Admir Jakupović

Bismillah,
Rabbi jassir ve temmin bil-hajr.
Amin.

Stajao je Ibrahim nakon klanjanja ranog sabaha, u četvrtak 10.4.1941.godine, ispred svoje magaze i dućana kad je začuo iz pravca Prijedora brujanje motora. Ubrzo su se prašnjavom cestom pojavila
dva motocikla sa prikolicama i na njima šest njemačkih vojnika. Bili su prethodnica njemačke vojske koja je prema glasinama, koje su kružile u narodu, zauzimala našu zemlju. Prošli su prema Sanskom Mostu i kako je Ibrahim kasnije saznao, otišli su ravno prema kući njemačke familije Pospischil, koja je živjela u gradu. Nikoga nisu pitali gdje ta familija stanuje, a došli su pravo pred kuću kao da su rođeni sanjani. Ibrahimu nije bilo jasno kako su se samo lako i sigurno kretali i stigli, a putevi su bili puni odbjegle vojske i razbojnika. U gradu je još bila legalna vlast, policija i žandarmerija, a šest Nijemaca ulazi u grad, kao da je Sanski Most neki grad u Njemačkoj.
Šest njemačkih vojnika je zauzelo grad.

Pošto u selu pod brijegom nije bilo ni novina ni radio aparata, sve novosti bi Ibrahim saznao u čaršiji petkom, kad bi išao na džumu u čaršijsku džamiju, ili nedjeljom kad bi za pazarni dan išao na pijacu. Ta dva dana heftično su bila rezervisana za odlazak u Sanu, ako ne bi iskrsli još neki neophodni poslovi. Tako je u čaršiji kasnije saznao da je na današnji dan proglašena u Zagrebu Nezavisna država Hrvatska.
Iako su njemačke trupe Wehrmachta ušle u grad, Sanski Most je službeno postao dio Nezavisne Države Hrvatske.
Život u Sanskom Mostu je bio obilježen strahom, dubokim podjelama i početkom nečega što je izazvalo velika stradanja stanovništva.

Sana je mirovala i iščekivala, a sutadan je Ibrahim gledao svojim očima kako iz pravca Prijedora stižu brojne njemačke jedinice koje su zakrčile ulice Sanskog Mosta.
Ispred te ogromne mašinerije bili su motociklisti, oklopni automobili i kamioni, izmješani sa tenkovima, a zatim borna kola, topovi i artiljerija. U koloni je bilo mnogo vojnika biciklističkih jedinica.
Ibrahim ne pamti da je vidio veću silu i vojsku, kolika je bila kolona ni sam ne zna, ali zna da je to polaženje kroz selo pod brijegom trajalo dobrih petnaestak dana.

Narod je listom izašao na ulice i dočekao Nijemce razdragan, poneko i sa cvijećem. U lijepom sjećanju narodu ovoga kraja ostala je vladavina Austro-Ugarske, dobar život i brzi razvoj grada, u čiju su čast na gradskom trgu bili podigli spomenik caru Franji koji je ubrzo srušen.
Svi su gledali u to neviđeno čudo njemačke tehnike. Sanski Most je tada imao samo dva luksuzna automobila i dva manja kamiona nosivosti od jedne tone. Sada se u gradu pojavila ta raznolika kolona vozila, za koje mnogi nisu ni znali čemu služe. Ulice su bile zakrčene a narod je sa interesovanjem gledao svu tu silu i tehniku.
Neki od Nijemaca su govorili naš jezik, što mnogi Sanjani nisu znali. Tako je Aska, supruga Vajzović Šefke, na gestikulaciju jednog vojnika da mu da vode za piće, okupljenoj djeci rekla:
„Eto, pružila vam se prilika, da nekom opsujete mater, a da se on ne ljuti, jer vas ne razumije.“
Ajka je bila vedra i draga osoba, uvijek raspoložena za šalu, voljeli su je svi, naročito djeca i komšinice, zbog njene blagosti.
Vojnik otpi gutljaj vode, pogleda je i reče naglas da svi čuju:
„Najljepša hvala na hladnoj i čistoj vodi, a ono drugo što reče, probaj da kažeš.
To Vam nikome ne bih preporučio.“
Sve to je rečeno tako jasno i glasno, našim čistim jezikom, kao da govori pravi krajišnik. Svi su se zgledali i začudili, ali su brzo naučili da ne smiju svašta javno govoriti, nego jezik za zubima držati.

