Admir Jakupović

Jutro je već bilo sasvim razgrnulo maglu, sunce se ukazalo i najavljivalo još jedan lijep dan. Imširbegov fijaker sa upregnuta dva prelijepa bijela lipicanera se spuštao niz strmu stranu puta, tačno na vrijeme. Seiz Muste je vješto spuštao begove konje i fijaker niz strmi put prema mostu na rijeci Blihi. Beg je sjedio pozadi udobno zavaljen u kožna sjedišta i samo klimnuo glavom Ibrahimu u znak pozdrava. Ne zna se ko je ponosniji, da li dva bijela lipicanera izdignutih glava i griva, koji svojim ritmičnim kasom i pokretima kao da lebde iznad ceste od kaldrme, koji vuku fijaker ili njihov vlasnik Imširbeg.
Dva konja kao na paradi, odavali su begov status, ponos, moć i bogatstvo.
Nijhova pojava, govorila je sve, više od bilo kojih izrečenih riječi.

Ibrahim je i dalje stajao nepomično na trijemu ispred magaze, kao da ga je prizor prikovao za zemlju.
Gledao je za fijakerom i dva prekrasna bijela lipicanera sve dok nisu nestali iza zavoja oko brda Žutulja u pravcu čaršije, ali u njegovim očima konji su i dalje galopirali visoko uzdignutih vratova, skladni, bijeli kao da nisu sa ovog svijeta. U grudima mu se nešto stegnulo, ne od tuge, nego od neke tihe i uporne želje.
Spustio je pogled na svoje ruke, grube, ispucale, mirisale su na brašno i drvo. Takvim rukama se gradi, krpi, preživljava, ali ne i sanja, pomisli na trenutak.
Pa se nasmije sam sebi.
“Ko kaže?”,
promrmlja sebi u bradu.
U njegovoj magazi, kao u pravom dućanu je bilo svega, dobre nafake, pune rafe, nekoliko vreća sa suhim voćem i žitom, stari dobri kantar i miris prošlih godina. Ali u njegovoj glavi, tu je već vidio sebe, starog iskusnog trgovca. Vidio je sebe na istom onom mjestu gdje je maloprije sjedio beg. Leđa prava, ruke sigurne na uzdama, a pred njim, njegova dva bijela lipicanera, još ljepša i još snažnija.
Zamišljao je kako prolazi kroz selo pod brijegom vozeći se u svojoj kočiji koju vuku dva bijela lipicanera. Ljudi zastaju i okreću se, a djeca trče za kočijom. Neko šapne:
“Vidi Ibrahima…”
Ne iz zavisti, nego iz divljenja.
Vjetar mu lagano pomjeri košulju, opahnu lice i vrati ga u stvarnost. Magaza je i dalje bila ista, a cesta prazna.
Ali nešto u njemu više nije bilo isto.
Zakoračio je unutra u magazu, odlučnije nego inače.
Možda danas neće imati te konje. Možda ni sutra.
Ali prvi put mu ta misao nije izgledala nemoguće.

Imao je Ibrahim dva dobra punokrvna arapska konja, prošao je s njima cijelu Bosnu i dio Hercegovine, nešto Dalmacije a Boga mi i Slavonije. Volio ih je kao najrođenije, tepao im, timario ih, hranio i obrađivao zemlju. Platio je dorate dobro, ali nije žalio i nije se pokajao, a oni su svoje odrađivali i vraćali uloženo pošteno, baš kako je trebalo.
Ali sama misao o dva bijela lipicanera mu nije dala mira, zaokupila ga je cijelog. Nije zavidio begu ni najmanje, u Ibrahimu nikad nije bilo ni zavisti ni zlobe. Samo je imao želju da posjeduje lijepe stvari koje mu se dopadaju. U tome nema ništa loše ako je želja ostvariva, odnosno ako posjeduješ dovoljan imetak da ispuniš sve svoje prohtjeve. Nije bio Ibrahim bez imanja, ali je imao i dovoljno znanja da previše ne troši i raskoši.

