Admir Jakupović

Tog jula 1961.godine u Sanskom Mostu nije bilo ništa drugačije nego svih prošlih ljeta. Bilo je to ljeto koje se pamti po sporosti vremena, a grad je disao tiho, kao da i sam štedi snagu. Sunce je svako jutro izlazilo odlučno i ravno, bez žurbe, ali s namjerom da ostane cijeli dan. Već prije podneva zrak bi postajao gust, težak, mirisao je na prašinu s puta, na zagrijano drvo katranisanih pragova i čeličnih šina na pruzi koje bi se topile. Na vodu Sane koja se, iako bistra, činila umorna od topline ali ipak dovoljno zagrijana da osvježi sve kupače.
Kuće su držale zastore spuštene i prozore zatvorene. U sobama je vladala polusjena, a jedini pokret bio je spori lepezasti hod zraka koji bi se, ponekad, provukao kroz otvoren prozor. Na ulicama se hodalo polako, bez naglih koraka. Ljudi su znali da se suncu tog ljeta ne prkosi.
Popodneva su bila najteža. Sunce bi stajalo visoko, nepomično, kao da je zabodeno u nebo. Kamen, željezo, tračnice, sve se grijalo do te mjere da je i pogled znao zapeći. Negdje u daljini čulo bi se zrikavce, uporne i neumorne, kao da cijeli svijet drže budnim. Djeca su tražila spas u rijeci Sani i njenim pritokama, u hladu vrba, u vodi koja je hladila tijelo i tjerala smijeh.
To ljeto nije bilo dramatično i nije donosilo oluje koje se pamte ni rekorde koji se zapisuju. Ali je ostalo u sjećanju po dugim danima, sporim satima i tihoj vrućini koja učila ljude strpljenju.

Taj juli 1961.godine, bio je mjesec zatišja pred oluju, nije bilo spektakularnih događaja u svijetu ali su odluke i govori tog mjeseca oblikovali naredne decenije:u svijetu oko Berlinskog zida, ubrzanja Hladnog rata i Militarizacije svemira.

Tomo i Ivana su rano ustali, na Željezničku stanicu su stigli prije šest sati. Sunce je lagano izlazo i počelo da grije. Na peronu su se okupljali putnici a otpravnik vozova i šef stanice su nervozno pogledali čas u sat na ruci, čas duž pruge prema Prijedoru očekujući da se pojavi voz sa kompozicijom.
Na licima mladog para se vidjela sreća i zadovoljstvo, nije bilo vidljivog umora zbog neprospavane noći. Jučerašnji dan će pamtiti cijelog života kada su se pred matičarem Tufekom u Sanskoj opštini zakleli na vječitu ljubav i vjernost. Rekli su jedno drugom sudbonosno da i svadba u krugu rodbine, komšija i prijatelja je počela. Slavilo se do kasno u noć, a prijatelji su ostali pjevati do zore. Pjesmom su ih ispratili na bračno putovanje.
Plan je da se iz Sane vozom stigne do Ličke Kaldrme, tu bi morali sačekati vlak kojim bi se odveli do Splita. U povratku su namjeravali otputovati u Zagreb a zatim do Samobora gdje bi Ivana upoznala Tomu sa svojom obitelji.
Radovala se tom susretu i putovanju.
Majci je pisala o svom zaručniku i roditelji su dali svoj blagoslov, nestrpljiva je u želji da ih ponovo vidi.
Radovala se predstojećem putovanju, koje je Tomo isplanirao i u detalje opisao. Znatiželjna je da vidi lijepu saničku dolinu, tunele kroz koje prolazi ćiro i tu čudesnu rijeku Sanicu čiji tok prati pruga. Zatim Srneticu, to najveće radničko naselje na Balkanu. Impresivni silazak voza u Drvar kojeg vidiš kao na dlanu a nikako da stigneš. Tomo joj je ispričao kako su inžinjeri dugo imali problem kako da spuste voz u Drvar zbog visokih litica i obronaka iznad grada. Rješenje je bilo u dvije lokomotive, jednu ispred a drugu iza vagona kompozicije, koja bi se spuštala cik-cak niz padinu. Dok bi prva lokomotiva vukla vagone druga bi kočila. Po neprovjerenim pričama radnika, inžinjer koji je projektovao trasu se ubio nakon završetka posla. Bilo kako je bilo, prugu je gradila firma Steinbeis koju je angažovala Bosanska šumska industrija akcionog društva Otto von Steinbeis. Ostaje zapisano i u analima Deutsche Bahna da su bosanski radnici na željeznici riješili istovjetan problem u njemačkom gradu Geislinger Steige na vrlo strmoj dionici na pruzi Stuttgart–Ulm.
Sav taj put i doživljaj Ivana nije željela propustiti, a kao šlag na torti bi trebao biti boravak u gradu pod Marjanom, gdje bi prvi put vidjela more.