Ibrahim je sve teže dolazio do robe, jer jevrejskih veletrgovaca odjednom više nije bilo. A živjeti se moralo, raditi još više. Nijemci su djelovali kruto, gotovo hladno, ali su bili radišni i plaćali na vrijeme. Nije bilo one sirove pljačke ni otvorene otimačine, barem ne tada, barem ne pred njegovim očima.
Židovska zajednica u Sanskom Mostu, koja je do tada doprinosila trgovini i kulturi grada, praktički je nestala kroz deportacije i logore.
Čaršija, koja je nekada bila mjesto susreta, postala je tiha. Komšije su se počele gledati s nepovjerenjem, a javni život je zamro pod pritiskom vojnih patrola.
Trgovina je bila strogo kontrolisana, a većina resursa kao što su hrana, stoka, ugalj i drvo preusmjeravana je za potrebe njemačke ratne mašinerije.

Njemačka vlast je u prvom momentu ostavila cijeli Jugoslovenski administrativni aparat u Sanskom Mostu na radnim mjestima.
Nijemci su uspostavili svoju komandu u gradu, ali su ubrzo civilnu i lokalnu vojnu vlast predali institucijama novoformirane NDH.
Kratko je trajala njemačka vlast u Sanskom Mostu jer ubrzo u grad dolaze hercegovački škutori, a za njima Talijani.
Sa dolaskom Italijana Sanski Most pripade pod okupaciono područje Italije, a obližnji Prijedor pod njemačko.
Grad postaje sjedište velike župe Sana i Luka. Uvedeni su strogi zakoni, policijski sat i ograničenje kretanja.

Često je Ibrahim sebi postavljao isto pitanje, kao da će ga ponavljanjem učiniti lakšim, razumljivijim i podnošljivijim.
Kako to da bivši prijatelji i komšije postanu toliki neprijatelji?
Šta je to u ljudima?
Zašto uništavaju ono što su godinama stvarali, živeći zajedno?
Zar je dovoljan jedan stranac da ih zavadi?
Nije nalazio odgovore, samo je nailazio na još dublju tišinu u sebi.
Sjećao se lica koja su nekad bila bliska, osmijeha preko ograde, pozdrava u prolazu, ruku koje su pomagale bez pitanja. Sjećao se zajedničkih dana, sitnih radosti koje nisu tražile objašnjenje. I onda, kao da je neko nevidljiv prekinuo nit koja ih je vezivala, sve se promijenilo.
Nisu to bili isti pogledi. U njima više nije bilo topline, nego nešto tvrdo, zatvoreno, gotovo strano. Kao da su preko noći naučili zaboraviti jedni druge.
Pitao se da li se to desi odjednom ili je sve to oduvijek bilo tu, skriveno, čekalo pravi trenutak da izađe na površinu.
Možda ljudi ne postanu neprijatelji preko noći, mislio je. Možda se strah uvuče prvo, tih i neprimjetan. A strah, kad se ne razumije, lako preraste u sumnju. Sumnja u distancu. Distanca u hladnoću. A hladnoća u nešto mnogo opasnije.
Možda nije bio potreban stranac da ih zavadi, možda je dovoljan samo glas koji će pojačati ono najgore u njima. Glas koji će ih podsjetiti na razlike, a natjerati da zaborave sve ono što ih je činilo sličnima.
Ibrahim je tada shvatio nešto što ga je zaboljelo više od samog pitanja.
Ljudi ne uništavaju samo ono što su gradili, ponekad unište i sliku o sebi kakvi su mislili da jesu.
Spustio je pogled i tiho, gotovo nečujno, rekao:
“Možda nije pravo pitanje zašto su se oni promijenili, nego kako sačuvati sebe da ne postanem isti.”
I u tom pitanju, po prvi put, nije bilo samo straha, nego i odluke.