Admir Jakupović

  Zatvoren je Izbjeglički kamp u Gašincima, Hrvatska, nakon prestanka rata u BiH i njemačke humanitarne organizacije Rote Kreuz i Caritas iz Würzburga su tražili nove modalitete i mjesta kojima je potrebna pomoć. Kao volonter predložio sam preusmjeravanje pomoći prema Sanskom Mostu. Krajem marta 1996.godine krenuo je konvoj sa devet šlepera humanitarne pomoći u vidu hrane, pića, higijenskih sredstava, odjeće i građevinskog materijala. Jedan kamion je bio sa sanitarnim priborom i ostalim potrepštinama za Dom zdravlja uključujući ultrazvučni i druge medicinske aparate za dijagnostiku. Zadatak je ostvariti trajan kontakt i oprijedijeliti se na prioritete potrebne za što bržu obnovu materijalnih objekata i tehničkih sredstava.

Bilo je proljeće koje se uvlačilo tiho, gotovo stidljivo, u svaki kutak svijeta. Uskrs prije tačno trideset godina nije imao puno boja izvana, nije bilo raskošnih stolova, niti obilja kakvo ljudi vole pokazivati. Ali imao je nešto što se ne kupuje, ne nasljeđuje i ne glumi.
Kod kumova Emilije, naše Emice, i Tomislava, zauvijek Tonćija kad se krišom smije, kuća je mirisala na svježe skuhan ručak i onu posebnu toplinu koja dolazi od ljudi, ne od peći. Zidovi nisu bili savršeni, sto nije bio pun, ali sve stolice oko stola su bile zauzete i to je bilo najvažnije.
Hado, Safet i Katica, Toto i Ljilja, Enver i Fadila, Hamdija i Sajma, domaćini i ja.
Stari komšiluk nakon pet godina ponovo zajedno. Na Uskrs u našoj Sani. Uskrs koji simbolizuje rađanje novog života.
Sjećam se kako smo sjedili zbijeni jedni uz druge, kao da nas je neka nevidljiva sila držala na okupu. Neko bi rekao da smo imali malo. Istina je, nismo imali gotovo ništa što bi danas neko nazvao bogatstvom. Ali smo imali slobodu koja je tek počinjala da diše, kao tek rođeno dijete koje prvi put udahne punim plućima i zaplače.
Imali smo ljubav, onu sirovu, neukrašenu, ali stvarnu. Ljubav koja se vidi u načinu na koji ti neko doda komad kruha, kao da ti daje sve što ima. Ljubav koja se čuje u smijehu koji odjekuje i kad nema razloga.
Tonći je tada pričao neke svoje priče, pola ozbiljne, pola da nas nasmije, a Emica bi ga pogledala onim pogledom koji govori: “Pusti ih, neka vjeruju da je sve moguće.”
I vjerovali smo.
Nije bilo djece da trče okolo, ne mareći za brige odraslih. Ali odrasli su, bar na taj dan, odlučili da vjeruju isto što i djeca, da će biti bolje. Da mora biti.
Nije bilo sigurnosti, ali je bilo nade. Nije bilo obilja, ali je bilo zajedništva. Nismo znali šta nas čeka, ali smo znali jedno, dok smo zajedno, imamo sve.
I tog Uskrsa, dok su se jaja lupala i smijeh miješao s tišinom između riječi, svijet je bio mali, ali potpun. Kao da je sve što postoji stalo u tu kuću, za taj jedan dan.
I možda smo kasnije dobili više stvari, više komfora, više svega što se može izbrojati, ali rijetko kad više onog što se ne može.
Jer tog dana, prije tačno trideset godina, nismo imali ništa.
A imali smo cijeli svijet.

