Admir Jakupović

Svlačionica u sportu nije samo prostor gdje se presvlačiš.
Ona nije obična soba okrečena u bijelo ili u boje kluba, obložena hladnim pločicama na podu i vješalicama za garderobu sa brojevima. Soba koja uvijek različito izgleda zavisno da li su treninzi ili utakmice. Za vrijeme treninga ona je uvijek mjesto za razonodu i odmor. Za vrijeme utakmica ona je mjesto sa tri različita (polu)vremena, zavisno od situacije.
Za sportiste, ona je sveto mjesto, mali intimni svijet odvojen od publike, kamera i rezultata.

Svlačionica je mjesto gdje nastaje tim, mjesto koje prvo upoznaš kad dođeš u jedan klub.
Na terenu vidiš igru, ali tim se stvara u svlačionici. Tu se grade povjerenja, prijateljstva i osjećaj zajedništva.
Igrači razgovaraju, šale se, svađaju se, mire  i kroz to postaju ekipa, a ne samo grupa pojedinaca.
Svlačionica je puna tišine, muzike ili govora trenera.
To je trenutak kada sportista prelazi iz svakodnevnog života u takmičarski mindset, fokus, adrenalin, nervoza i motivacija se tu skupljaju.
To je mjesto gdje nastaju govori i dogovori koji mijenjaju utakmice.
Mnogi legendarni preokreti počeli su upravo u svlačionici.
U svlačionici se ogleda snaga, znanje i veličina trenera i igrača koji svojim izuzetno motivirajućim govorima cijeloj ekipi daju vjeru u uspjeh kad je rezultat bio protiv njih.
Tu nema glume.
Poslije pobjede nastaje slavlje, pjesma, zagrljaji.
Poslije poraza je tišina, suze, ljutnja.
Svlačionica je jedno od rijetkih mjesta gdje sportisti mogu biti ranjivi bez publike.

Svaka svlačionica ima svoja nepisana pravila,
ko sjedi gdje, ko pušta muziku i kako se dočekuju novi igrači.
Zato se često kaže: “Ako izgubiš svlačionicu, izgubio si tim.”

Zanimljivo je da mnogi fudbaleri kažu da
na terenu osjete trenutak kad tim vjeruje u uspjeh i to skoro uvijek dolazi iz onih nekoliko minuta iza zatvorenih vrata.

Odgledao sam mnogo utakmica u svom životu, utakmica u raznim loptačkim sportovima, punih preokreta i šokantnih završnica. Poslije svih tih utakmica pobjednici pišu istoriju i kreiraju nove teorije i stilove igre, dok gubitnici traže opravdanje i razloge poraza. Međutim, svi su jedinstveni u jednom, da svlačionica igra jednu od glavnih uloga i u pobjedi i u porazu.
Nikada neću zaboraviti jednu fudbalsku utakmicu u kojoj sam bio neutralan posmatrač.
Jedna od najpoznatijih fudbalskih priča iz svlačionice dolazi iz finala UEFA Champions League Final 2005, utakmice koju mnogi zovu “Čudo u Istanbulu.”
Svlačionica koja je promijenila istoriju.
Igrali su Liverpool F.C. protiv moćnog AC Milan.
Dobio sam dva nagradna putovanja u Istanbul od firme Bihaćka pivovara.
Iz Sane su nas pokupili u mini bus, a zatim iz Sarajeva za Istanbul avionom. Pet dana boravka u Istanbulu me podsjetilo na juni 1984.godine i moj jednomjesečni boravak u Istanbulskom naselju Bajram paša, nastanjenom većinom ljudima iz Bosne, Sandžaka i Makedonije. Istanbul je tih dana bio pun Engleza koji su pili pivo po terasama lokala. Italijani su uglavnom stigli brodovima i jahtama na dan utakmice.
Do stadiona smo se jedva dovezli uz pomoć nekih Rusa i njihovih moćnih džipova.

To je bilo 48 finale Lige šampiona, najvažnijeg europskog nogometnog takmičenja. Mnogi je smatraju jednom od najneobičnijih i najboljih utakmica svih vremena.

U finalu su igrali engleski Liverpool i talijanski AC Milan. Finale je igrano 25. maja 2005.godine na olimpijskom stadionu Atatürk u Istanbulu, pred preko 70.000 gledalaca. Liverpool, koji je imao četiri naslova prvaka Lige šamliona, ovo finale je ujedno bilo i šesto, te prvo nakon Heyselske tragedije, koja se dogodila u finalu 1985. na Heysel stadionu. Milanu, koji je do tada šest puta osvojio takmičenje, ovo finale je bilo drugo u tri godine, te deseto ukupno.

