Admir Jakupović

Napad Njemačke na Jugoslaviju i njena brza kapitulacija jedan su od najdramatičnijih i najkraćih ratnih slomova u Evropi tokom Drugog svjetskog rata.
Sve počinje 6. aprila 1941. godine, kada Njemačka pokreće iznenadni napad na Kraljevinu Jugoslaviju. Operacija je poznata kao Operacija 25, a u narodu kao krvava nedjelja.
Napad dolazi iz više pravaca Austrije, Mađarske, Rumunije, Bugarske i Italije. Jedan od prvih i najtežih udaraca bio je bombardovanje Beograda, koje je počelo istog dana bez formalne objave rata. Grad je pretrpio ogromna razaranja i civilne žrtve.
Jugoslovenska vojska je bila loše pripremljena, podijeljena politički i etnički te suočena s unutrašnjim nesuglasicama. Uz to, napad je bio brz i koordiniran, tzv. Blitzkrieg ili munjeviti rat, taktika koju je Njemačka već uspješno koristila širom Evrope.

Bilo je rano jutro, nedjelja 6.aprila 1941.godine, sansku dolinu je još uvijek pokrivao mrak kada zasviraše sirene za vazdušnu uzbunu. Nisu to bile sirene kakve se sada koriste, nego prenosive ručne na kurblu, koje su vatrogasci posjedovali i njima obavještavali da je negdje izbio požar. Činilo se da sirene jecaju kao kad žene plaču za umrlim. Odjeknuše kroz jutarnju tišinu tri pucnja prangija, koje su služile džematlijama da ih obavještavaju o početku iftara tokom mjeseca Ramazana. Skoro pa istovremeno oglasiše se zvona sa katoličke crkve.
Pravoslavna zvona se nisu mogla ni čuti, jer crkva nije imala velika zvona, a mala koja su bila na zvoniku se nisu mogla čuti na većoj razdaljini. Ovi pucnji, sirene i zvona, u ovo nevrijeme, obznanjivali su Sanjanima da se nešto krupno dešava.
Čaršija se probudila i uznemirila.
„Izgleda da je zaratilo.“

Ibrahim je dva dana ranije, u petak, išao po običaju u čaršiju. Svakog petka bi oblačio čisto ruho i odlazio u čaršiju da se vidi s ahbabima, kafendiše, posvršava poslove i čuje novosti. Onda bi u podne otišao na džumu u čaršijsku džamiju. Prvi je petak da se u Sani ne mogu kupiti novine koje su dolazile jutarnjim vozom iz Prijedora.
U kafani sjede begovi, gazde, gospoda, begovići, zanatlije, učitelji, obični pismeni i nepismeni svijet, srču kahvu i šute. U sredini kafane na centralnom stolu prostrt pogužvani broj jučerašnje Politike, a svi okupljeni oko nje, jedan čita, drugi zinuli i slušaju. Nekima drago, nekima baš i nije. Na kafi se više ćutilo, nego govorilo, vladala je neprijatna tišina, kao da je zavladao neki strah. Po sokacima i mahalama se pričalo o Nijemcima sve najljepše. Trgovac Lazo Miljković je Ibrahimu pričao:
„Fala Bogu, da će doći Švabo. Teško ga čekam, da ovu našu bagru nauči pameti.“
Saznanje o Švabi kod kojeg vlada red i zakon, nailazilo je na opšte simpatije stanovništva.
Lazo je bio sposoban i iskusan trgovac, obogatio se za vrijeme Austrougarske prodajući drvosječama i pilanskim radnicima rakiju i duhan. Od zarađenih novaca napravio je dobru kuću i otvorio trgovinu u Prijedorskoj ulici. U velikom podrumu ispod kuće je imao dva velika bureta po hiljadu litara u kojima je držao rakiju za prodaju.
Lazo je sa radošću dočekao Švabu, ali ga škutori, hercegovačke ustaše, ubiše iste godine kad dođoše Švabe.

Osmog aprila je vojska bila sva u rasulu. Vidio je Ibrahim da putem prolaze kolone naših vojnika bez oružja, bježeći kući. Nastalo je rasulo, Kralj je sa svojom svitom pobjegao iz zemlje. Ostavio je zemlju, narod i svoju do juče junačku vojsku.  Dvadesetak Sanjana, mobilisani pred sam rat i koji su bili stacionirani u Banja Luci, bježe svojim kućama. U Bronzanom Majdanu su zaustavljeni od Eškija, poskidani su do gole kože da bi se znalo ko su i zaklani, a da rat nije ni počeo.

