Admir Jakupović

  Tog 4. maja želio sam da čujem sirenu.
Ne onu koja para uši bez smisla, nego onu koja okuplja sjećanja i najavljuje tišinu. Da zastane vrijeme na tren, da se ljudi pogledaju bez riječi i da svako u sebi pronađe ono što je možda zaboravio da nosi.
Želio sam da se u istom času čuju i ezan i zvona.
Da se razliju preko krovova, niz ulice, kroz otvorene prozore i tišine koje su ostale iza nas.
Ne kao razlika, nego kao susret. Kao dokaz da sve može stati u isti trenutak, ako ima dovoljno srca.
Mislim da bi Baja to razumio.
On nije pravio razlike tamo gdje ih drugi crtaju. Kod njega su ljudi dolazili sa svojim imenima, vjerama, navikama i odlazili jednostavno kao ljudi. U njegovom svijetu nije bilo potrebe da se glasovi nadjačavaju. Svaki je imao svoje mjesto, i svaki je bio vrijedan slušanja.
Zato sam tog dana želio taj zvuk, da podsjeti na vrijeme kada smo znali stati zajedno, makar na minut, makar u tišini poslije.
Da podsjeti na ljude poput njega, koji nisu morali govoriti glasno da bi ih se čulo.
Možda se sirena nije oglasila.
Možda se ezan i zvona nisu sreli kako sam zamislio.
Ali negdje, u toj želji, u tom tihom prizivanju zajedništva, bio je i Baja, onakav kakav je bio uvijek, među ljudima, bez buke,
i veći nego što bi ikad rekao za sebe.

Baja nije volio da ga zovu umjetnikom.
Govorio bi, uz onaj tihi osmijeh koji nikad nije tražio pažnju:
“Helem.
Pusti to, bolan, ja samo radim šta znam.”
A znao je mnogo i više nego što je ikada priznao. Pisao je kao da razgovara sa starim prijateljem, slikao kao da pokušava uhvatiti nešto što će svakog trena pobjeći i živio tako da niko pored njega ne osjeti težinu tuđe veličine.
U njegovoj kući uvijek je bilo mjesta za ljude, za priče, za tišinu. Na stolu bi se našla kafa, nekad i rakija, a najčešće smijeh, onaj iskreni, bez zadrške. Nije pitao ko si, ni šta si postigao. Kod njega si bio čovjek ili nisi, i to je bilo dovoljno.
Govorio je malo o sebi, ali su zato njegovi radovi pričali. U njima nije bilo nadmenosti, ni potrebe da se dokaže. Kao da je znao da ono što vrijedi ne mora da viče. Njegove riječi i boje imale su neku blagu snagu, onu koja ne udara, nego ostaje.
Bio je prijatelj kakav se ne traži, nego se desi. Kolega koji te ne gura u stranu, nego povuče naprijed. Čovjek koji razumije bez mnogo objašnjenja. I nikad, ali baš nikad, nisi imao osjećaj da si manji pored njega.
Možda je baš u tome bila njegova najveća umjetnost.
Jer lako je biti velik kad te svi gledaju. Teško je ostati čovjek kad bi mogao biti nešto više u očima drugih. Baja je to znao. I birao je jednostavno da bude svoj.
Zato ga pamte.
Ne samo po onome što je stvorio, nego po tome kako je živio.

Sjedili smo tako često uz šolju čaja od šipka. Para se dizala lagano, kao da i ona zna da nema žurbe. Kafu je već bio ostavio, tijelo ga je opominjalo, imao je velike stomačne probleme, a on je to prihvatio bez drame, onako kako je prihvatao sve što dođe, mirno, bez velike priče.
Ali cigareta sarajevske Drine ostala je vjerna između njegovih prstiju. Kao neki mali prkos, ili možda navika koja se ne objašnjava. Zapalio bi je polako, povukao dim i onda onaj njegov skriveni osmijeh. Uvijek isti, a nikad do kraja otkriven. Kao da zna nešto što će tek podijeliti, ali ne odmah.
Pogledao bi negdje u stranu, kratko, kao da skuplja misli ili priziva neku sliku iznutra. I onda, gotovo svečano, ali opet sasvim obično, izgovorio bi:
“Helem.”
I tu bi počinjalo.
Ne samo priča, nego cijeli svijet. Ljudi koje nikad nisi upoznao, a odjednom su ti bliski. Vremena koja nisi živio, a osjetiš ih pod prstima. Njegov glas nije bio glasan, ali je imao težinu, onu koja te natjera da slušaš bez prekidanja.
Čaj bi se hladio, cigareta bi tinjala, a vrijeme bi nekako stajalo između dvije njegove rečenice.
Nije pričao da impresionira. Pričao je jer je imao šta da podijeli, i jer je znao da se neke stvari ne smiju izgubiti. U tim trenucima, uz čaj od šipka i dim iz cigarete, bio je najviše svoj, čovjek koji ne bježi od slabosti tijela, ali čuva snagu duha.
I svaki put je počinjalo isto.
Jednom riječju, jednim osmijehom, jednim tihim mostom između njega i nas:
“Helem.”