Znao je da Imširbeg sebi može priuštiti svakojakih prohtjeva, njemu je preticalo sa svih strana, što bi se u narodu reklo, prelijevalo mu iz lijeve u desnu. Biščevići su jedna od najimućnijih familija u kraju, a Imširbeg gazda i vlasnik pola sanske čaršije. Ljeto bi provodio u čardaku na brijegu prema Bojančiću odakle je pogled pucao na cijelu sansku dolinu. Tu je imao ljetnikovac i veliki voćnjak. Odatle je upravljao svojim velikim imanjem.
Imširbeg Biščević, sin Ibrahimbega zvanog Palanka, je oženjen Atifom kćerkom od čuvenog kozaračkog kapetana Čorbega, bavio se poljoprivredom i trgovinom na veliko i malo. Imao je velike komplekse zemlje i šume u Palanci, Podvidači, Muhićima i Zdeni, kuće i dućane u Sani, te čardak u Pobriježju. Atifa je bila jedinica i u miraz je donijela velika imanja u Prijedoru i Kozarcu, te velike komplekse zemlje u Kozarcu i Dubici koje su kmeti obrađivali. Hroničari tog vremena kazuju i zapisuju da Imširbeg nije mogao jašući na konju za dan obići svoje imanje, kad bi ustao u rani sabah i jahao dobrog konja do kasnog akšama, za to su mu bila potrebna bar dva dana konjskog hoda.
Imširbeg je bio strastveni lovac i kapetan po činu carske vojske.
Svakoga dana bi ga seiz vozio fijakerom u čaršiju da obiđe trgovinu i dućane, nadgleda rađu i sklapa nove poslove. Nakon svršenog uviđaja i obavljenog posla, seiz bi ga vozio na Vrelo Zdene. Seiz bi našao hladovinu za konje koji bi tu odmarali i pasli, dok bi beg uživao u konaku kod Marije. Beg je tu spajao ugodno sa korisnim uz mladu jagnjetinu sa ražnja i dobro vino iz mješine. Marin konak je ustvari bilo begovo vlasništvo kojim je iskusna, lijepa i okretna Marija upravljala. Sve što se pojede i popije dolazilo je iz begovih imanja, dućana, podruma i štala. U konaku su vrijedno radili momci i djevojke iz Hercegovine, koje je Mara lažno predstavljala kao Anadolce i Anadolke.
Uveče bi se Imširbeg vraćao u svoj čardak na počinak.
Seiz Muste bi raspremio fijaker i odveo konje u štalu, gdje bi njegovi sinovi preuzeli dalju brigu. Seizova familija je živjela u maloj kući pored čardaka i održavala ljetnikovac, voćnjak i pripadajuću zemlju u Pobriježju i Podlugu, od čega su begu plaćali najam.

Znao je to sve Ibrahim, kao što su to znali i svi begovi ukućani. Svima je bilo sve potaman i više nego dovoljno, niko se ni na šta nije žalio, a ako i jeste, ko bi na to mario.

Početkom jeseni, kada se ljetina već spremila u hambare, pripremao je Murat Kamber veliki pir povodom ženidbe svog najstarijeg sina.
Mlada je isprošena u Ćeli i sada se sprema veliko slavlje i veselje. Pozvani su svi žitelji sela pod brijegom, kao i viđeniji ljudi i svojta iz okolnih naselja i čaršije. Spremaju se nagrade za konjske utrke, trke najbržih mladića, trke u vrećama, povlačenje konopca i bacanje kamena sa ramena. Osim uobičajene piletine i jagnjetine, sprema se i vo na ražnju. Neka selo pod brijegom zna i pamti kad Murat ženi najstarijeg sina. Raja već prepričava i uveličava pomenuti događaj kao najveću ceremoniju ove godine u selu i cijelom kraju.

