Admir Jakupović

Akropolis Bosanskog Petrovca je gorda Grmeč planina koja ljeti na čaršiju prospe parfem divljih jagoda i borove smole, a zimi sligura studenu mećavu i zavijanje čopora gladnih vukova u ozvjezdano Petrovačko polje nasmiješenih i slatkih imena Vedro i Medeno uokvireno ramom aristokrata među planinama, Osječenicom i Klekovačom.
Na zelenom platou Grmeča, Šahinovcu, ćućori petrovačka čaršija rumenih krovova pod kojim se vjekovima rađaju žedni vode i gladni spoznaja valjani, dobrodušni i svakom čestitu poslu vični ljudi. Četvorica od njih, hronološki i s divljenjem da ih zapišemo su Jovan Bijelić, Skender Kulenović, Ahmet Hromadžić i Mersad Berber kao karijatide pridržavaju rodni grad visoko uzdignut iznad mnogo većih gradova nego što je sam Petrovac.
Dva slikara i dvojica pisaca ucrtali su ga među metropole i rijetke prijestonice umjetnosti Bosne i Hercegovine, južnoslavenskih prostora i još dalje dokle ih je doteklo.
A doteklo je daleko.
Ta mapa, po zakonima umjetnosti, ne mari za teritorije i granice. I oni kojima se nikad nije posrećilo da ih kaldrmisani ili asfaltirani putevi života dovedu u tu tihu krajišku varoš ali su se djetinje razigrali na Ahmetovoj Labudovoj poljani od Bjelaja do Petrovca po kojoj se u ljeto utrkuju inspiracije zlatnih konja Mersadovih s Velaskezovim ormama i bizantijskim zlatom otrunjenim s petrovačke mjesečine, nad poljem treperi i pjeva Skenderova Ševa a sve uokvireno modrim i gorostasnim planima Jovanovim. I tim namjernicima, vjernicima u umjetnost Petrovac je postao drugi zavičaj bliži od potkošulje.
Tako bi ponosno pričao o svojoj čaršiji, koju je volio poput Mostara u kojem je živio, Mišo Marić u svom nostalgičnom ushićenju obhrvanom kišnom i hladnom Engleskom.

Nakon Drugog svjetskog rata Bosanski Petrovac je, kao i mnogi krajevi Bosne i Hercegovine, izašao iz rata iscrpljen i gladan, ali s jakim osjećajem nade i obnove, te gladi za znanjem. Grad i okolna sela bili su teško stradali, kuće spaljene, infrastruktura razorena, a mnoge porodice ostale bez svojih najmilijih.
U poratnim godinama započela je obnova. Ljudi su vlastitim rukama podizali kuće, škole, puteve i tvornice. Posebna pažnja posvećivala se obrazovanju, otvarale su se osnovne i srednje škole, jer se vjerovalo da znanje može biti temelj novog i pravednijeg društva. Učitelji su imali izuzetno važnu ulogu, bili su ne samo prosvjetitelji, nego i moralni autoriteti, nosioci ideje zajedništva i napretka.
Bosanski Petrovac je tada bio pretežno siromašan, ali pun života. Poljoprivreda i stočarstvo hranili su porodice, do vode se teško dolazilo a radne akcije su okupljale mlade iz cijele Jugoslavije. Kroz takve akcije grad su povezivali putevi, gradile se škole i domovi kulture. U tim godinama jačala je svijest o zajednici i solidarnosti.
Iako su rane rata bile duboke, u svakodnevici se osjećala tiha odlučnost da se krene dalje. U tom vremenu stvarali su i pisci, učitelji i kulturni radnici poput učitelja Edhema Kišljena, koji su kroz riječ i nastavu pokušavali sačuvati dostojanstvo čovjeka i sjećanje na prošlost, ali i usmjeriti mlade prema mirnijoj, humanijoj budućnosti.

U Bosanskom Petrovcu, u naselju Bišćani, među tihim ulicama, niskim kućama i dugim zimama, živio je učitelj Edhem Kišljen. Nije bio čovjek glasnih riječi ni velikih gesta. Njegova snaga bila je u smirenosti, u pogledu koji je znao saslušati i u glasu koji je uvijek nalazio pravu mjeru.
Radio je u vrlo skromnim uslovima, u improvizovanoj učionici, sa malo nastavnih sredstava, ali sa velikom željom da djecu nauči čitati, pisati i računati.
Organizovao je večernje kurseve opismenjavanja za odrasle, pomagao u raznim društvenim aktivnostima i bio među najobrazovanijim ljudima u lokalnoj zajednici
Svako jutro dolazio bi u školu prije djece. Otvorio bi prozore da pusti planinski zrak sa Osječenice u učionicu, poravnao klupe i kredom na tabli ispisao datum, uredno i jasno, kao da time započinje mali, ali važan red u svijetu. Kada bi đaci ušli, s njima je ulazila i graja, snovi, strahovi i nestašluci. Edhem ih je primao sve jednako strpljivo, s blagim osmijehom.
Učio ih je slovima i brojevima, ali još više tišini, poštovanju i vjeri u sebe. Znao je da mnogi od njih dolaze iz siromašnih kuća, iz domova gdje se brige broje više nego radosti. Zato je njegova riječ bila topla, a zahtjev pravedan. Nikada nije podizao glas, ali su ga svi slušali.
Kad bi se škola ispraznila, a hodnici utihnuli, Edhem bi ostajao još malo. Pregledao bi sveske, zapisivao bilješke, razmišljao o svakom djetetu posebno, ko se muči s čitanjem, ko je danas bio tužan, ko gladan, a kome treba ohrabrenje. Nosio je njihove sudbine kao tihu odgovornost.
Naveče, dok bi se grad smirio, a svjetla u prozorima jedno po jedno gasila, on bi sjedio uz knjigu ili rukopis. Pisao je o ljudima, o učenicima, o malom gradu i velikim brigama. U njegovim riječima bilo je i umora i nade, i tuge i vjere da znanje može promijeniti čovjeka.
Tako je Edhem Kišljen živio danju među djecom, noću među mislima. Skroman, tih, ali duboko ukorijenjen u pamćenju svog grada. Jer neki ljudi ne ostavljaju za sobom spomenike od kamena, već tragove u srcima a to je najtrajnija vrsta pamćenja.
Pravi učitelj ne živi u dnevniku,nego u srcima onih koje je naučio kako se postaje čovjek.

Edo je bio prvi posljeratni petrovački učitelj i učio je moju mamu prvim slovima, prvim brojevima, čitati, pisati i računati. Učio je njenog školskog druga iz iste tvrde drvene đačke klupe, maga lijepe riječi i naracije Mišu Marića da sastavlja svoje prve pjesme i priče.
Naučio je tako generacije i generacije mladih petrovčana, izveo u svijet brojki i slova te usmjerio na pravi put kojim treba da idu.
Da li postoji humanije i časnije zanimanje od učitelja. Edo nije bio strog i mrzovoljan učitelj, nego blag, topao i voljen pedagog.
Zbog svega toga je dugo vremena i nakon njegovog penzionisanja u petrovačkim učionicama odjekivala pjesma zahvalnih učenika:

„Edhem Kišljen
Čovjek smišljen
Danju djecu uči
Noću svoju brigu muči… „