Posmatrao je Ibrahim tog utorka, 8.aprila, oko podneva vazdušni boj između dva Jugoslovenska lovačka aviona i desetak njemačkih Messerschmitta. Ne zna Ibrahim i nikad nije saznao ko je pobijedio, jer se bitka vodila munjevito i u pokretu. Piloti obiju strana izvodili su u borbi nemoguće akrobacije, naglo se obrušavali pa uzdizali, presijecali nebo u oštrim lukovima, kao da se igraju života i smrti na nekoj nevidljivoj niti. Zvucima avonskih motora je tutnjalo nebo iznad grada i sela pod brijegom, a ljudi dole na zemlji su zastajali, gledali uvis i nijemo pratili taj strašni ples.
Ibrahim je stajao ukopan, zasjenivši oči dlanom da bolje vidi. U jednom trenutku učinilo mu se da je jedan od jugoslovenskih aviona pogođen, zadrhtao je, zateturao u vazduhu i ostavio za sobom tanak trag dima. Srce mu je na tren prestalo kucati, ali već u sljedećem trenutku avion se ispravio i naglo zaronio među oblake, kao da je nestao bez traga.
Sve je trajalo kratko, možda nekoliko minuta, a činilo se kao čitava vječnost. Onda su se zvuci udaljili, nebo se ponovo umirilo, a praznina koja je ostala iza njih bila je gotovo jednako teška kao i sama borba.
Ibrahim je još neko vrijeme gledao uvis, kao da očekuje odgovor koji nikad neće doći. Avioni leteći u zamahu borbe, nestali su iz vidokruga prema zapadu. Izgubili su se iz vidokruga, ali se narednih nekoliko minuta mogla još jasno čuti pucnjava avionskih topova i štektanje mitraljeza. Dugo se Ibrahimu u sjećanje urezao taj neravnopravni dvoboj u zraku. Divio se hrabrosti dvojice pilota Jugoslovenskog vazduhoplovstva, koji su napali grupu moćnih njemačkih aviona Messerschmitta nimalo se ne plašeći poraza i smrtnog ishoda. Prepoznavao ih je kao male tamne mušice koje su letjele jedna uz drugu, kao da su svezane jedna za drugu. Ulijetali su u grupu Messerschmitta kao jastrebovi proprativši napad sa pucnjevima iz svojih topova i mitraljeza. Iza njihovih aviona je ostajao plavičasti dim kao trag na nebu. Poslije nekoliko sekundi začuo bi se urlik avionskih motora koji su pokušali da nadoknade izgubljenu visinu dodajući maksimalan forsaž svojih avionskih motora.

Par sati kasnije, istoga dana, vidio je ponovo Ibrahim veliku grupu njemačkih aviona Messerschmitt i Stuka, ali nije uspio izbrojati tačan broj. Letjeli su veoma nisko na oko 200 metara visine od zemlje i prilično sporo, demonstrirajući silu. Tada je prvi put jasno vidio avione na čijim krilima i trupu su bili ucrtani debeli križevi.
Narod je izlazio na ceste, sokake i avlije mašući njemačkim pilotima
koji su uzvraćali klaćenjem avionskih krila. Prvi put u životu Ibrahim je vidio da neprijatelj može uspostaviti kontakt i sklopiti primirje na ovakav način.
Ibrahim je bio ubijeđen da su piloti imali namjeru napasti i zapucati po narodu, ali ih je iznenadio i odvratio srdačan pozdrav sa zemlje.

Te noći koja nije imala kraj, Ibrahim je ležao budan, zureći u plafon kao da će mu on dati odgovore koje ljudi više nisu znali izgovoriti. Tišina nije bila tišina, bila je puna neizrečenih strahova, šapata koji su dolazili iznutra. U grudima mu je nešto titralo, ne bol, nego nemir koji nema oblik, ali ima težinu.
Danju je hodao među ljudima, klimajući glavom, izgovarajući kratke rečenice, pokušavajući izgledati kao da pripada svijetu koji se raspadao tiho, gotovo pristojno. Ali iznutra, sve je bilo razbijeno. Misli su mu dolazile u naletima, šta ako sutra ne bude isto? Šta ako nikad više ne bude normalno?
Šta ako se ono najgore tek sprema?
Uznemirenost nije dolazila kao oluja. Nije bilo dramatičnog početka. Došla je kao kap koja stalno pada na isto mjesto, dok ne izdubi rupu. Prvo je bila sitna, blagi osjećaj nelagode dok sluša nove vijesti, kratko stezanje u grudima kad vidi zabrinuta lica. A onda je počela rasti, širiti se, uvlačiti u svaku misao, svaki pogled, svaki pokušaj sna.
Ponekad bi osjetio kako mu srce ubrza bez razloga. Ruke bi mu postale hladne, a dah plitak. U tim trenucima, imao je osjećaj da će se nešto strašno dogoditi, iako se ništa nije događalo. To ništa bilo je najgore. Jer kako pobjeći od nečega što ne vidiš?
Sjedio bi tada, sam, držeći glavu među dlanovima, pokušavajući utišati buku u sebi. Smiri se, govorio bi u sebi, ali riječi nisu imale težinu. Uznemirenost ne sluša razum. Ona živi negdje dublje, tamo gdje logika ne dopire.
Iste večeri, kada je nemir bio jači nego inače, ustao je i otvorio prozor. Hladan zrak ga je presjekao, ali ga je i prizemljio. Negdje u daljini čuo se pas kako laje. Negdje u daljini se vidjelo neko svjetlo. Svijet je, uprkos svemu, nastavljao postojati.
Tada je prvi put primijetio nešto što prije nije, uznemirenost ne traži odgovore, nego traži prostor. Prostor da se prizna, da se ne potiskuje, da se ne naziva slabošću. Duboko je udahnuo, sporije nego inače, kao da uči disati ispočetka.
Zebnja i strah nisu nestali. Nisu magično otišli. Ali više nisu bili jedino što postoji.
S vremenom je naučio da živi sa zebnjom i strahom, kao s tihim nepoželjnim saputnikom, ali stvarnim. Naučio je da strah ne znači kraj, nego podsjetnik koliko mu je stalo. I da, čak i kad se svijet čini nesigurnim, postoji nešto što se ne ruši tako lako, a to je sposobnost čovjeka da izdrži, da osjeti, i da uprkos svemu nastavi dalje.

Ibrahim, podižući ruke u visini grudi i otvorenim dlanovima prema licu, glasno prouči dovu:
Bismillah,

Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim.
Bismillahir-rahmanir-rahim.

Rabbi jassir, ve la tuassir,
Rabbi temmin bil-hajr! Amin!