Admir Jakupović

Mjeseca jula 1973.godine u Sanskom Mostu nakon cjelodnevne vrućine, samo bi se predveče grad malo rashladio. Zrak bi popustio, mirisi bi se promijenili zbog pokošene trave, dima večere ili roštilja i vlažne zemlje u baštama od zalijevanja vodom. Ljudi bi izlazili pred kuće, sjedali na klupe i pričali tiho. Niko se nije žalio naglas, takva su ljeta bila prihvaćena kao nešto staro i poznato, dio reda stvari.
Noći su donosile olakšanje. Nisu bile hladne, ali su bile podnošljive. Zvijezde su visjele nisko, jasno, a Sana je šaptala kroz mrak. Spavalo se s otvorenim prozorima, uz daleke zvuke grada koji se odmarao.
Jedino su budni bili sanski komunalci koji su čistili i prali most, trg i ulice svaku noć.

Ivana i Tomo su živjeli bezbrižno i sretno, zadovoljni sa onim što su imali i što su svojim radom ostvarili. Sve su imali što su poželjeli ili su samo tako mislili. Nisu imali ništa previše a ništa nije ni nedostajalo, baš potaman, kako bi se u čaršiji reklo a na čiji izgovor se Ivana navikla. Baš je prihvatila lokalni govor mada bi joj se često omaklo njeno
-„Kaj!?!“
Što je u njenom izgovoru bilo simpatično komšijama i prijateljima. Ostvarila se u ulozi majke, dvanaestogodišnjoj djevojčici Marini i sedmogodišnjem sinčiću Marinku. Tomo je u međuvremenu postao ugledan profesor u gimnaziji. Dobili su prelijep stan u centru grada iznad samoposluge, preko puta novoizgrađenog hotela Sanus. Obožavala je piti kafu na balkonu stana sa koje gleda na rijeku Sanu, gradski most, ušće Zdene, park, hotel i trg. Imala je cijeli grad pod svojim nogama. Kupili su novi automobil VW bubu s kojom su svake nedjelje išli na izlete. Tomo je kraj Sane, na zemljištu koje je dobio od oca, napravio malu brvnaru gdje je imao malu radionicu. Struju od 12 V je priključio putem mini elektrane koju je sam napravio. Preko nje puni akumulatore prijateljima i potrebnima. Ni u najljepšim snovima nije mogla zamisliti da živi ovako. Nikada se nije pokajala što je došla u Sanu. A Sana ju je prihvatila kao svoju, najrođeniju. Upoznala je mnoge prijatelje, grad i okolinu koja ju je opčinjavala svojom skrivenom ljepotom. Uživala je u šetnji i izlascima, bila je dobra domaćica i uzorna majka, ali nikada nije zanemarivala svoj posao i društveni život
Grad se razvijao i rastao. Uskoro treba da se otvori moderna robna kuća, tako da neće morati putovati po strvari do Prijedora ili Banja Luke. Kulturni život ne zaostaje za velikim gradovima zahvaljujući entuzijazmu zaposlenih u biblioteci, društvenom domu, radio Sani i kinu Sana, imamo amatersko pozorište, folklor, hor i tamburaški orkestar.
Ivana je tog dana spakovala u kofere potrebne stvari za ljetovanje cijeloj porodici. Tomo je pregledao i pripremio auto za putovanje. Uplatili su destodnevni odmor u Kaštel Starom preko DTV Partizan. Autobus sa novom smjenom u odmaralištu kreće večeras u 22. sata. Tomo je dogovorio sa Dedom, šefom odmarališta, da će putovati vlastitim autom. I oni će krenuti večeras, ali nešto kasnije, oko ponoći. Djeca će spavati, Tomo će voziti, stići će ujutro, smjestiti se u sobu i odmah ići na plažu.
Još večeras će izaći u grad, ne propuštaju ni jednu lijepu ljetnu noć za izlaske, neće ni ovu.
Komšinica Sena će pričuvati djecu, njena djeca Amir i Azra su vršnjaci Rine i Rinka, nerazdvojni su po cijeli dan u igri. Ivana ih svakodnevno vodi sa svojom djecom na obližnju sansku plažu na ušću Zdene u Sanu, gdje se igraju i kupaju. Sena je prava domćica i nigdje ne izlazi, dok njen Ibro danju radi u Opštini a noću sjedi sa društvom u Lovcu ili kod Keme na trgu.
Ivana i Tomo u šetnji sanskim korzom naprave nekoliko krugova kroz Banjalučku ulicu do Starog hotela, preko gradskog mosta i kroz Prijedorsku ulicu do Rudničke direkcije, zatim ponovo u krug.
Uvijek bi sreli mnogo poznatih i dragih lica sa kojim bi se kulturno pozdravili sa osmjehom na licu, sa onima koje nisu dugo vidjeli bi zastali i razmijenili par riječi o zdravlju i djeci. Nisu mnogo zadirali u tuđe živote niti su o tome pitali, a još manje su ih interesovale čaršijske priče i tračevi. U toku šetnje bi obično iz Prijedorske ulice produžili u pravcu čaršijske džamije gdje se preko puta gradske pošte nalazila poznata Mehijeva slastičarna. Ivana bi uvijek uzimala limunadu i neku od poslatica, obožavala je te bosanske poslasice, baklave, tulumbe, hurmašice, kao i čuvene Mehijeve krempite i šampite. Tomo bi uzimao uvijek isto, bozu sa jednom kuglom sladoleda od vanilije.
Šetnja bi se završavala odlaskom na veliku i prelijepu terasu hotela Sanus na samoj obali Sane, na koju se ulazilo odmah nakon prelaska gradskog mosta. Uvijek bi ih neko poznat pozvao da im se pridruži za stolom prepune terase. Ivana je uživala u dobroj svirci lokalnog sastava Boemi, koji je dobro spremljenim repertoarom zabavljao goste i oni su bili pored ljepote samog mjesta, krivci što se na terasi tražila stolica više. Ivani nije bilo toliko stalo do stolice, koliko je uživala u pjesmi i plesu, tako da su ona i Tomo bili redovni na plesnom podijumu.
Iako stan nije bio daleko, potrebno je bilo samo preći ulicu i spustiti se niz trg, uvijek su se vraćali iza 22.sata, tako je bilo i ove noći.
Svratili su do Sene, poveli djecu i još jednom se zahvalili komšinici i poželjeli ugodnu noć.
Presvukli su se u stanu i obukli drugu garderobu za putovanje i odmor. Tomo je iznio i spakovao stvari u automobil tako da su mogli krenuti.
Svi su bili radosni i nestrpljivi da stignu na more.
Imali su spremljene planove o izletima u Split, obilasku Marjana, Akvarijuma i Dioklecijanove palate. Na kraju odmora bi otišli do Samobora.
Djeca su se radovala odlaku u Zagorje, kod djeda i bake, a njihovu sreću djelili su Ivana i Tomo.

