Admir Jakupović

Dan sjećanja na nama drage i voljene osobe koje više nisu sa nama a najmanje što možemo reći je da nam nedostaju. Osobe koje su bile toliko nenametljive i neprimetljive dok su živjele sa nama a čiju veličinu i značaj spoznate tek kad ih nema. One koje su svojom dobrotom i poštenjem uticale na vas a da to i ne shvatate pravovremeno. Radne i vrijedne bez želje za priznanjem i odlikovanjem.

Mladića pod imenom Uwe sam upoznao jednog davnog ponedjeljka, 7.septembra 1992.godine, kada sam se zaposlio u jednoj terenskoj građevinskoj firmi „Beutler und Lang“u Njemačkoj. Spontano ili sudbinski svejedno, uglavnom počeli smo zajedno raditi i jednu sobu dijeliti. Krenuo je posao i putovanje, druženje kao da se dugo poznajemo.
Bili smo mladi i vrijedni, željni novih izazova i iskustava, ništa nam nije bilo teško niti naporno.
Radili smo po cijeloj teritoriji nedavno ujedinjene zemlje, koja je spadala u sami vrh ekonomskih velesila i ulagala ogromna sredstva u razvoj i izgradnju svog siromašnog tek pripojenog istočnog dijela. Njegova se zemlja ujedinjavala a moja krvavim ratom razjedinjavala.
Obojica smo bili zasnovali porodice i stekli po dvoje djece. Kao nosioci porodica, pored obaveze, imali smo mogućnost da se brinemo o zaradi, a supruge o djeci. Mi smo radili mnogo i vrijedno a gazda nas je plaćao pošteno i izdašno. Takav odnos djeluje kao veliki stimulans i poticaj mladim osobama što je uticalo da u svaki novi projekat ulazimo sa velikom voljom, elanom i zadovoljstvom. Od Uwe sam imao priliku mnogo toga učiti i naučiti, prvenstveno jezik, običaje, kulturu a onda posao i umijeće. Pomogao mi je da se brzo adaptiram na potpuno novu sredinu i posao.Bio je odgovoran i pedantan, iako nikada nije nametao  svoje zahtjeve i mišljenje, znao sam njegove prohtjeve i standarde. Uvijek spremni na nove izazove, a zadovoljni i sretni nakon uspješno obavljenog posla.
Takvu dobrotu, poštenje i toplinu srećete kod malo ljudi, a on je bio jedan i jedinstven . Slične osobine sam osjetio kod njih nekoliko koje sam tada upoznao a dolaze iz malog mjesta Mainstockheim.
Nisam uspio otkiti šta utiče na takvu narav tih osoba, da li tajna leži u zraku, vodi i zemlji tog mjesta ili je genetski, ali mora biti nešto.
To se posebno odnosi na Pfifa, Uwinog brata Reinera Muchela i sestrića Andyja. Osobe koje se lako ne zaboravljaju. Zbog toga sam ja za svoju kućicu za odmor i baštu izabrao to mjesto.
Koliko je Uwe bio omiljen među radnicima govori činjenica da je od svog zaposlenja u firmi, u svakom mandatu biran u radnički savjet firme sa najvećim brojem glasova.
Uwe me je pozvao da se priključim njihovom lokalnom fudbalskom klubu što sam sa oduševljenjem prihvatio. Naše druženje se intenziviralo a igranje za ekipu donijela nova poznanstva, spoznaje i viziju.
Nakon punih šest godina, u petak ,4.aprila 1998.godine sam napustio Njemačku.

Nakon nepunih devetnaest godina, u utorak, 07.februara 2017.godine u 7:30 izlazim ispred istog stana poznate ulice do parkiranog auta. Vratio sam se u Njemačku na Hermanov poziv  a uz saglasnost gazde firme Michaela. Tradicionalna birokratska procedura i papirologija učinila je da radnu vizu čekam preko tri mjeseca. Firma nije radila tokom novogodišnjih i božićnih praznika tako da se i nakon dobijanja vize čekanje na posao produžilo.
Michael me je pozvao da dođem na godišnji sastanak firme i upoznam se sa radnicima i poslom.
Dok sam prilazio parkianom autu primjetio sam da pored mene staje firmin bus. Nisam mogao vjerovati u slučajnost, već sam pomislio da je gazda poslao vozilo po mene. Bili su to Uwe, Pfif i Andy, ali nisu došli po mene, nego po grkaTonyja, još jednog prijatelja koji je stanovao u zgradi do moje, a da to nisam znao. Radosti i iznenađenju nije bilo kraja, srdačno smo se ispozdravljali. Znali su da dolazim, jer su im Herman i Michael prenijeli tu vijest. Ubrzo je stigao i turčin Sali te smo mogli krenuti prema restoranu u kojem se održavao sastanak. Ponovo sam sreo dosta poznatih lica i upoznao mnogo novih osoba, svi redom srdačni i pričljivi.

