobom kao teška kolica. Malo ko je podizao pogled prema mokrom nebu.
“Kad je rat završio,”
nastavi djed,
“mislili smo da će ljudi naučiti. Da će se umoriti od mržnje. A vidi nas danas, opet se dijelimo, opet brojimo ko je čiji, opet se bojimo jedni drugih.”
Prišao sam mu bliže. Primijetih da djed drhti, ne od hladnoće nego od nečega dubljeg, starijeg.
“Jesi li bio sretan tog dana?”
Starac zatvori oči.
“Sjećam se tišine,”
reče.
“Poslije toliko pucnjave, tišina je bila najljepša stvar na svijetu. Neko je plakao. Neko se smijao. Jedan čovjek je kleknuo i ljubio zemlju. A ja sam samo stajao i gledao u nebo, jer nisam znao kome da javim da sam ostao živ.”
U sobi zavlada muk.
Na stolu je sat otkucavao sporo, kao staro srce.
Did mi tada pruži fotografiju.
“Znaš li šta je Dan pobjede nad fašizmom?”
Slegnuo sam ramenima.
“To nije dan kad su jedni pobijedili druge,”
reče did.
“To je dan kad se čovjek zakleo da više nikad neće dozvoliti da mržnja postane važnija od života.”
Kiša je nastavila padati.
A negdje duboko u gradu, među zvukovima automobila i kasnog proljeća, činilo se kao da još uvijek hodaju oni mladići sa fotografije, umorni, promrzli i tihi, noseći na leđima pobjedu koja je koštala previše.

Grad je 9.5.1990.godine osvanuo pod zastavama, govorima i ponekim umornim vijencem položenim uz spomenike koje sve manje ljudi primjećuje. Na televiziji su političari govorili o slobodi, o herojima, o prošlosti. Djeca su prolazila pored njih ne slušajući, zureći u ekrane svojih telefona.
A stari Omer sjedio je sam na klupi kraj rijeke Zdene i osjećao kako ga boli nešto što godine ne mogu objasniti.
Nije plakao zbog mrtvih. Na mrtve se čovjek nekako navikne. Plakao je zbog živih.
Pored njega je stajala izblijedjela fotografija njegovog oca, partizana koji je poginuo sa dvadeset i tri godine vjerujući da će iza rata ostati svijet u kojem čovjek neće mrziti čovjeka zbog imena, vjere ili krvi.
Omer je dugo gledao ljude koji prolaze.
I vidio je ono što ga je plašilo više nego ratne uspomene.
Mržnja se vratila tiho.
Ne u uniformama prvo. Ne u marševima. Nego u komentarima ljudi nakon slušanja vijesti.
U podsmijehu prema slabijem. U riječima koje ljude dijele kao da su stoka za brojanje. U mladima koji više ne znaju šta je bio fašizam pa ga zato ne prepoznaju kad ponovo prohoda ulicom.
Fašizam nikad ne dolazi odmah sa čizmama.
Prvo dođe sa šalom. Sa laži. Sa pričom da neki ljudi vrijede manje. Sa uvjerenjem da je tuđa nesreća opravdana ako pripada “drugima”.
Osman podiže pogled prema nebu.
Sjeti se očevih pisama iz rata. U jednom je pisalo:
“Ako preživimo, sine, nemoj nikad dozvoliti da ljudi zaborave kako mržnja raste. Ne raste preko noći. Raste kad dobri ljudi zašute.”
A danas, mislilo je starčevo umorno srce, previše ih šuti.
U daljini su se čuli zvuci neke proslave. Muzika. Smijeh. Govori o pobjedi.
Ali Omer nije osjećao pobjedu.
Jer kakva je to pobjeda ako se fašizam ponovo povampirio među ljudima, samo obučen modernije, pristojnije, sa lijepim riječima i čistim rukama?
Prošao sam na biciklu i zastao kraj njega.
“Brico, šta znači Dan pobjede?”
Omer me pogleda dugo, kao da traži odgovor negdje daleko iza godina.
“Označava dan,”
reče tiho,
“kad su ljudi jednom pobijedili zlo. A onda povjerovali da se ono više nikad neće vratiti.”
Vjetar je nosio lišće preko praznog parka na Zdeni.
I činilo se da spomenici šute glasnije nego ljudi.

