Admir Jakupović

Najbolji igrač malog fudbala koji se rodio na ovim prostorima.
Anonimni mladić koji je iz Gorica stigao do svjetskih pozornica.
Legenda sanskog, slovenačkog i belgijskog futsala, kakva se rijetko viđa.

Muradif Durić je rođen 13.jula 1963.godine u selu Gorice kod Sanskog Mosta.
Živi na potezu Belgija – Sanski Most, gdje posjeduje stan u centru grada.
Svjetsko ime malog fudbala koji je ostavio neizbrisiv trag igrajući za nekoliko klubova u Sloveniji i Belgiji.

Mladić koji je u Belgiju stigao anoniman i bukvalno niodkud, za kratko je vrijeme postao popularan i idol mladih.
Belgija koja za nogometne stručnjake vrijedi za „evropski Brazil“ je pala na koljena pred Tarzom. Nakon prve odigrane utakmice izazvao je buru oduševljenja i novinari su ga nazvali David Coperfield, po čuvenom mađioničaru.
Po kratkom postupku je dobio belgijsko državljanstvo i poziv za reprezentaciju „crvenih đavola“ na Evropsko prvenstvo u Španiji 1992.godine gdje mu je na četvrtfinalnoj utakmici protiv Brazila napukao mišić.
Vrhunac njegove karijere je bilo Svjetsko futsal prvenstvo u Hong Kongu 1994.godine. Nastupao je za reprezentaciju Belgije na drugom po redu FIFA Svjetskom prvenstvu u futsalu na kojem je Belgija završila kao 6. reprezentacija svijeta. Tarzo je postigao važne golove, a posebno se pamti ključni meč i pobjeda protiv Španije rezultatom 2:1. Na Svjetskom futsal prvenstvu u Sloveniji ponovo je nastupio za reprezentaciju Belgije.
Ostaje zapisano da je Muradif Durić Tarzo prvi evropski igrač malog fudbala koji je potpisao profesionalni ugovor. Tada se u Americi igrao najbolji soccer i Tarzo je imao pozive od brojnih klubova. Čak je delegacija tada najboljeg kluba i Prvaka svijeta, slavnog brazilskog FC Sao Paoli dolazila po Tarzu. Bio bi to jedinstven slučaj da evropski fudbaler igra u Brazilu.
Tarzo je odbio sve ponude. Sa belgijskim Gentom je godinama uzimao sve trofeje koji su se mogli osvojiti.
Muradif kaže da mu je uzor Edhem Šljivo nekadašnji as sa Koševa i dobro poznato fudbalsko ime u Belgiji.

Muradif Durić je u svijetu poznat pod nadimkom Tarzo, i poput svakog poznatog igrača, poznavaocima futsala dovoljno je reći Tarzo, da bi znali o kolikoj se zvijezdi radi.

 Sanjani ga zovu Lijo (Lijan) i to je lokalno poznata nogometna veličina.
Počeo je kao srednjoškolac učestvovati na legendarnom Gradskom malonogometnom turniru na Partizanu sa svojom ekipom Složna braća. Ime ekipe „Složna braća“ nije bilo slučajno, nju su zaista činili Muradif i njegova rođena braća Rifet, Mesud i Emsud uz nekoliko bliskih prijatelja i komšija iz rodnog sela Gorice, a ime je simboliziralo njegovu neraskidivu vezu sa rodnim krajem.
Kada se ekipa „Složna braća“ iz malog sela Gorice prvi put pojavila na legendarnom betonu „Partizana“, niko ih nije shvatao ozbiljno. Tarzo je bio izrazito sitne građe, plavokos, otuda nadimak „mali žuti“, naizgled fizički inferioran u odnosu na tadašnje kršne momke iz grada.

Na jednoj od prvih utakmica protiv favorizovane čaršijske ekipe, protivnički igrač je, videći Tarzu onako sitnog, dobacio svojim saigračima:
„Ma pustite malog, njega ćemo lako, čuvajte samo ove krupnije!“

Međutim, čim je lopta krenula, Tarzo je počeo da „sakriva“ loptu. U jednom napadu je nanizao trojicu igrača, „prodao“ im fintu tijelom tako da su se sudarili, i postigao gol. Cijeli „Partizan“ je skočio na noge, a onaj isti igrač je samo odmahnuo rukom i rekao:
„Ovaj mali nije čovjek, ovaj ima magnet u nogama!“

Stariji Sanjani se sjećaju da su se utakmice „Složne braće“ čekale satima unaprijed. Ljudi su dolazili na tribine još tokom dana samo da zauzmu mjesto, a oni koji nisu uspjeli, penjali su se na ograde i okolna drveća.