Ivana je u grad na Sani stigla prije devet mjeseci, u septembru prošle godine iz Samobora. Svoje prvo zaposlenje, nastavnika biologije, dobila je u ovom malom bosanskom gradiću koji joj se na prvi pogled dopao. Ni ona nije ostala neprimjećena u gradu, uvijek vedra i nasmijana, vitka i okretna, zanosnog tijela u lijepo skrojenim haljinama i uredne duge plave kose. Svi bi se momci okretali za njom.
Jedno vrijeme se družila i izlazila u grad sa mladićem kojeg je poznavala sa studija u Zagrebu. Pomogao joj je da upozna čaršiju i raju, kako je on to bosanskim riječnikom zvao, ali je ubrzo morao u armiju, na odsluženje vojnog roka.
Nedugo zatim je počela izlaziti sa radnim kolegom, mladim nastavnikom fizike. Tomo joj je u početku bio previše povučen i ozbiljan za svoje godine. Bio je inteligentan mladić, sposoban da riješi bilo kakav problem, ljudske ili tehničke prirode. Često bi pomagao domaru i kućnom majstoru, a za cijelu školu je pravio plan rada i raspored časova. Imao je poseban dar i čudesan šarm, spreman svima pomoći a za svoj rad nije tražio posebno priznanje niti nagradu. Simpatije su bile obostrane, uz podršku radnih kplega i poznanika, polako su se pretvarale u ljubav, iskrenu i veliku.
Provodili su dane u šetnji kraj obala Sane a noći u šetnji korzom i plesu u ljetnjoj bašti koja se nalazila u parku uz muziku uživo sanskih svirača. Voljela je te izlaske zbog pjesme i plesa. Voljela je pjevati i plesati, imala je želju da se upiše u KUD Grmeč, ali nije bila spremna, jer još nije dovoljno upoznala lokalne običaje i kulturu.