Autobus se 9.maja 2010.godine polako spuštao niz Vlašić.
Magla je ležala po obroncima kao stara vojnička deka, a kroz zamagljena stakla promicali su borovi, mokre stijene i pokoja kuća sa dimom koji se lijeno dizao prema sivom nebu. Kad su prošli kroz Turbe, vozač utiša radio, a dječija graja iz zadnjih sjedišta na trenutak ispuni cijeli autobus.
Pioniri Podgrmeča putovali su u Travnik na turnir povodom Dana pobjede nad fašizmom.
U trećem redu do prozora sjedio je Mehmed. Krupne šake držao je na koljenima, a pogled mu je bio negdje daleko, izvan puta i planine. Pored njega je sjedio njegov sin Muhamed, u prevelikoj trenerci kluba i sa fudbalskom loptom u krilu.
“Vidiš ovu cestu?”
reče Mehmed tiho.
Dječak klimnu glavom.
“Ovdje smo nekad prolazili noću. Bez svjetala. Tiho. Gore po šumi bili su položaji. Mislili smo da branimo svijet od zla.”
Muhamed ga pogleda krupnim očima.
“Kakvog zla?”
Mehmed uzdahnu.
“Od ljudi koji su mislili da neki drugi ljudi ne zaslužuju živjeti. To ti je fašizam, sine.”
Autobus zadrhta preko rupe na putu. Negdje iza njih djeca su pjevala navijačku pjesmu, nesvjesna težine riječi koje lebde među sjedištima.
Mehmed nastavi gledati kroz prozor.
“Bili smo mladi. Gladni. Umorni. Ali vjerovali smo da će poslije rata biti bolje. Da djeca neće više učiti šta je mržnja.”
Muhamed je šutio nekoliko sekundi, pa postavi pitanje onako kako samo dijete može, naivno, iskreno, izravno, čisto i bez zaštite:
“Da li si koga ubio, babo?”
Vrijeme kao da stade.
Motor autobusa brujao je duboko i monotono. Mehmed osjeti kako mu se grlo steže. Spusti pogled na svoje ruke, iste one ruke koje sada sinu vežu pertle na patikama i popravljaju biciklo.
Dugo nije odgovarao.
A onda tiho reče:
“Nisam.”
Dječak ga nijemo pogleda.
Mehmed zatvori oči na trenutak.
“Nisam to želio. Niko normalan to ne želi. Ali rat te dovede do toga da biraš između tuđeg života i života ljudi koje voliš.”
Napolju je promakao znak za Travnik.
“Je li te strah kad se sjetiš?”
upita Muhamed.
Mehmed se nasloni na sjedište.
“Nije mene strah mrtvih,”
reče umorno.
“Strah me živih.
Strah me kad vidim koliko brzo ljudi opet počnu mrziti.”
Dječak spusti glavu na njegovo rame.
“Hoće li opet biti rata?”
Mehmed pogleda djecu u autobusu ozarena lica, blatnjave patike, smijeh zbog obične lopte i puta na turnir.
Pa tiho odgovori, više sebi nego sinu:
“Zavisi hoće li vaša generacija naučiti ono što moja nije uspjela sačuvati.”
Autobus uđe u Travnik.
A negdje duboko među planinama Vlašića ostadoše zakopane riječi koje ratnici rijetko izgovaraju naglas  da svaka pobjeda nad fašizmom vrijedi samo dok postoje ljudi spremni da ostanu ljudi.

Nekad su na ovaj datum zvonila zvona slobode. Ljudi su izlazili na ulice sa suzama olakšanja jer je stalo najveće ludilo koje je čovjek stvorio.
Iza Evrope ostali su logori, pepeo, masovne grobnice i milioni mrtvih koji nikada nisu dočekali mir.
A danas, 9.maja 2026.godine
Danas svijet opet miriše na isto, samo umotan u novo vrijeme.
Fašizam više ne dolazi uvijek u uniformi i sa podignutom rukom. Danas govori kroz ekrane.
Kroz parole o “čistima” i “drugima”.
Kroz mržnju koja se dijeli brže od hljeba.
Kroz vođe koji hrane strah da bi vladali ljudima.
Ratovi gore pred očima svijeta. Djeca opet spavaju pod ruševinama. Ljudi se opet dijele po vjeri, naciji, boji kože i jeziku. Istina se gazi, a laž maršira glasno i ponosno.
I najstrašnije od svega, mnogi su se navikli.
Na vijesti o mrtvima.
Na poniženje slabih.
Na govor mržnje koji svakim danom postaje normalniji.
Kao da čovječanstvo polako zaboravlja šta se desi kad mržnja postane politika, a neljudskost svakodnevica.
Na jednom starom spomeniku stoji uklesano:
“Nikad više.”
A danas te riječi zvuče umorno.
Jer “nikad više” traje samo dok postoje ljudi koji imaju hrabrosti da ustanu protiv zla, čak i onda kada ono nosi zastavu njihove strane.
Stari borci odavno odlaze.
Njihove fotografije blijede.
Ali pitanje ostaje isto kao prije osamdeset godina:
Jesmo li išta naučili?
Možda je prava tragedija Dana pobjede nad fašizmom to što ga obilježavamo u vremenu kada fašizam ponovo raste, ne samo na ulicama i ratištima, nego i u srcima ljudi.
Tiho. Uporno. Gladno.
I čeka da opet postane normalan.