Admir Jakupović

„Srdo moja,
ne srdi se na me
Jer ako se,
ja nasrdim na te…“

Sanska saga, malo komedija, malo tragedija, a puno inat.
Saga koja je iz sna probudila malu bosansku kasabu i trgla iz svakodnevne učmalosti spokojne sanjane. Sve priče i događaji traju tri dana a sanska saga je trajala duže nego vječnost.

Priča se da je Svetozar Srdić, čovjek tvrd kao dren, postojan kao hrast, a uporan kao mazga i još tvrdoglaviji, jednog dana odlučio da tuži lokalnu tvornicu trikotaže Sana. Kažu da je sve počelo zbog jedne jakne. Jakna se rasparala, a Sveto je tvrdio da nije do njega nego do nekvalitetnog materijala i konca, te još gore, do nesavjesne uprave.

Svi u gradu pričaju, a mnogi će potvrditi, da je Sveto Srdić bio neobičan čovjek, ali sa običnim krajiškim inatom pomiješanim sa tvrdom bosanskom glavom koju je teško razbiti a još teže nešto u nju utuviti, još ako se čovjek rasrdi. Vratio se u svoju čaršiju, nakon završetka visokih škola u glavnom gradu, kao stručni kadar i zaposlio se u Opštinski organ uprave. Nije bio ni bogat, ni naročito obučen, što bi se reklo tipični predstavnik srednje socijalističke klase, ali je imao jednu osobinu koju su stariji zvali tvrdoglavost sa diplomom.

Sve je počelo kad je kupio jaknu iz poznate lokalne tvornice odjeće čija je reklamna poruka bila poznata širom Juge.
-„Sve rijeke teku od izvora prema ušću.
Samo Sana, teče prema Vama!“
Jakna fina, plava, sa sjajnim dugmadima. Kupio ju je Sveto u trgovini tekstilnog preduzeća Sana koju je vodio iskusni trgovac Ćazim. Ćazim je trgovački zanat izučio kod Čifuta i važio je za najsposobnijeg trgovca u gradu. Nadaleko se pričalo o njegovom trgovačkom umijeću i sposobnosti da proda sve što mu dođe pod ruku. Učeći i radeći kod Jevreja brzo je savladao trgovački jezik i trgovačku matematiku, znao je napamet zbrajati i množiti dvocifrene i trocifrene brojeve.
Nosio je Sveto tri dana ponosno novu jaknu, a četvrti dan, paf! Šav puk’o kao da je od paučine. Propao Sveto kao stari kauč, sramota ga otići na posao. Nije mogao podnijeti čaršijsku šalu i šegu, kako je namagarčen i kupio bofl robu.

Nije išao Ćazimu u trgovinu da vrati kupljenu jaknu, nego ode Sveto pravo u fabriku.
„Drugovi,“
reče oštro i kritički,
„ova jakna se raspada brže nego vaša obećanja.“
Uprava se samo nasmijala i rekla da je do njega, da je nepravilno koristio tekstil. To je bila velika greška uprave fabrike, koji su olako shvatili Svetinu pritužbu i uglavnom okretali stvar na šalu. Jer Sveto možda nije znao mnogo o tekstilu, ali je znao sve o inatu.

Fabrika trikotaže Sana je bila nešto poput malog tekstilnog giganta u našem kraju,  pola žena iz grada je tamo radilo, a druga polovina je imala nekog svog zaposlenog u njoj. Ali Sveto nije mario za to.
„Pravda je pravda“, govorio je.
Sutradan se Sveto ošiša na nulu, do same glave. Narod pita: „Sveto, šta ti bi?“
A on kaže:
„Da mi misli bolje prijanjaju uz lobanju. Idem da tužim.“
Sve je u životu prolazno, samo je frizura trajna. Zato je Sveto odustao od frizure, ne želeći trajan sudski spor.

I tako je krenula tužba i dugogodišnja parnica.
Prvo opštinski sud, gdje Sveto dobije. Slavlje u kafani trajalo je tri dana.
Onda žalba, gdje Sveto izgubi. Opet kafana, ali ovaj put turobna atmosfera i dugački monolozi o korupciji i nepravdi.
Pa okružni sud i opet Sveto dobije. Sveto izađe pred sudnicu, glava mu sija na suncu kao pocinčana ćasa, i kaže:
„Pravda ima kratku kosu, ali oštar češalj.“
Tvornica se žali na Okružni sud, gdje Sveto izgubi.
Sveto opet u sud. Glava i dalje obrijana, jer je odlučio da se neće šišati sve dok god traje suđenje i ne stigne pravda.
„Lakše mi je misliti bez frizure,“
govorio je.
Zatim je slijedila revizija i opet izgubi.
Pozivali su Svetu u Komitet, pozivali na razum, prijetili mu partijom, suspenzijom, pa čak i otkazom, ali nije bilo vajde.
Tužba je, kako se prepričava, trajala godinama. Stigla čak i do republičkog, pa zatim saveznog suda. U međuvremenu su se promijenili direktori tvornice, sudije, advokati, pa čak i modne linije, ali Sveto je ostao isti, sa fasciklom pod rukom i onom istom rasparanom jaknom kao dokaznim materijalom.
Ljudi su se dijelili u tabore. Jedni su govorili:
„Sveto je lud, ko tuži hljeb koji jede?“
Drugi su šaputali: „Neko mora stati na put tim guzonjama.“
Najzanimljivije je, što je parnicu čas dobijao, čas gubio. Jedna presuda kaže da je tvornica kriva. Druga kaže da je Sveto nepropisno održavao odjevni predmet. Treća vraća predmet na ponovno odlučivanje. Papiri su se gomilali, troškovi rasli, a legenda postajala sve veća.
Na kraju, kažu da je više potrošio na sudske takse nego što je jakna ikad vrijedila. Ali kad bi ga pitali da li se pokajao, Sveto bi samo otpuhnuo dim cigare i rekao:
„Nisam ja tužio zbog jakne. Tužio sam da znaju da se ne može tek tako.“
Narod je počeo pričati da mu je kosa prestala rasti od silnog čekanja presude. Drugi su tvrdili da se toliko navikao na sud, savladao pravo i naučio sve paragrafe da su mu nudili kancelariju i zaposlenje u istom.
Djecu su plašili pričom: „Uči, sine, da ne završiš na sudu kao Sveto.“
A stariji bi još dodali:
„Ali, ako već moraš tužiti, obrij glavu da ti pravda nema gdje zapeti.“

I tako je Svetozar Srdić postao simbol inata u sanskom kraju, čovjek koji je, makar na papiru, dobio i izgubio pola grada.

Priču o Sveti je narod sanskog kraja pretvorio u ljubavnu pjesmu i ona je ubrzo postala veoma popularna te je rado izvode mnogi poznati i popularni izvođači narodnih pjesama i sevdalinki.

Srdo moja more,
ne srdi se na me
Jer ako se more,
ja nasrdim na te

Sva nas Bosna more, pomiriti neće
cijela Bosna more,
A i Hercegovina

Ni sva sela more,
oko Sanskog Mosta
Samo mogu more, tvoja medna usta