Admir Jakupović

U vrijeme kad se moglo svuda ići, svagdje leći ali se nije moglo svašta reći, živio je u gradu na ušću Zdene u Sanu poznati šaljivdžija i boem Đorđo Ljepojević, zvani Čičko. Nadimak Čičko je dobio zato što je volio začičkavati sve oko sebe i po tome bio poznat. Omiljena poštapalica, kad malo potegne iz čašice, mu je bila:
„Oj čaršijo pusta li si sad,
jebem li te, uzduž i poprijeko.
Kad sam ja nekad bio mlad,
tarabe sam preskako.“
Svi su znali za njegovu šegu i tako su to i prihvatali. Samo bi se nasmijali, odobravali i potvrđivali glavom velikom misliocu i šaljivdžiji.

Čičko je bio čovjek kakvog čaršija nije često viđala, bio je originalan i unikatan.
Stolar po zanimanju, dugo godina imao vlastiti obrt i držao stolarsku radionicu. Pravi majstor kod koga su mnogi izučili zanat, a on izučio kod najboljeg Pantelije Pante Babića, svog komšije i prijatelja. Izuzetno društven i omiljen čovjek, veseljak kakvog je trebalo tražiti, a svakom je želio pomoći. Volio je sport, naročito fudbal, bio je član uprave FK Podgrmeč te često igračima plaćao ručkove i večere. Bio je pravi čaršijski boem, jako je volio žene a i one su voljele njega. Volio je šale, šegu i zezu na svoj i tuđi račun, bio pun veselja, života i duha. Izlazio je na sva mjesta u gradu gdje se iskupljala raja, ali omiljeno mjesto mu je bio Stari hotel Sana.
U svijetu u kojem su ljudi lako nalazili razloge za mržnju, on kao da nije znao ni šta ta riječ znači. Nije mrzio ni ljude ni sredinu u kojoj je živio, iako je dobro vidio njene mane. Njegova blagost nije bila slabost, nego posebna vrsta snage, sposobnost da ostane iznad sitnih ogorčenja.
Umjesto da se zatvori u sebe ili da osuđuje druge, Čičko je birao drugačiji put. Govorio je, šalio se, zadirkivao, ali nikada da povrijedi, već da probudi. Njegove riječi su bile blage, ali su nosile poruku. Kroz humor je ukazivao na uspavanost čaršije, na njenu učmalost i naviku da prihvata stvari onakvima kakve jesu.
Čaršija, navikla na tišinu i ravnodušnost, često nije razumjela Čička. Njegova vedrina i potreba da pokrene druge djelovale su neobično u sredini koja je više voljela mir nego promjenu. Ipak, upravo u tome leži njegova posebnost, nije pokušavao da ruši, nego da probudi. Nije bio buntovnik iz ljutnje, nego iz dobrote.
Zato je Čičko bio lik koji simbolizuje čovjeka bez mržnje, ali sa snažnom željom za životom i promjenom. Njegova priča nije glasna ni dramatična, ali je duboka, priča o tome kako se i blagim riječima može suprotstaviti letargiji i ravnodušnosti svijeta.

Čičko je bio vrijedan čovjek, pravi majstor od zanata, sa zlatnim rukama. Takva mu je bila sva familija, gdje god da kreneš, neko njihov nešto pravi, popravlja, zida, krpi, i sve kako treba, bez fuša i bez priče može i ovako.
Svi pošteni i vrijedni ljudi.
I baš zato je čaršiji bilo još teže da to proguta.
Jer nije Čičko bio neki danguba što samo sjedi i galami. Znao je on zapeti od zore do mraka, pa tek onda, kad završi posao i opere ruke od prašine i znoja, sjedne među svijet i pusti jezik da radi kako mu duša nalaže.
Kada se formirala stolarska radionica pri GIP 20.Oktobar, odmah je tamo pristupio, okupio oko tridesetak zanatlija stolara i postao poslovođa.
Eh, da je više takvih, znali su govoriti stariji, radi k’o konj, a priča k’o pjesnik.

