Admir Jakupović

Prva banka u Sanskom Mostu je bila u Ključkoj ulici i osnovana jevrejskim kapitalom a direktor  je bio Haim Hasun. O njemu se kao direktoru te banke govori u lokalnim izvorima, banka nije bila državna institucija već privatna finansijska ustanova čiji su osnivači i ulagači bili lokalni Jevreji koji su se bavili trgovinom i ekonomskim poslovima u gradu prije Drugog svjetskog rata. Pored bankarstva, Haim Hason je bio poznat i kao vlasnik trgovine građevinskog i poljoprivrednog materijala te robe široke potrošnje u Sanskom Mostu,

 Zgrada banke i okolno zemljište, kuće i imanje je bilo u vlasništvu sefardske porodice Atijas. Porodica Atijas je bila najstarija, najbogatija i najpoštovanija jevrejska porodica u gradu.
Ovu uzornu porodicu su predstavljala dva brata Atijas, Isak i Avram.
Trgovac Isak Atijas i njegova supruga Rifka, rođena Kalmi iz Banja Luke, su imali radnju usred Sanskog Mosta. Glavni konkurent im je bio Elzar Levi zvani Lezi. Imali su tri kćeri Floru, Sarinu i Ernicu, te jednog sina Rafaela.
Avram Atijas je živio sa suprugom Mazaltom na samoj obali Sane u Ključkoj ulici. Njegovo ogromno imanje se prostiralo na desnoj strani Ključke ulice od gradskog mosta do kuće trgovca Jove Delića. Ispod njegove velelijepne vile otvorena je prva banka u gradu. Avram je imao sedmoro djece, od kojih šestoricu sinova Azriel, Šimun, Samuel, Rafail, Isidor i Salamon, te kćerku Sarinu zvanu Sarinka, koju su braća zvala Švesta. Svi su pozavršavali škole i zanate.
Bila su to sretna vremena koja su mladima pružala mogućnost školovanja i daljeg obrazovanja. Jevreji su se srodili sa sredinom u kojoj su živjeli svi kao jedna porodica i nije bilo nikakvih međusobnih sukoba.

Početkom okupacije Sanskog Mosta dolazi do progona jevrejskog stanovništva, oduzimanja imovine i zatvaranja u logore.
Od svih jevrejskih porodica u gradu samo je pravim čudom uspela preživjeti Sarina Atijas, koja je nakon rata živjela u Montevideu, južnoameričkoj državi Urugvaj.

Sreski sud u Sanskom Mostu je 19. juna 1946. proveo postupak proglašenja mrtvim članova porodice Avrama i Isaka Atijasa te svu imovinu nacionalizovao.

Na prostoru grada i danas postoje materijalni tragovi prisustva Jevreja, uključujući i kuću i groblje koje svjedoče o zajednici koja više ne postoji.

 Priče o jevrejskom blagu i brojnim avanturistima koji će otkriti blago najčešće su dio folklora, a ne potvrđene činjenice.
Ratnih godina sanski Jevreji su, kao i širom NDH, deportovani u logore, uglavnom Jasenovac i Staru Gradišku. Većina nije preživjela. Time je zajednica praktično nestala, a njihova imovina je konfiskovana ili prešla u ruke države i novih korisnika.

 Upravo u tom naglom prekidu života zajednice nastaje priča o navodnom „jevrejskom blagu“. Prema usmenoj predaji, pojedine porodice ili sama banka su, uoči deportacija, navodno sakrile novac, zlato ili dragocjenosti u zgradi banke ili njenoj okolini.



Marko i Munib su bili nerazdvojni, uvijek u potrazi za pustolovinama, skrivenim prolazima i tajnama koje su, kako su vjerovali, još ostale iz vremena rata.
Jednoga dana, dok su se igrali u napuštenoj kući na brdu iznad grada, pronašli su njemačkog oficira koji se krio u obližnjoj štali. Odmah su ga prepoznali, bio je to rođak majstora Viktora koji je živio negdje u Hrvatskoj. Zamolio ih je da mu pomognu da bezbjedno pobjegne iz grada, a on će ih bogato nagraditi. Dječaci su mu nabavili civilno odijelo i sproveli ga prema Oštroj Luci. Zauzvrat su dobili njegovo oficirsko odijelo, italijanski pištolj Bereta i tajanstvenu limenu kutiju. Kutiju su sakrili, hlače je obukao Munib, a sako je pripao Marku. Išli su u Alagića polje do rijeke Sane i tamo pucali iz pištolja. Brzo su ispucali svih trideset metaka, koliko su imali i vratili se kući. Markov brat Mirko je primijetio pištolj i oduzeo ga dječacima tvrdeći da je njemu potreban jer je mobilisan u partizane. Pitao ih je otkud im pištolj, ali mu nisu ništa rekli. Oni su znali da im je on lagao, da mu je pištolj potreban samo da se pravi važan u društvu.

Tokom decenija pojavile su se priče o kopanju dvorišta, podrumâ i zidova, kao i o povremenim pokušajima provala u objekat.

 Do danas ne postoji nijedan arhivski, sudski ili arheološki dokaz o postojanju većeg, organizovanog „židovskog blaga“.
Marko i Munib su svoju priču i sadržaj tajanstvene limene kutije dugo čuvali samo za sebe.