Luka je noćima u vojničkoj postelji sanjao dan kada će doći u čaršiju na odsustvo. Koliko god izbjegavao njegove misli i glavu je okupirala Ivana. Nije je mogao zaboraviti i izbiti iz glave. Smatrao je da ju je sami Bog poslao u Sanu, da to nije slučajnost. Samo mu je žao što je on morao napustiti čaršiju, ali evo i to će brzo proći. Prošlo je devet mjeseci, ostalo je još šest i on će biti civil. Radovao se susretu sa Ivanom, nadajući se da je još u Sani. Po dolasku na stanicu vidio je poznata lica, ali je želio da vidi nju. Kratko se zadržao u kući, samo toliko da pozdravi roditelje, brata i sestru. Njegov motor je još stajao u šupi, niko ga nije dirao, ukućani su koristili bicikl kao prevozno sredstvo. Upalio je motor i krenuo u čaršiju da se vidi sa jaranima, nadajući se da će sresti Ivanu ili čuti nešto o njoj. Radost susreta sa svojom rajom je kratko trajala, momci su mu iz zabave i narodnog običaja htjeli izvrnuti košulju koju je nosio na sebi. Nije se opirao, niti pomjerao, ostao je stojeći kao skamenjen. Svi snovi i želje su nestali u jednom trenutku. Zar je to moguće. Nije mogao vjerovati, da je večeras samo nekoliko stotina metara daleko njena svadba. Šta da radi. Svašta mu je prolazilo kroz glavu. Ne zna šta se to dešava večeras, kao da sanja, ne zna gdje je i kuda ga ptijatelji vode. Pili su cijelu noć i mijenjali kafane. Ne sjeća se ko ga je i kada doveo kući i smjestio u krevet. Nije želio spavati, ne ovo je samo ružan san, on mora biti budan. Ustao je i izašao u mračnu noć ni sam ne znajući da li hoda ili ga neke vile nose. Lutao je ulicama grada sam, samo se čuo lavež nekog uznemirenog i uplašenog psa iza dvorišne ograde. Takav je bio i sam, uznemiren i uplašen. Pronašao je svoj motor ispred Martinove birtije i odvezao se na Kruharsku stranu iznad grada posmatrajući željezničku stanicu.
Razmišljao je šta da radi, svakakve misli su mu se rojile u glavi, sve dok nije čuo pisak ćire i zaglušujući zvuk točkova koji su kočeći klizili po šinama ustavljajući se na stanici.
Riješio je da krene prema stanici ne bi li Ivanu vidio. Nije imao plan šta da radi, da li da je nešto pita.
Jednostavno želi da je vidi.

Na peronu je ostala samo tišina i para koja se dizala iz šina. Voz je već krenuo, polako u početku, kao da se premišlja, a onda sve brže, noseći sa sobom Ivanu čiji je osmijeh Luka još uvijek vidio pred očima. Motor je zagrmio dok je mladić naglo dodao gas, vidjevši kako se voz polako pokreće sa stanice.  Obećali su jedno drugom da će se vidjeti prije njegovog odlaska u armiju, ali vrijeme je, kao i uvijek, bilo brže od njihovih planova.
Izašao je na usku stazu koja je vodila prema mostu, paralelno sa prugom. Voz je ubrzavao, a on je pritiskao gas do kraja, nadajući se da će ga sustići, barem da je još jednom vidi, da joj pošalje posljednji osmijeh, posljednji znak da nije sama na tom putu. Srce mu je tuklo u ritmu točkova, a dah se ubrzavao u vrelom zraku, znoj je probijao čelo. Znao je da kasni, ali nada je bila jača od razuma. Voz je ubrzavao, a on je vozio za njim, dozivajući je, iako je znao da ga ne može čuti. Uska staza koja se protezala duž pruge bila je duga i ravna, a vjetar je šibao lice i zamagljivao pogled. Zvuk motora miješao se s tutnjavom točkova voza koji je sada već bio daleko ispred. Crvena svjetla posljednjeg vagona treperila su u daljini poput dvije male zvijezde koje se gase.
U jednom trenutku, pri velikoj brzini, prednji točak je zadrhtao. Dovoljna je bila mala neravnina, trenutak nepažnje. Motor se zanio, a Luka je izgubio kontrolu, grč je stezao noge a ruke se raširille u zraku. Most nije praštao nepažnju, letio je direktno u tešku metalnu konstrukciju. Sve se dogodilo brzo, gotovo tiho u odnosu na buku koja je prethodila, udar metala, kratak krik, šum vjetra pa udar grobne tišine.
Voz je nastavio svoj put preko mosta, noseći Ivanu dalje, ne sluteći da je iza njega ostala prekinuta jurnjava i mladi život.
Na hladnom metalu mosta završila je priča o pokušaju da se stigne nešto što je već krenulo dalje. Voz je nastavio svoj put, ne znajući ništa o mladiću koji je ostao iza, o ljubavi koja je zakasnila za nekoliko sekundi i o mostu koji je zauvijek razdvojio dvoje ljudi na suprotnim stranama sudbine.