Pričao je s ponosom o svom didu partizanu, prvoborcu iz onog velikog rata koji je gutao godine i vraćao ih kao tišinu. Nije to bio ponos koji traži da ga neko potvrdi, nego onaj mirni, naslijeđeni, kao porodična kuća koja stoji i kad niko ne govori o njoj.
O pradjedu je govorio još tiše, ali s istim sjajem u očima. Junak iz nekog starijeg vremena, iz rata koji danas zvuči kao daleka priča, a njemu je bio blizak kao vlastito ime. Znao je nabrojati detalje koje drugi zaborave, sitnice koje od čovjeka prave legendu ali nikad nije pravio razliku između legende i čovjeka.
Znao je i za nagrade. Za to kako su jedni dobijali više, drugi manje. Kako su se nečije borbe mjerile većim riječima, a nečije prešućivale. Govorio je o tome bez gorčine, više kao neko ko razumije nego kao neko ko sudi.
A o svom vojevanju, ništa.
Kao da to nije bila priča za dijeljenje. Kao da je to ostavio negdje iza sebe, tamo gdje riječi ne dosežu ili gdje ne želi da ih vodi. I baš u toj tišini bilo je najviše dostojanstva. Nije tražio mjesto u redovima junaka o kojima je govorio. Kao da mu je bilo važnije da ih pamti nego da im se pridruži u pričama.
Zato je s posebnim ponosom spominjao kazivanja akademika Muhameda Filipovića o Majdankićima iz Naprelja. Kao da je u tim riječima nalazio potvrdu nečega što je oduvijek nosio u sebi, da pripada lozi ljudi koji su znali stati kad treba, i šutjeti kad je to veće od svake priče.
I opet, nikad nije govorio o sebi.
Kao da je vjerovao da se čovjek ne mjeri onim što kaže da jeste, nego onim što ostane iza njega kad utihne.
A iza njega ostaje upravo to, tiha, čvrsta linija između ponosa i skromnosti. Linija koju nije prelazio, ali ju je svojim životom jasno iscrtao.

Zvao ga je Zijo.
Tako smo zvali književnika Zilhada Ključanina.
Kad bi izgovorio to ime, u glasu bi mu se osjetilo nešto drugačije, ne samo prijateljstvo, nego početak. S njim je, govorio je, prvi put ozbiljno sjeo nad papir, kao da pred njima nije bila prazna stranica nego neki dogovor koji tek treba ispuniti. Pisali su prve pjesme, nesigurne i iskrene, pune viška riječi i manjka straha u nekadašnjem sanskom književnom klubu Branko Miljković.
Sa Zijom je učio kako rečenica diše.
Kasnije su zajedno uređivali sada već antologijski časopis Bošnjak. Govorio je o tim danima kao o vremenu koje nije znalo da će postati važno. Kao da su samo radili ono što vole, a tek poslije su drugi rekli da je to bilo nešto veliko. Nije volio riječ antologijski, ali bi se na nju nasmijao, onim svojim skrivenim osmijehom, kao da kaže:
“Ako vi tako kažete.”
“Helem”,
dodao bi, i već bi bio u novoj priči.
O noćima bez sna, o raspravama koje su trajale duže od razuma, o tekstovima koji su se rezali i vraćali, o riječima koje su znali braniti kao da su žive. I uvijek bi negdje u sredini bio Zijo, ne kao figura, nego kao prisustvo koje se ne mora objašnjavati.
A onda, kao usput, spomenuo bi konkurs za filmski scenario.
Kao da to nije bila velika stvar.
Kao da nije opet riječ o početku. O novom papiru, novoj tišini koju treba ispuniti. Nije govorio da će poslati, niti da neće. Samo bi to izrekao, pustio da stoji među nama, pa zapalio Drinu i naslonio se. Već je poslao dva scenarija, za koje je dobio honorar, ali bi mu draže bilo da nije, a da su snimljeni filmovi. Možda i budu.
Možda je u njemu već postojala ta priča.
Možda ju je nosio isto onako kako je nosio sve drugo, bez potrebe da je odmah pokaže. Jer kod njega ništa nije bilo na silu. Sve je dolazilo kad treba, ili nije dolazilo uopšte.
Ali znao sam jedno, da je rekao
“Helem”
i počeo, to ne bi bio samo scenario.
Bila bi to još jedna njegova tiha istina,
pretvorena u priču koju ne možeš zaboraviti.

