Admir Jakupović

Februara 1984.godine, u Sanskom Mostu je snijeg padao a u Sarajevu je izazvao neopisivu radost i oduševljenje prilikom otvaranja Zimskih olimpijskih igara, najvažnijeg sportskog događaja koji se odigrao na ovom prostoru i koji se vjerovatno nikada neće ponoviti. Ta zima je ostala upamćena kao izuzetno hladna i snježna, jedna od hladnijih sa velikom količinom snijega koji se dugo vremena zadržao. Na radiju su veliki hitovi bili pjesme od Bijelog dugmeta Lipe cvatu i Zabranjenog pušenja Zenica blues. Ni jedno nedjeljno popodne na televiziji nije moglo proći bez Majkla Džeksona i fantastičnih spotova sa negovog nikada prevaziđenog albuma u svijetu muzike, pod imenom Triler.

U čaršiju se vratila raja, studenti su morali osloboditi stanove, sobe i krevete učesnicima i gostima igara. Moja raja, Džoni, Dada, Cica, Šejla, Rina i ja, nas šestoro je trebalo pronaći adekvatno mjesto za izlaske. Izbor je pao na restoran u Vatrogasnom domu i nismo pogriješili. Restoran je imao dodatnu prostoriju koju bi po potrebi otvarao, tako da su se u njemu organizovale proslave, zabave, rođendani i svadbe. U drugim prilikama je bio gotovo prazan, tako da nismo imali problema za slobodno mjesto, kad god bi došli.
Zima je tih noći bila ugodna, ona tiha, što ne reže nego grije iznutra ili se to nama tako činilo. U restoranu Vatrogasnog doma sala je bila topla, dobro osvijetljena, prozori zamagljeni, a vani je snijeg tiho padao kao da ne želi nikada prestati.
Za stolom se svako veče skupljalo isto društvo, poznata lica, smijeh koji se lako rasplamsa, razgovori što teku bez napora. Ugodan ambijent uz dobro grijanje je pravio kućnu atmosferu, a šolje čaja su se punile i praznile uz iste priče koje se uvijek rado ponavljaju. Neko se sjećao starih vremena, neko planirao nova, a svi su slušali jedni druge kao da nigdje ne žure. Vrijeme je tu imalo drugačiji hod. Sat na zidu je otkucavao, ali niko ga nije gledao. U tim razgovorima, u toj jednostavnoj bliskosti prijatelja, zima je prestajala biti hladna. Postajala je okvir za susret, razlog da se društvo zadrži još malo, da kažu još jednu rečenicu, da se nasmiju još jednom.
Tema je krenula spontano, onako kako to obično biva kad se noć malo protegne, a razgovor skrene s poznatog puta. Neko je spomenuo vanzemaljsko, ono što nije ni ovdje ni tamo, ali stalno nekako dodiruje rubove našeg svijeta. Odjednom su se svi zainteresovali i malo nagnuli bliže stolu. Pričalo se o drugim dimenzijama, ne samo onim iz knjiga i filmova, nego i o onima koje ljudi osjećaju, ali ne znaju objasniti. O trenucima kad ti se učini da vrijeme preskoči korak. Kad san djeluje stvarnije od jave. Kad se naježiš bez razloga, kao da te je nešto nevidljivo okrznulo ramenom.
Neko je tiho rekao da su stari vjerovali kako su dimenzije između svjetova tanke noću, naročito u akšam ili pred zoru. Da tad nije teško dozvati ono što inače šuti. Prizivanje duhova se nije spominjalo kao igra, više kao upozorenje.
“Ne prizivaš ti njih,” rekla je Cica kao neko upućen u te stvari, “nego se oni odazovu ako hoće.”
U tom trenutku čulo se pucketanje drveta ili možda samo grijanja, niko nije bio siguran. Smijeh je kratko prekinuo tišinu, ali ne sasvim. Svi smo znali da se neke teme smiju ismijati, ali se ipak ne ismijavaju do kraja.
Na kraju je neko zaključio, možda druge dimenzije nisu negdje daleko, nego u nama. U sjećanjima, strahovima, pitanjima bez odgovora. A duhovi, možda su samo tragovi onih ljudi koji nisu stigli sve reći.
Dogovor je pao, sutra uveče prizivamo duhove kod Cice u stanu, njeni roditelji idu na selo a sestra će izaći u grad.