Tarzo je imao takvu kontrolu lopte da su ljudi na tribinama sklapali opklade, ne ko će pobijediti, nego koliko će igrača Tarzo „poslati po ćevape“, odnosno izbaciti iz igre lažnjakom u toku jedne utakmice.

Nadimak Lijo (Lijan) dobio je upravo zbog svoje lukavosti u igri. Jedna od omiljenih priča sa turnira je ona o njegovom „nepostojećem pasu“, izgledalo bi kao da će šutirati loptu svom snagom, cijela odbrana bi se „skupila“, a onda bi on, poput lisice, samo lagano dodirom pete ili vanjskim dijelom stopala proslijedio loptu bratu koji je stajao sam na drugoj stativi. Gledaoci su govorili da se Lijo protivi zakonima fizike i vidi teren „iz ptičije perspektive“ jer je uvijek znao gdje mu se braća nalaze, a da ih i ne pogleda. Sve se vrtilo oko njega i on je ekipu Složna braća iz Gorica vodio iz pobjede u pobjedu. Pobrao je simpatije publike na prvu i u gradu se pričalo o „malom žutom čudu“ Liji iz Gorica. Svi su željeli da vide malonogometnog čarobnjaka i dolazili su u sve većem broju na ionako prepun Partizan u vrijeme turnira. Stariji ljubitelji malog fudbala u Sani i danas prepričavaju kako je „sakrivao loptu“ protivnicima na betonu „Partizana“, što je kasnije prenio na parkete širom svijeta.
Dugo godina su Lijan i Složna braća igrali i bili jedna od boljih ekipa na Gradskom turniru.
Izgradnjom Sportske dvorane, Lijan i Složna braća su nastavili sa zapaženim igrama i sanjani su mogli i dalje uživati u igri ovog nenadmašnog čarobnjaka sa loptom.
Posljednji put je zaigrao u sanskoj Gradskoj dvorani na revijalnoj utakmici „Ibričić i prijatelji“, u kojoj su učestvovali najpoznatiji igrači BiH.

Svi koji ga poznaju iz tog perioda tvrde da je on bio jedan od najboljih futsal igrača u bivšoj Jugoslaviji. Za reprezentaciju Jugoslavije je igrao pet godina od 1984. do 1989.godine.
U jeku najveće popularnosti Tarzo je snimao mnoge reklame za razne belgijske i slovenačke  firme.
I pored godina starosti dugo je bio aktivan i redovan učesnik malonogometnog turnira BH dijaspore gdje je trener i igrač selekcije Belgije, a njegov rekord učešća od preko 20 godina vjerovatno niko neće oboriti a on dobio laskavu titulu „Kralj dijaspore“.
Igrao je fudbal širom naše planete i može se pohvaliti da je igrao na slavnoj Marakani u Rio de Žaneiru. Imao je dugu fudbalsku karijeru,  profesionalno  je igrao do 52. godine života Prvu ligu Belgije, amaterski 3. Ligu do 58. godine, uspješan je i kao trener.
Njegova najpoznatija anegdota, koju često spominju njegovi prijatelji, jeste ona o njegovom odlasku u mirovinu. On je jedan od rijetkih sportista koji je doslovno rekao:
– „U istom danu idem i u radnu i u igračku penziju.“
 Time je želio poručiti da je za njega fudbal bio jednako važan dio života kao i svaka druga profesionalna obaveza.

 Na manifestaciji Izbora sportiste BiH za 2022.godinu u organizaciji Sportskog saveza BiH  u Kongresnoj dvorani hotela Garden City u Konjicu, Specijalno priznanje za doprinos, popularizaciju i razvoj sporta u BiH dobio je Muradif Durić.

Jedan od najboljih malonogometaša balkanskih prostora i šire, Durić Muradif  Tarzo.
Momak rođen na Sani, nekada stanovnik Belgije, od prošle godine ponovno se kako sam kaže vratio u svoju lijepu Sanu. Pomaže sve sanske sportske klubove i druge organizacije i pojednince u gradu.
Sportista i humanitarac od glave do pete bez zvaničnog priznanja u svom gradu. Ali se ne žali nego kaže:
– „Ljubav i poštovanje se ne mjeri time šta dobijaš, nego koliko ti gradu i dragim osobama daješ.“