Te noći Sana je tekla sporije nego inače, kao da i sama sluša šta se dešava iznad nje. Ključka ulica je bila gotovo pusta, tek poneko svjetlo automobila presijecalo je mrak i nestajalo prema gradu.
Buba je klizila lagano Ključkom ulicom. Aleja pravilno i ravnomjerno posađenog  drveća duž ravnog puta nisu dozvoljavale mjesecu i zvijezdama da se probiju kroz guste krošnje i osvjetle put.
Ivana je sjedila na suvozačevom mjestu i gledala u vodu kroz prozor. Nije voljela mostove, nikad. Uvijek joj se činilo da su to mjesta između, ni ovamo ni onamo, ni kopno ni voda, ni odluka ni odustajanje. Na auto radiju je tiho svirala neka stara poznata pjesma o noći u bijelom satenu, a Tomo je nešto govorio, ali ona ga nije slušala. Misli su joj bile negdje daleko, kilometrima daleko.
A Tomo je govorio da ih neko prati, zasljepljuje ga svjetlo fara automobila čiji mu odsjaj u retrovizoru odvlači pažnju. Ne može se koncentrisati na vožnju. Ne, nije to automobil, iza njega je neko na motoru koji želi da ga pređe u vožnji. Motor mu odvlači pažnju, od svjetla u retrovizoru ne vidi jasno put pred sobom. Iza blage krivine ulijevo ukazuje se Mašinski most, da li to neko maše ispred mosta.
Ne, niko ne maše, nego se spušta rampa na pružnom prelazu.
Auto je naglo zakočio i volan smotao udesno.
Točkovi su zaskričali po asfaltu. Vrata su se otvorila brže nego što je iko stigao reagovati. Hladan zrak im je udario u lice, a u sljedećem trenu Ivana je stajala na ivici mosta, s pogledom koji je pratio odsjaj mjesečine na vodi.
Niko kasnije nije znao tačno kako je završila u rijeci. Neki su govorili da je skliznula.
Drugi su šaptali o svađi, o suzama, o trenutku slabosti.
Istina je, kao i Sana, nastavila teći bez odgovora.

