Admir Jakupović

U našoj ulici nije bilo brojeva na kućama, nego nadimci.
Znalo se gdje ko živi, po tome čiji je prag uvijek bio pun djece. A djece je bilo mnogo, mnogo više nego današnjih automobila.
U šali bi govorili da samo u dvije kuće kod Botonjića i Čekića ima djece za dva fudbalska tima.
Imali smo tu sreću i blagodat da smo rasli i igrali se od jutra do mraka na igralištu Partizana. Svo naše odrastanje se odvijalo na ulici ili na igralištu Partizana.
Lopta je često znala bila krpenjača, uvijek nekoliko ekipa na ispadanje, a pravila smo mijenjali kako kome odgovara. Ako bi neko pao i zaplakao, igra bi stala. Prvo se gledao čovjek, pa tek onda rezultat.

Svi smo imali iste frizure, plave šangajke patike i bijele atlet majice, koljena oguljena, ali srca čitava. Stariji su pazili mlađe, ne zato što su morali, nego zato što je to bilo normalno. Kad bi neko donio koktu ili naru od sodara, svi bi pili iz jedne flaše.  Jeli smo šnitu pekmezom namazanog hljeba i šaku trešanja nabranu kod Ćamila, šljive džanarke od Daše ili jabuke iz Pericanove bašte, dijelilo se bratski bez pitanja.

Partizan i ulica nas su učili više nego škola. Naučili su nas prijateljstvu, čekanju reda, držanju riječi i tome da se ne smiješ smijati tuđoj nevolji. Ako bi neko napravio belaj, cijela ulica je znala, ali ga je i branila od svijeta.

Pred akšam bi majke izlazile na vrata i dozivale imena djece. Glasovi su se miješali, a mi smo znali da je dan gotov. Očev poziv se nije čekao, jer kad bi se čuo, nije slutio na dobro. Odlazili smo kućama prljavi, umorni i sretni.

Danas su ulice tihe, na Partizanu gotovo grobni muk. Djeca su u kućama, a lopte na ekranima. Ali ako ikada čujete dječiji smijeh kako odzvanja između kuća, znajte, ulica još diše.

I ako nas neko pita odakle smo, govorili bi iz Stanične ulice, gdje smo svi bili nečija djeca.
Pravila su bila jednostavna, nema ljutnje, nema kući bez pomirenja. Ko bi dao gol, bio je junak, ali samo do sljedećeg gola.

Lopta je znala završiti na krovu, u jarku, u bašti, nekad i kod komšije  što nije volio djecu. Tad bi svi stajali tiho dok se ne vrati, ako ne bi završila na panju ispod sjekire. Kad bi se vratila, slavili smo kao da smo pobijedili.

Jednom nam se lopta probušila na hrđavi ekser koji je virio iz taraba. Kakva nesreća da potrefiš jedini ekser na ogradi, nastala je tišina, kao da je neko umro, tugovali smo kao za najrođenijim.
Danas kad vidim dijete s novom loptom, što je prava rijetkost, obradujem i nasmiješim se. Jer znam da djeca ne žele loptu nego druge moderne i tehničke stvari.

Nije lopta ta koja pravi igru, nego djeca koja je dijele.