Mislim, da smo svi nestrpljivo čekali dogovoreno druženje, djevojke su to već ranije radile a sad su se odvažile da izvedu seansu u muškom društvu. U stan smo stigli sa prvim mrakom, niko nije nedostajao. Djevojke su iskusno pripremile prostoriju, skinule stolnjak sa drvene ploče stola, ugasile svjetlo, upalile svijeću, poredale pripremljene papiriće sa slovima u krug a u sredini postavile prevrnutu plastičnu čašu sa dnom okrenutim gore. Zauzeli smo svoja mjesta za stolom i ispružili ruke prema sredini stola gdje se nalazila plastična čaša. Počinjalo je iz znatiželje kao šala, uz prigušen smijeh i onu neizgovorenu rečenicu:
“Haj’mo samo vidjeti hoće li se išta desiti.” Plastična čaša bi završila na sredini stola, lagana, skoro bezvrijedna, baš zato pogodna za ono što ljudi nisu htjeli shvatiti ozbiljno. Prsti bi se jedva doticali ruba čaše, tek toliko da svi mogu reći da je ne guraju. U sobi se sve utišalo, razgovor je sam od sebe prestao, a neko je prvi spomenuo duhove onim poluglasom koji je više izazov nego pitanje. U tom trenutku čaša još miruje. Uvijek miruje prvo, a onda nastupi ona nelagodna pauza. Neko se nakašlje. Neko se nasmije preglasno. I taman kad svi pomisle da je sve ovo glupost, čaša se pomjeri. Malo. Skoro neprimjetno. Dovoljno da se pogledi sretnu i da niko više ne kaže da se ništa ne dešava.
Je li to bila ruka? Zajednički pritisak? Ili nešto treće, ono vanzemaljsko o čemu se pričalo ranije? Niko ne zna, a niko se ni ne trudi da zna do kraja. Jer kad čaša krene, pitanja postaju nezgodna, a odgovori još gori.
Stariji bi rekli da se s tim ne igra. Da čaša nije ta koja govori, nego ljudi ili ono što ljudi ponesu sa sobom u tišinu. Strah, radoznalost, krivnju. A duhovi, ako postoje, ne dolaze jer ih zoveš, nego jer osjete da si otvorio vrata.
A čaša je stala kod Rine, koja odriješito upita:
-„Duše da li si tu?
Kako se zoveš?“
Čaša se kretala po drvenom stolu od slova do slova, ispisana na papiru i poredana u krug po stolu.
-„Ja sam Luka.
Tvoj otac!“
Svi smo pogledali u Marinu, koja je u momentu problijedila.
Ma, to je samo neki duh šaljivdžija, tvrdili smo u glas. Svi smo dobro poznavali Marinine roditelje, prosvjetne radnike Tomu i Ivanu. Nekima od nas su predavali u školi, bili nastavnici. Zahvaljujući njihovoj ljubaznosti i razumijevanju, prije samo mjesec dana, Novu godinu smo čekali u njihovom stanu.
Čaša se i dalje kretala po stolu, a nama nije bilo do šale, mada smo krišom posmatrali kud se kreće. Cica je ugasila svijeću i upalila svjetlo. Na kraju je Šejla čašu sklonila i papiriće sa slovima bacila u kantu za smeće. Neko uvijek kaže “dosta”, bilo da je fešta, rođendan ili druga prigoda, svjetlo se pojača, a tema se promijeni. Ali noć postane malo gušća nego prije i svi smo znali isto, možda se nije desilo ništa. A možda se desilo taman onoliko koliko je trebalo, da se više ne pokušava ponovo. Rina je obećala da će provjeriti vjerodostojnost onoga što smo saznali od duha.

Razgovor se onda polako vratio na svakodnevno.
Ali osjećaj je ostao. Onaj tihi, neizgovoreni, da svijet ima više slojeva nego što volimo priznati  i da je ponekad bolje samo slušati, nego kucati na vrata za koja nismo sigurni ko će ih otvoriti.

Kad je veče odmakla dovoljno dugo za rastanak, a zimske jakne se polako oblačile, svako je ponio sa sobom isti osjećaj nelagode i dodatne znatiželje. Cici smo rekli da je bilo lijepo, bez obzira na sve, da su izgovorene riječi grijale više od bilo kakve vatre i da je zabava te noći, koju nismo proveli u restoranu Vatrogasnog doma, bila baš onakva kakvu nikada nećemo zaboraviti.