Zvuci sirena vozila milicije, vatrogasaca i hitne pomoći parali su tišinu Ključke ulice.
Vijest se proširila gradom i bez sirena.
Narod se počeo iskupljati oko Mašinskog mosta u tuzi i nevjerici. Svi su bili u šoku.
Sana te noći nije spavala.
Grad je disao brže nego što je od uobičajeno.
Svjetla po kućama i stanovima su ostala upaljena, kao putokaz izgubljenom da vidi kuda ide.
Napravljena je potjera za Ivanom na terenu oko Mašinskog mosta i obali nizvodno. Angažovani su čamci i ljudi sa čamcima na rijeci Sani.
Ivana mora biti negdje tu, u Sani ili kraj Sane.
Nije daleko. Svi se nadaju i mole da je živa.
Sat za satom je  prolazio sporo.
Vrijeme kao da je stalo.
Komandir stanice milicije je vodio potjeru, glas mu je bio tiši nego inače.  Neko je pričao da je vidio kako pliva. Neko je tvrdio da je izvučena i da je sve u redu. Glasine su rasle brže od nade.
Njeni prijatelji, komšije i Tomina rodbina su stajali pod mostom, zagrljeni, mokri od magle i suza. Prijatelji su donosili deke, kafu i riječi utjehe koje ništa nisu značile.Tišina i muk su bili teži od noći.
Negdje pred zoru, potraga je obustavljena, svi su imali svoje radne obaveze koje su morali obavljati.
Sana je postala siva, jutarnja, ravnodušna. Ljudi su se polako razilazili, ali niko nije otišao kući da spava. Čekali su.

Tog jutra, sunce je izašlo kao i svakog drugog dana. Pekare su prve otvorile svoja vrata, voz je krenuo niz prugu, autobusi krenuli na linije, neispravani sanjani strepili da čuju neželjenu vijest, samo su djeca još bezbrižno spavala.
Ali grad je hodao sporije, govorio tiše.
Rijeka je tekla kao da se ništa nije dogodilo.
Kilometar nizvodno, kod starog Tamburičinog mlina, voda je nakon brzaka, uvijek bila mirnija. Tu su ribari znali sjediti u zoru, a djeca ljeti skakati s obale. Tu je Ivana često dolazila sa djecom, tu su imali porodično imanje i malu brvnaru.
Ribari su prvi vidjeli nešto neobično među granama vrbe koje su dodirivale vodu.
Grad je tog jutra bio tiši nego inače.
Mašinski most je ostao isti, gvozdeni, čvrst i nijem.
Ljudi su prelazili preko njega kao i svakog dana, preskakujući uvijek isti razmak s praga na prag.
Ali svako ko bi zastao i pogledao nizvodno, osjetio bi kako rijeka nosi više od vode.
Ivana je voljela rijeku Sanu. Govorila je da voda pamti sve i obale koje je oblikuju, i nebo koje se u njoj ogleda. Možda je zato Sana te noći tekla sporije. Možda je pokušavala zadržati nešto što se više nije moglo vratiti.
A možda su mostovi samo mjesta na kojima čovjek mora odlučiti hoće li nastaviti dalje ili stati i suočiti se sa sobom.
Godine su me naučile da rijeka nije ni kriva ni dužna. Ona samo teče.
Mi smo ti koji na mostovima donosimo odluke.
A Sana, ona i dalje nosi svoje priče nizvodno, tiho, kako samo rijeke znaju.