Nakon obilnog ručka koji je kuma Emica, s mnogo ljubavi i neke tihe upornosti, pripremila, kuća je na trenutak utihnula. Miris hrane još je lebdio u zraku, miješajući se s težinom sjećanja koja su, i bez riječi, bila prisutna među nama.
Tada me kum Tonći pozvao u svoju sobu.
Ušao sam za njim gotovo nečujno. Soba je bila jednostavna, poprilično velika, ali uredna, kao da se u njoj sve držalo na mjestu da bi se održao neki unutrašnji red. Prozor je gledao na Banjalučku ulicu. Stajao je poluotvoren, i kroz njega je dopirao prigušen šum grada koji je živio nekim svojim ritmom, ravnodušan prema svemu što se nekad ovdje dogodilo.
Zastao je kraj tog prozora, gdje je već mnogo puta stajao, pušio i posmatrao prolaznike.
Kumovi su gotovo cijeli rat proveli u Sani, u strahu, u oskudici, u neizvjesnosti koja ne prestaje ni kad zatvoriš oči. Govorio je o tome tiho, bez dramatike, kao da izgovara nešto što je već previše puta prešao u sebi. Padom Kninske Krajine i dolaskom izbjeglica u Sanu, sve se dodatno urušilo. Srušena je katolička crkva. Preostali dio katoličkog stanovništva bio je protjeran. Grad je izgubio dio svog lica, a ljudi dio svog svijeta.
Neko vrijeme smo šutjeli.
Onda je rekao da mi se želi izviniti.
Nisam odmah razumio. Okrenuo sam se prema njemu, tražeći objašnjenje koje je, činilo se, dugo nosio u sebi. Nije me gledao, pogled mu je ostao na ulici, negdje daleko, kao da tamo traži riječi.
Rekao je da je noćima stajao upravo tu, na tom mjestu, u dugim, besanim noćima. Dok bi grad utihnuo, a tama postala gušća, čekao je. Iščekivao. Ponekad bi mu se učinilo da će se baš tada, u neko gluho doba noći ili pred samu zoru, pojaviti poznate siluete.
Ja, Ćudo i njegov sin Dado.
Kako dolazimo niz ulicu, kao nekada, veseli, glasni i živi.
Ali ulica je ostajala prazna.
I svaka slijedeća noć bila je ista.
Rekao je da je tada počeo misliti na sve riječi koje nam je govorio. Na kritike. Na ljutnju. Na strogoću kojom nas je pokušavao držati na okupu, na sigurnom. Govorio je da je znao da je to bilo iz brige, iz straha koji nije znao drugačije izraziti. Kao svaki roditelj koji pokušava zaštititi ono što voli, a ne zna kako to učiniti bez da povrijedi.
Ali tada, kad nas nije bilo, te su mu riječi zvučale drugačije.
Teže.
Praznije.
Okrenuo se napokon prema meni. U očima mu nije bilo suza, ali je bilo nečega što ih nadomješta, neka tiha, zrela tuga koja više ne traži opravdanja.
Rekao je da mu je žao.
Ne zbog onoga što je osjećao tada, nego zbog načina na koji je to pokazivao.
Stajali smo tako neko vrijeme, između prošlosti koja se nije mogla promijeniti i sadašnjosti koja ju je napokon stigla razumjeti.
Nisam znao šta reći.
Možda zato što sam ga, na neki način, već razumio.
A možda zato što neke isprike ne traže odgovor, nego samo prisutnost.

