Admir Jakupović

„Na Podgrmeču zeleni se trava,
Po njoj igra fakultetska glava…“

Nije se na Podgrmečovom stadionu samo navijalo i bodrilo ekipu. Na Podgrmeču se i tugovalo, i slavilo, i pjevalo, a sevdalinka se razlijegala stadionom, sve u čast jednom igraču koji je bio ponos kluba i grada. On je bio uzor svima koji su rasli uz Podgrmeč i tražili sebi idole na koje bi se ugledali. Bili smo sretni i ponosni jer smo imali nekog koga smo mogli uživo gledati i dosta toga učiti.
Maestralni driblinzi i efektni potezi sa loptom koja je u njegovim potezima „imala oči“ i preciznim pasovima pronalazila saigrače u idealnim pozicijama za postizanje gola. Slobodni udarci izvođeni maestralno sa milimetarskom preciznošću sa bilo koje strane i udaljenosti od gola. Dovoljno je bilo da sudija dosudi faul. Ne sjećam se da je ikada fulao, bio neprecizan ili golman odbranio njegov slobodnjak ili penal. Samo u jednoj sezoni Regionalne lige BiH dao je 11 golova preko „živog zida“.
Ali od ljubavi prema sportu i fudbalu, bila je veća ona za raju i čaršiju. Zbog toga nije napravio veću karijeru, a mogao je. Studirao je u Sarajevu i imao poziv da obuče bordo dres, ali je odbio. Tadašnji trener Sarajeva, Fuad Muzurović, nagovarao je njegovog kuma Siću da ubijedi Tešu da promijeni mišljenje.
Ali nije uspio, Teša je igrao samo za svoju raju i čaršiju.
Samo jednom je promijenio klub i igrao za FK Rudar iz Kaknja. Ali se nije promijenio, ostao je isti onaj stari fudbalski boem.
Mi bi se provlačili između ograde i nalazili svoje mjesto iza gola, odakle ćemo najbolje vidjeti majstorije našeg ljubimca. Ali pri gostovanju Rudara na stadionu Podgrmeča, Teša nije igrao. Cijelu utakmicu bi presjedio na klupi. Mi smo bili razočarani, ne shvatajući i ne znajući – „Zašto?“
Tek kasnije smo saznali i shvatili razlog.

Teša nije želio da igra protiv svoje raje, kluba i grada.
Njegovu želju su poštovali svi, od uprave, preko trenera do saigrača iz Rudara.
Niko mu ništa nije zamjerao.
– „Kako ću protiv svoje raje?“
Tako je govorio tada, tako je govorio uvijek i tako govori sada.
Odrastalo je i igralo na zelenom travnjaku Podgrmeča mnogo talenata, bilo je igrača i igrača, fudbalera i nogometaša, ali malo ih je bilo kao Teša.

Danas su druga vremena, lopta se brzo kotrlja, a od ljubavi se ne živi, jer ona kratko traje.
Mnogi pokušavaju ponosno i dostojanstveno igrati najljepšu sporednu stvar na svijetu te ne slaviti golove i pobjede protiv svog bivšeg kluba, ali pojedini ipak pokleknu u žaru borbe za obećanom premijom.
A kad sve prođe i dođe novi dan, sutradan. Sutradan im je krivo, sutradan se kaju, žale za učinjenim, a sutradan je kasno.

A nekada je Hure znao istiha početi, a onda bi svi ostali prisutni bez izuzetka prihvatili i pjesma se kao sevdalinka, puna ljubavi i sreće, razlijegala Podgrmečovim stadionom:
– „Bosno moja,
Divna mila,
Lijepa, gizdava.
U tebi je
Ranko Tešić
Doktor fudbala!“