Čičko je bio veliki prijatelj sa Vojinom Bašićem. Dva dugogodišnja prijatelja, a sasvim različiti po karakteru. Jedina zajednička stvar im je bila da su obojica bili izuzetno vrijedni i sposobni ljudi. Po tome su ih svi cijenili. Dok je Čičko trošio pare nemilice na žene, piće i fudbal, Vojin bi svaki dinar obrnuo nekoliko puta.
Vojin je prije rata bio jedan od najvećih sanskih veletrgovaca. Počeo je sa trgovinom na trgu a onda je proširivao posao i imanje. Napravio je vilu u Banjalučkoj ulici o kojoj su svi u čaršiji sa divljenjem pričali. Često je Vojin svojim prijateljima pričao kako se pare ne zgrću preko noći, nego treba zarađivati vrlo strpljivo, dinar po dinar. Mnogi mu nisu vjerovali, niti su slušali šta Vojin priča, ali je tu bilo dosta istine.
Jednom dok su pili jutarnju kafu Čičko reče:
„Slušaj Vojo, ja i ti se družimo veoma često. Ti si bio kod mene kući, gostio se. Sve o meni znaš, znaš moju familiju. Ja tvoju kuću još nisam vidio, a svi kažu da je najveća i najbolja u gradu.“ Prizna mu Vojin da ima pravo, spreman je ispraviti grešku i povede ga odmah. Dignu se iz kafane i stignu pred kuću, a Vojin reče:
“ Stani, ako hoćeš da vidiš kuću, moraš mi dati dinar, da bi vidio milion.“
Čičko se nasmija, onako široko, iz stomaka, pa posegnu u džep.
„Evo ti dinar, Vojo, al’ da vidiš da ne varam, daj mi kusur ako kuća ne vrijedi koliko kažeš!“
Vojin samo klimnu glavom, uze dinar i bez riječi otključa kapiju.
Kuća nije bila raskošna na prvi pogled. Nije bilo zlata, ni mermera, ni velikih kapija da zaslijepi prolaznika. Ali sve je bilo pod konac. Svaka daska na mjestu, svaka cigla položena kako treba. Dvorište uredno, trava pokošena, voćke orezane, alat složen k’o u apoteci.
Lazo zastade.
Gleda, pa gleda.
Uđe unutra sve čisto, jednostavno, ali sve kvalitetno. Nema viška, nema razbacivanja, nema za pokazivanje.
„Pa dobro, Vojo“
reče Čičko,
„Gdje je taj milion?“
Vojin ga pogleda, prvi put se blago nasmije:  „Gledaš u njega, samo ne znaš.“
Čičko odmahnu rukom:
„Ma nemoj me, bolan, ovo je fina kuća,
ali milion?“
Vojin ga povede do špajza, pa otvori vrata. Police pune, zimnica, brašno, suho meso, sve uredno složeno.
„Vidiš ovo?“
reče Vojin,
„Nije to došlo odjednom. Svaka tegla, svaki komad, sve po malo. Nema rasipanja, nema bacanja.“
Zatim ga odvede do radionice.
„A ovo?“
pokaza alat 
„Sve kupljeno kad je trebalo, ne kad se moglo.
I svaki alat mi je zaradio tri nova.“
Čičko ga sluša, sve ozbiljniji.
Na kraju, sjedoše za sto, ista ona kafa kao i u čaršiji.
Vojin izvadi onaj dinar što mu je Čičko dao, stavi ga na sto i reče:
„Evo ti sad nazad.“
Čičko ga pogleda zbunjeno:
„Šta će mi?“
Vojin ga lagano gurnu prema njemu:
„Da zapamtiš. Bogatstvo ne dolazi kad zaradiš milion, nego kad naučiš kako da ne potrošiš prvi dinar.“
Čičko se nasloni, ćuti malo, pa se nasmije:
„E, moj Vojine, ti praviš milion od dinara.“
„A ti.“
odgovori Vojin mirno
„Praviš priču od života.“
Čičko uze dinar, okrenu ga među prstima, pa ga stavi nazad na sto.
„Zadrži ga. Trebaće ti za drugi milion.“
I obojica se nasmijaše.
Jedan jer je znao kako se novac pravi.
Drugi jer je znao kako se živi.