Tada sam ponovo sreo Uwu i nismo se više razdvajali. Išli smo zajedno na posao i ponovo bili cimeri. Znali smo se šaliti da smo više spavali zajedno u istoj sobi, nego sa vlastitim ženama. Nastavili smo raditi sa istim tempom i žarom kao i prije, barem ja, a Uwe se znao šaliti da malo stanem. Kritikovao me je zbog naših već pozamašnih godina i u šali govorio da je vrijeme da manje radimo a više simuliramo. Navodno, on bi kao malo simulirao, a ja sam kriv što to ne radi.
U proteklom vremenu je zasnovao novu porodicu i stekao još dvoje djece. Sin Hannes je preko školskog raspusta radio s nama honorarno. Uwe ga je tjerao da mnogo radi a ja sam dijete branio i kritikovao Uwu zbog toga. Međutim, bio je u pravu, posao je uticao da sin stekne iskustvo i završi dobre škole. Nismo više igrali fudbal, ali smo rado i često gledali  tv prenose zajedno u sobi. Naročito emocionalno kad igra Bayern ili „Elf“, tada on razočarano u šali kaže da to nije njegova Njemačka, nego moja. Zatim bi nabrajao kako nema više Sepa, Hansa, Gerda, Franca u ekipi, sve neka čudna naturizovana imena.
Bio je u pravu i ja sam primjetio da nekada spotski divi ekonoski gigant, nema više onu snagu i moć. Naš posao nije stagnirao, nego se povećavao a objekti koje smo radili postajali sve impozantniji i zahtjevniji.
Imali smo gotovo iste porodične probleme, naime imali smo stare, dementne, tvrdoglave i osione punčeve koji su ostali sami i živjeli s nama. Razmjenjivali smo iskustva, dijelili savjete, tješili supruge i u svemi tome nalazili mjesta za šalu.
Međutim, problem je bio ozbiljan i velik, koji može razumjeti samo onaj ko se nalazio u istoj situaciji.

Subota, 1.aprila 2023.godine, u 7:30 zvoni mi telefon, poziv dolazi od Kristoffa koji mi kratko i tužno kaže da je umro Uwe. Ne mogu da vjerujem, pomišljam da je šala, kažem mu da se s tim stvarima ne šali. On je ozbiljan, a ja ne želim da vjerujem u tu strašnu vijest.
Rastali smo se u petak, ostaviio me je ispred stana poželivši mi tradicionalno ugodan vikend i dodao vidimo se u ponedjeljak. Bio je veseo i nasmijan. Upravo smo završavali vrlo komplikovani objekat za firmu Porshe u Stuttgartu. Bili smo radosni i ponosni što se i taj projekat uspješno završava.
Dogovorili smo se da ćemo zajedno otići u zasluženu mirovinu. Bio je par godina mlađi ali je rano počeo raditi i uz postojeće redovno osiguranje uplaćivao novac u dodatni penzioni fond. Porodica je bila finansijski i imovinski dobro obezbjeđena, a djeca završila dobro plaćene škole i radila unosne poslove. Planirao je kupiti wohnmobill, pokretnu kuću na točkovima i većinu vremena provoditi sa suprugom na Sjevernom moru.
To jutro je ustao po običaju, vrlo rano, u 6:00 sati i otišao do pekare kupiti vruća peciva, kolače i Bild zeitung.
Dok je supruga spremala kafu i doručak, Uwe je čitao jutarnje izdanje novina.
Supruga ga je zatekla kako sjedi u fotelji sa novinama u krilu, pomislila je da spava.
Snažan srčani infarkt pokosio je dobrog i plemenitog čovjeka. Uwe je zauvijek zaspao.
Njegovo tijelo se predalo a duša našla vječni smiraj.
Bio je draži Bogu nego ljudima i on ga je uzeo sebi

Ruhe in Frieden Uwe!