Prvo poluvrijeme? Katastrofa.
Milan vodi 3:0. AC Milan je potpuno kontrolisao utakmicu.
Njihov vezni red u kojem su bili Andrea Pirlo, Clarence Seedorf, Gennaro Gattuso i
Kaká, imao je više igrača u sredini terena nego Liverpool.
Liverpool je igrao klasičnih 4-4-2 i stalno gubio bitku u vezi.
Rezultat toga je da Milan lako dolazi do lopte i slijede brzi napadi za 3:0.
Na toj strani terena stoje zvijezde poput Paolo Maldini i Kaká.
Navijači Liverpoola već izgledaju slomljeno, nigdje nisam vidio takve navijače koji istovremeno i plaču i pjevaju, dajući podršku svom timu.
Moram konstatovati da bi naši navijači u takvoj situaciji psovali sve, od igrača do uprave kluba, te tražili ostavku nesposobnog trenera.
Englezi čine suprotno, oni i dalje gromoglasno podržavaju svoj klub.
Igrači Liverpoola ulaze u svlačionicu, niko ne govori. Neki gledaju u pod. Neki u zid.
Vlada kolektivni osjećaj, finale je izgubljeno.
Tada trener Rafael Benítez radi nešto neočekivano.
Ne viče.
Ne optužuje.
Smireno kaže:
„Ako postignemo jedan gol, oni će početi sumnjati.”
Zatim kapiten Steven Gerrard ustaje i praktično izaziva saigrače:
„Dajte mi 15 minuta borbe. Samo 15.”
To nije bio taktički govor. Bio je to poziv na ponos.
Šta se desilo, poslije.
Poslije se desila istorija.
U drugom poluvremenu,
Gerrard daje gol, 3:1.
Zatim još jedan gol 3:2,
pa penal 3:3.
Za šest minuta utakmica se potpuno okrene. Benítez nije samo motivisao igrače u poluvremenu, promijenio je cijeli sistem igre.
Izveo je napadača i ubacio Dietmar Hamann.
Time Liverpool prelazi na 3-5-2. Nova postavka sa tri štopera nazad, više igrača u sredini i Steven Gerrard pomjeren naprijed.
Alonso i Hamann zatvaraju Pirla. Bekovi izlaze visoko. Odjednom Milan više nema prostor, Pirlo nema vremena za dodavanja. Liverpool počinje osvajati druge lopte. Utakmica se potpuno promijenila.
Psihološki efekat postaje najvažniji, igrači su osjetili da postoji plan.
Kad sportista vidi rješenje, panika nestaje.
Vjera se vraća.
Gerrard kasnije kaže da je prvi gol bio trenutak kad su svi pomislili:
„Oni su sad nervozni.”
Tim ne izgubi kad primi prvi gol, nego izgubi kad počne razmišljati o porazu.
I za šest minuta je 3:3.
Kad vodiš 3:0 u finalu, mozak automatski prelazi iz “Moramo napadati” u razmišljanje “Samo da ne pogriješimo.”
U sportu postoji fenomen koji treneri stalno spominju, a to je momentum.
Publika počinje vjerovati, a Liverpoolovi igrači trče više. Svaki duel izgleda važniji. Milan osjeti energiju kako se okreće protiv njih.
Andrea Pirlo je kasnije priznao da su imali osjećaj kao da se teren „naginje“.
Kao što sam prethodno napisao, pobjednici pobjedu pretvaraju u nešto posebno, specijalnu strategiju i taktiku, tako je i ova ostala poznata ne samo po igri i taktici, nego i po golmanskoj odbrani penala.
Priča o golmanu Jerzy Dudeku prije izvođenja penala je jedna od onih stvari koje pokazuju koliko je glava važnija od tehnike.
Nakon 120 minuta igre rezultat je bio 3:3.
Igrači Liverpool F.C. i AC Milan stoje iscrpljeni.
Svi znaju da sada odlučuje golman.
Dudek odlazi prema svlačionici, nakratko prije izvođenja penala.
Tamo ga dočekuje trener golmana i podsjeća na analizu izvođača penala Milana, Andriy Shevchenko često šutira visoko lijevo,
Andrea Pirlo voli čekati reakciju golmana, kao i za druge igrače imaju svoje načine šuta sa bijele tačke.
Dudek dobija kratke upute, ali najvažnije nije bila izbor strane odbrane gola.
Bila je psihologija nazvana “Spaghetti legs”. Dudek odlučuje uraditi nešto što tada skoro niko nije radio.
Na gol-liniji počinje
mahati rukama, pričati sam sa sobom, skakati i klimati nogama i rukama lijevo-desno.
Pokreti su izgledali haotično, kao da nema kontrolu.
Kasnije su to nazvali “spaghetti legs.”
Cilj je bio razbiti koncentraciju izvođača.
Na kraju, Liverpool pobjeđuje na penale i osvaja Ligu šampiona.
Carlo Ancelotti je u Milanu imao možda jedan od najjačih sastava u istoriji fudbala, dok je Liverpool imao tim boraca i upravo zato je svlačionica igrala ogromnu ulogu.
Sami igrači to potvrđuju i kasnije govore isto.
Preokret nije počeo prvim golom.
Počeo je u svlačionici.
To nemate u knjigama o taktici i strategiji u fudbalu, ne učite u školama. Atmosfera u svlačionici se stvara i takav tim niko ne može pobijediti.

Svlačionica nije odmor, niti pauza, ona je mjesto gdje se igrači presvlače, odbacuju jednu garderobu i oblače iste dresove u kojima postaju nove i sasvim druge osobe.
To je neko drugo poluvrijeme utakmice koje počinje prije izlaska na teren.
U suštini, svlačionica je mjesto gdje sport prestaje biti samo igra i postaje zajednička borba, jer utakmice se igraju na terenu,
ali se preokreti rađaju u svlačionici.
Pobjeda nastaje u glavi a ne u nogama.