Tako je Čičko, svako malo, obilazio čaršiju kao da je njegova, zastajkivao pred radnjama, zagledao narod, pa kad bi ga ko upitao kako je, on bi samo odmahnuo rukom, uzdahnuo duboko i, po običaju, opalio svoju:
“Oj čaršijo pusta li si, jebem li te, uzduž i poprijeko.”
Jedni bi se smijali, drugi bi ga nudili čašicom, a treći bi samo odmahivali glavom, govoreći:  „Pusti Čička, nije on loš, samo mu je jezik brži od pameti.“
A Čičko, kad malo više potegne, znao je i stati nasred puta, raširiti ruke k’o da će zagrliti cijeli grad, pa početi besjediti:
„Nije, braćo, čaršija pusta što nema naroda, nego što nema duše!“
Narod bi se opet pogledao, neko bi se i zamislio, a najstariji među njima bi tiho dodali:
Vidi vraga, opet pogodio.

Jednom, pred sami akšam, kad se svjetla počeše paliti, a miris večere razlijegati sokacima, Čičko sjede na terasu stare kafane Slapovi, zagleda se niz Sanu vodu i, neobično tih, reče:
„Sve vam je ovo, ljudi moji, prolazno, i čaršija, i priča, i mi u njoj.“
To već nije bila ona njegova uobičajena šega. Niko se nije smijao. Čak ni krčmar Mirko nije dobacio ništa.
Samo je jedan mladić, što ga dotad niko nije puno primjećivao, prišao bliže i upitao:
“ A šta ostaje, Čičko?“
Čičko se nasmije, onako kako se rijetko smijao, bez inata i bez psovke, pa lagano ustade, otrese prašinu sa kaputa i reče:
„Ostaje ono što ljudi prepričavaju, a vidiš, mene ćete se sjećati po tome što sam vas vrijeđ’o, a u stvari sam vas sve volio.“
Okrenu se, napravi par nesigurnih koraka, pa još jednom, više za sebe nego za druge, promrmlja:  „Oj čaršijo, jebem li te uzduž i poprijeko, nije ti problem što si pusta, nego što si zaboravna…“
I ode niz Ključku ulicu, dok su za njim ostajali ljudi koji su se ovaj put smijali tiše nego inače, kao da su prvi put razumjeli šta je Čičko cijelo vrijeme govorio.

Radio bi to Čičko još dugo, da se jedno veče nije pojavio milicioner Simo, sa zadatkom da čuva red i mir na gradskom trgu i mostu.
Krupan i krut čovjek, kao od jednog komada izliven, hodao je čaršijom k’o da broji korake, a ne da ide. Nije volio smijeh bez razloga, niti riječi koje lete kud ne treba. U njegovoj glavi sve je imalo svoje mjesto, zakon, red i mir, Kad on naiđe, nastane muk i tišina, tad se mora šutjeti.
Samo Čičko se nikoga nije bojao, ovo je njegova čaršija i njegovi ljudi:
„Uh čaršijo, pusta li si sad,
Jebem li te uzduž i poprijeko.
Kad sam ja nekada bio mlad
I tarabe preskako…“
Prvi put Simo, kad je čuo šta glasno govori Čičko, samo se namrštio.
Drugi put je zastao.
Treći put je prišao.
„Šta ti to govoriš, a?“
upita ga hladno.
“ Zar ti da psuješ i vrijeđaš naš grad.“
Čičko ga pogleda, malo zamagljenih očiju, ali još uvijek vedar, pa raširi ruke kao i uvijek:
„Govorim istinu, Simane, jebem je uzduž i poprijeko. A istina ti je k’o rakija, peče, al’ razbistri.“
Narod se utiša. Nije to više bila ona ista šega.
Simo ne odgovori odmah. Samo mu priđe bliže, toliko da se osjetila težina njegove šutnje. A onda, bez mnogo riječi, poče da uvodi red na svoj način.
Niko se nije miješao.
Neko je gledao u zemlju, neko u izlog, neko je samo prošao brže nego inače.
Čaršija, koja se do juče smijala Čičkovim riječima, sad je gutala svoju tišinu.