Tonći je krenuo od prozora prema drugom kraju sobe, odmah iza vrata stajala velika hrastova sehara. Sehara je pripadala babi Ani u kojoj je ona čuvala obiteljsko blago i novo ruho, koje se nosilo samo u svečanim prilikama. Tonći je dugo stajao pred starom drvenom seharom, kao da se boji da je otvori. Prašina se godinama skupljala po njenim ivicama, a tišina u kući bila je teža od bilo kakve buke. Nije to bila samo kutija, bila je to uspomena na vrijeme koje više nije znao gdje da smjesti u sebi.
Polako je podigao poklopac. Drvo je tiho zaškripalo, kao da i ono pamti.
Tonći je otvorio staru drvenu obiteljsku seharu i iz nje je izvadio dvije zastave. Našao ih je bačene iza ljetne bašte kafića Spider. Čuvao ih je dugo, baš za ovaj trenutak. Dvije velike zastave Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, koje sam imao kao dekoraciju na kamionu kad sam vjerovao u mir. Vjerovao u ljude i prijateljstvo koje se danas vratilo u kuću.
Tonći i stara sehara u isto vrijeme prizivaju prošlost u nama, nešto što je bilo zatvoreno, sačuvano, možda i potisnuto. Te dvije zastave nisu samo komadi tkanine, nego simboli jednog vremena kad je postojala nada u zajedništvo, mir i suživot. Kad kažeš, tad sam vjerovao u mir, vjerovao u dobre ljude, tu se osjeti lom, kao da je to povjerenje bilo izgubljeno.
Ali onda dolazi preokret sa prijateljstvom koje se danas vratilo u kuću, u komšiluk, u našu Sanu.
To je baš lijepo, kao da se, nakon svega, nešto ipak vraća. Ne ideš u neku veliku, apstraktnu ideju pomirenja, nego u male, konkretne stvari kao što su kuća, komšiluk i Sana. To djeluje iskreno i prizemljeno, bez patetike.
Kako se nada može brzo izgubiti, ali i kako se, tiho i skromno, može vratiti kroz ljude i toplinu doma.
Ta gromada od čovjeka, div sa srcem djeteta, a dušom mekšom od pamuka, stajao je ispred mene i otvorio svoju dušu, kao da se ispovijeda. Nije to bila ispovijed pred Bogom, nije tražio oprost iz svetih knjiga u crkvi, niti riječi koje se uče napamet. Nije ni znao kako bi to rekao. Ovo je bilo nešto drugo, tiše i teže.To je bila ispovijed pred mladićem u sobi, koji je u njegovoj glavi bio njegov sin jedinac.
Pričao je Adi, a obraćao se Dadi.
Prvi put, nakon dugo vremena, Tonći nije pričao samo o prošlosti.
Pričao je nekome, makar samo u svojoj glavi, ko bi zapamtio priču i mogao imati bolju budućnost.

Uoči Uskrsa, 5.aprila 1996 .godine nekoliko vrijednih župljana Sanskog Mosta su napravili privremeni drveni toranj na koji su postavili zvono sa srušene crkve Blažene Djevice Marije, čiji je zvuk pozivao na misu i označavao opstojnost katoličke vjere u ovoj staroj marijanskoj župi.

Jedan od malobrojnih nazočnih je bio Tomislav Sarić Tonći, čija je obitelj dobročinitelj crkve tradicionalno preko pet decenija obreda slavljenja prve Svete mise nakon Božića u crkvi Blažene Djevice Marije. Privremeni zvonik na mjestu srušene crkve obnavljali su Jure Grgić i Josip Čengić. Tu smo sreli Ivana Kaurina. Taj drveni zvonik nije bio samo tehničko rješenje, nego jak simbol povratka vjere i ljudi nakon rata.
Zvona su nenadomjestiv rekvizit, a zvonik simbol svake crkve i kao takva su bila potrebna kako bi obnova i povjerenje još jače došla do izražaja, da bi što dalje dopro njihov zvuk. Njihovim zvučanjem moli se da nam sva dobra energija dođe i pomogne u svemu što nam je potrebno, na taj način se daje više snage svom zahtjevu. Ne zaboravite razmišljati pozitivno kako biste privukli dobru energiju u svoj život i svoj dom.

Ovim činom život katolika u sanskoj dolini je dobio novi smisao, te je preobražen, a molitvom će se snažnije i ambicioznije posvetiti obnovi i razvoju.

Neoštećena zvona, koja su nađena na gradskoj deponiji, nakon oslobođenja Sanskog Mosta su vraćena Župnom uredu. 
Za to vrijeme vjerski obredi obavljaju se u Župskom uredu, u učionici za vjeronauk. 

Krajem 1996.godine od njemačkog Caritasa dobijen je veliki šator, koji je postavljen u dvorištu, odnosno bašti iza Župnog ureda, gdje su se slavile Svete mise.