– „Nakon kraće i teške bolesti,
kažu Preselio.
Kažu oni
Koji o selidbama nemaju pojma.

Sve te slike na zidovima.
Sofre i oklagije,
Plavo i zeleno,
Bliha i Sana.
Pendžeri kroz koje naviru Grmeč i osjećaji
Još je sve tu, Nespakovano.
O selidbama ni traga.“

Pjesma iz knjige »Čuvari parkova«  Ibrahima Majdankića Baje, objavljena 1985. godine u Beogradu. Imao je 26 godina, a pisao je tako promišljeno i zrelo, poput iskusnog vrhunskog pjesnika. Ovom zbirkom se Majdankić kao član književnog kluba »Branko Miljković« iz Sanskog Mosta, prvi put pojavljuje u javnosti.

Baja je svoju zbirku sastavio iz 33. krasne pjesme. Pisao je o ljubavi, mladosti, prolaznosti i ljepotama života, Napreljskim plavim noćima i naravno o Sanskom Mostu. Trideset tri pjesme kao trideset tri zrna u Tespihu ili trideset i tri sure u Kur’anu časnom.
Tako je njegova zbirka pjesama postala simbol zahvalnosti i sjećanja. 

Gledam njegovu umjetničku sliku u plavim nijansama na zidu moje sobe.
Kao da je živa. Kao da život pleše u bojama.
Ne stoji ona tu kao predmet, nego kao prisustvo. Kao da je Baja samo nakratko izašao iz kadra, a sve ostalo ostavio da diše umjesto njega. Boje se ne smiruju, kreću se, prelivaju, šapuću nešto što ne možeš do kraja uhvatiti, ali osjetiš.
Takve su i one druge, koje pronalazim između korica knjiga što ih je ilustrovao svom prijatelju Adamu Subašiću. Otvoriš stranicu, a ono isti rukopis, ista tišina koja govori. Nije crtao da ukrasi tekst, nego da mu doda još jedan sloj života. Kao da riječi nisu bile dovoljne pa ih je morao dotaći bojom.
I opet, nema tu ničeg nametljivog. Ni u slikama nije tražio pažnju. One te same nađu.
Ponekad mi se učini da će, ako dovoljno dugo gledam, opet početi isti prizor.
Onaj blagi pogled u stranu, cigareta koja tinja, i jedva primjetan osmijeh.
“Helem.”
I onda bi iz te slike izašla priča.
Možda je to i ostavio, ne samo djela, nego vrata.
Da svako od nas, kad zastane pred njegovim bojama, može ponovo ući u razgovor s njim.

Imao sam neodložnog posla u Banjoj Luci, ali sam požurio.
Ne zbog posla, nego zbog njega.
Put do Naprelja nikad nije bio duži. Kao da je vrijeme odlučilo da se rastegne baš tada, baš kad ne treba. U glavi su se smjenjivale njegove priče, njegov glas, onaj tihi osmijeh prije nego što kaže:
“Helem.”
Kao da sam znao da žurim prema nečemu što ne može čekati.
Htio sam da stignem na vrijeme.
Da se vidimo posljednji put.
Da se pozdravimo.
Da se halalimo.
Ali neke stvari ne čekaju.
Kažu, preselio.
Ta riječ je uvijek bila njegova. Tiša, dostojanstvenija od svih drugih. Kao da ne govori o kraju, nego o prelasku. I sad, kad je izgovaraju za njega, zvuči isto onako kako je on živio bez buke, bez suvišnih riječi.
Stao sam.
I odjednom je sve ono što sam htio reći ostalo negdje između puta i daha.
Sve
“Helem”
koje više neću čuti uživo. Sve šolje čaja koje će ostati prazne. Sve slike koje će sad još više gledati nego što su bile gledane.
Ali nije preselio.
Ostao je u svakoj priči koju je započeo i nije morao završiti.
U svakom potezu kista koji još uvijek diše na zidu.
U svakoj riječi koju je izgovorio, a koja se ne da zaboraviti.
I po dženazi.
Ako Fajtovci pamte Mehmedovu, Napreljci pamte Ibrahimovu.
I možda nismo stigli da se pozdravimo kako treba.
Ali nekako vjerujem da bi on samo odmahnuo rukom, blago se nasmijao i rekao:
“Helem,
dobro je.”
Jer znao je, da ono što je istinski bilo između ljudi, ne prekida se odlaskom.

Sjećam se sa skrivenim osmijehom na lijepe trenutke provedene s tobom.
Helem.
Nedostaješ!