Simo nije bio čovjek koji viče, to je bilo ono najteže kod njega. Radio je sve hladno, bez naglih pokreta, kao da izvršava neku dužnost koja se podrazumijeva.
Kad je krenuo na Čička, nije to bio bijes kakav ljudi razumiju. Nije tu bilo psovki, ni galame, ni onog kafanskog naguravanja.
Samo tvrda, uporna sila.
Prvo ga je uhvatio za kaput i povukao bliže, kao da želi da ga postavi na mjesto. Čičko se još pokušao nasmijati, nešto reći, ali Simo nije slušao. Kao da pred sobom nema čovjeka nego problem koji treba ukloniti.
Svaki njegov pokret bio je odmjeren, težak.
Udarci nisu dolazili iz afekta, nego iz neke hladne uvjerenosti da tako treba. Čičko je posrtao, pokušavao da ostane na nogama, više iz navike nego iz snage, ali Simo nije stajao.
Najgore od svega bilo je to što nije žurio.
Čaršija je gledala kako se čovjek koji je do juče bio njen glas pretvara u tišinu. Neko je napravio korak naprijed, pa stao.
Neko je šapnuo
“dosta je”
ali toliko tiho da ni sam nije vjerovao u to.
A Simo, ni jednom nije povisio glas.
Kad je završio, samo je popravio uniformu, pogledao oko sebe onim istim hladnim pogledom i rekao:
„Red mora da postoji.“
I otišao.
I baš tu, u toj tišini koja je ostala iza njega, ljudi su prvi put shvatili, nije problem što je Čičko govorio.
Problem je bio što je neko odlučio da se više ne smije.

Kad je sve utihnulo, Čičko više nije govorio.
Ali čudno, od tog dana, kao da je čaršija stvarno postala pustija.
Ljudi su i dalje dolazili, trgovalo se, pilo se, pričalo se, ali nekako tiše, kraće, opreznije.
Nije više bilo onog glasa koji će opsovati, pa nasmijati, pa natjerati čovjeka da se zapita.
I kad bi neko, onako usput, htio da se našali ili kaže nešto što nije za svakog uha, samo bi pogledao preko ramena, pa odustao.
A stariji bi, kad se skupe uveče, znali tiho reći, Nije Čičko vrijeđ’o čaršiju, nego joj davao dušu.
I niko se više nije smijao glasno.

Poslije onog dana, Čičkova stolarska radionica ostade zatvorena. Alat uredno složen, kao da će se svakog časa vratiti i nastaviti gdje je stao. Na stolu još komad nedovršenog posla, niko ga nije dirao, nije imao ko, a i nije se smjelo nekako.
Ljudi su prolazili pored, usporavali korak, pa produžavali bez riječi.
Njegovi su nastavili raditi, kako su i naučili, tiho, predano, bez puno priče. Ali više nije bilo onog smijeha iz njihove avlije, ni onog dobacivanja preko ograde.

Čičko je bolovao godinu dana.
Nikako da stane na noge.
Zamotavali su ga u jagnjeću kožu, da izvuče uboje i izblijedi modrinu kože. Mesari su ostavljali jagnjeću kožu za Čička, prilikom klanja janjaca svaki dan, ali nije plaho pomoglo.
Ono njegovo snažno tijelo, naviklo na rad i težak alat, počelo je da se gasi polako, podmuklo. Kao da ga je iznutra neko dan po dan lomio, a da se ništa spolja ne vidi odmah.
Prvo su govorili: proći će. Jak je Čičko.
Onda su počeli šaptati, nije ovo dobro.
Nije mogao jesti, što god bi stavio u usta, tijelo bi odbijalo. Mršavio je, kopnio, a oči mu postajale sve manje u onom licu koje je nekad bilo rumeno i nasmijano. Ruke, nekad sigurne i čvrste, drhtale su kao da više ne poznaju svoj posao.
A najteže je bilo gledati kako čovjek koji je uvijek bio na nogama, sad leži.
I šuti.
Ponekad bi pokušao nešto reći, ali riječi nisu više imale onu snagu. Nije više bilo ni one njegove poštapalice, ni smijeha iza nje. Samo bi pogledao kroz prozor, kao da traži onu istu čaršiju kojoj se nekad rugao i koju je, na svoj način, najviše volio.
Narod je dolazio, tiho, bez mnogo priče. Donijeli bi nešto, malo hrane, rakije, voća, više iz navike nego iz potrebe, jer se znalo da Čičko više ne može ni zalogaj kako treba.
Sjedili bi kraj njega i šutjeli.
I tada bi, prvi put, shvatili koliko je njegova galama značila.
Jer ova tišina, nije bila ista.
Bila je teška.

Zauzeo se predsjednik opštine Hamo Ćehajić za Čička, Nije mogao gledati kako čovjek, koji je cijeli život radio i nikome zla nije učinio, tako nestaje, polako, pred svima. Zvao je redom, komitet, komandira milicije, dom zdravlja, tražio da se nešto učini, da se ispravi, kako je govorio, greška koja ne smije ostati neispravljena.
„Ne može ovo ovako.“
ponavljao je.
„Nismo mi takva čaršija.“
S druge strane žice uvijek tišina, pa prebacivanje, pa suhe rečenice bez duše.
Na kraju, kad je došao do onih koji odlučuju, dobio je odgovor kratak k’o presuda.
Greške nema.
Rekao je to Đorđo Sredić, mirno, bez imalo dvoumljenja. Kao da govori o nekom papiru, ne o čovjeku.
„Sve je urađeno po propisu.“
I ne samo to.
Simu su unaprijedili.
Ta vijest se čaršijom proširila brže nego ikad prije. Niko je nije glasno komentarisao, ali se vidjela na licima, u onom kratkom pogledu što se razmijeni, pa odmah skrene.
Hamo je još neko vrijeme pokušavao, gurao, tražio, a onda je i on utihnuo. Ne zato što je odustao, nego zato što je shvatio.
Neke se stvari, izgleda, ne ispravljaju.
A Čičko je i dalje ležao, sve tiši i sve dalje.
I čaršija je opet radila kao i prije, radnje otvorene, ljudi prolaze, djeca trče, samo što je sada svako znao da postoji granica koju ne vidiš dok je ne pređeš.
I od tog saznanja, sve je postalo nekako manje.
Čak i ljudi.

Onda se čaršijom ponijela vijest.
Tiho.
Stidljivo.
Kao da je i sama znala da ne smije glasno.
Čičko je podlegao.
Srce je stalo.
Nije bilo zvona, ni velike galame, ni okupljanja na sred čaršije. Samo su se vrata tiše zatvarala, razgovori prekidali na pola rečenice, i ljudi su, jedni drugima, više pogledom nego riječima, prenosili ono što se već znalo.
Otiš’o je.
Tako su govorili.
Kratko.
Kao da bi duža rečenica bila preteška.
Njegova radionica ostade nijema, alat nepomjeren. Kao da još čeka da ga ruka, ona ista sigurna i vrijedna, ponovo uzme i završi započeto.
Na sahrani svijet. Više nego što je iko očekivao. Došli i oni što su ga voljeli, i oni što su ga samo znali, i oni što su se nekad smijali njegovim riječima, pa i oni koji su tada šutjeli.
Stajali su pognutih glava.
I niko nije imao šta pametno da kaže.
Jer šta reći kad ode čovjek koji je govorio umjesto svih?
Tek kad su ga spustili, i kad se zemlja zatvorila nad njim, neko u zadnjem redu, jedva čujno, promrmlja ono što niko nije imao hrabrosti naglas:
„Oj čaršijo pusta li si…“
I ovaj put, niko ga nije prekinuo.
Niko nije ni potvrdio.
Ali su svi čuli.
I prvi put, svi su znali da je istina.


Kao da je s Čičkom otišao ne samo glas, nego i neka lakoća.
A čaršija, živjela i radila je i dalje.
Samo što više nije imala čovjeka koji će, na kraju dana, reći ono što svi misle, a niko nema hrabrosti da izgovori.

Samo bi rijetko, kad vjetar prođe kroz sokake i donese šum Sane, neko od njih, jedva čujno, promrmljao:
„Oj čaršijo pusta li si…“