Ibrahim je svadbeno veselje želio iskoristiti za svoj plan koji ga je cijelo vrijeme obuzimao. Nikome nije pričao o tome što namjerava učiniti. Pozvao je svog badžanka Mustafu Burnića iz Demirgrada da dođe u svatove i pomogne mu pripremiti kočiju i konje. U Ćelu po mladu bi išli sa svojim hanumama.
U sabah su se okupili pred Muratovom kućom i avlijom već punom hastala i raje koja je vršila posljednje provjere da li je sve spremno za veliko veselje.
Kolona sa devet lijepo ukrašenih kočija se redala jedna za drugom na čelu sa Ibrišimbegovim fijakerom i dva kao snijeg bijela lipicanera. Murat je davao posljednje upute prisutnima želeći da sve prođe kako treba i na vrijeme. Njegov brat kao stari svat će biti na začelju kolone i kontrolisaće svadbenu povorku.

Kamber Murat iz Pobriježa je ženio svog najstarijeg sina za mladu iz Ćele. Safer efendija Karić je rekao Imširbegu da povede svadbenu povorku, jer ko će, ako neće on, što zna i red i običaj, i pjesmu i tišinu kad treba.
Imširbeg se nasmije pod brk, zategnu pojas oko struka i reče:
“Polako, ljudi.
Svadba nije trka, nego pamćenje.”
Krenuše niz sokak, najprije barjaktar, pa svirači, pa konji okićeni, a za njima svijet, šaren k’o ćilim.
Šargija zasvira, pa se razli glas kroz selo ispod brijega, kao da i kamen zna da se danas neko raduje.
Žene sa prozora bacaju šaku žita, za nafaku, djeca trče uz povorku, a stariji zastaju, pa klimnu glavom:
“Eh, nek je sa srećom…”
Kad su stigli na pola puta prema Ćeli, Imširbeg podiže ruku. Muzika utihnu.
“Stanite malo,”
reče tiše.
“Ovdje se zastaje, tako je od starine.”
Svi znadoše, tu se nekad čekalo, da se vidi ide li mlada srcem ili samo običajem.
Vjetar puhnu niz dolinu, donese miris dima i nečije daleke pjesme. Mladoženja pogleda u zemlju, pa u nebo, kao da traži znak.
“Jesi l’ spreman?”
upita ga Imširbeg.
Momak klimnu, ali oči mu izdadoše nemir.
“Spreman sam, al’ nije čovjek nikad spreman za ono što će mu promijeniti život.”
Imširbeg se blago nasmija:
“E, sinko, da si spreman, ne bi valjalo. Najljepše stvari u životu dođu kad te malo strah.”
Podiže ruku i šargija opet zasvira.
Kad su stigli pred mladinu kuću u Ćeli, kapija je bila zatvorena. S druge strane čuje se ženski smijeh i šapat. Običaj nalaže, ne daje se mlada tako lako.
Jedna starija žena proviri i doviknu:
“Ko to traži našu djevojku?”
Imširbeg istupi korak naprijed:
“Tražimo je za kuću poštenu, za ime koje će je čuvati!”
“Lako je pričati,” odgovori ona.
“Šta donosite?”
Barjaktar podiže barjak, svirači zasviraše jače, a neko iz raje viknu:
“Donosimo srce, a to nema cijenu!”
Kapija škripnu, polako se otvori, ali samo malo.
“Vidjećemo,”
reče glas iza nje.
“Prvo nek mladoženja zapjeva.”
Nastade tišina.
Momak pogleda oko sebe, pa duboko udahnu i zapjeva, nesigurno u početku, a onda sve jače, o domu, o majci, o putu koji ga vodi i o ženi koju još ne zna, a već je voli.
I dok je pjevao, kapija se širom otvori.
Na pragu stoji mlada.
Bijela, tiha, ali oči joj govore više nego pjesma. Uz mladu su stajali njen amidža i mlađi brat, obojica je držeći ispod ruke.
Prema kući iz svatova istupi Muratov mlađi sin, red i običaj nalažu da se mlada prvo plati pa tek onda povede. Uslijedili su pregovori, koliko se daje, a koliko traži.
„Ne dajte je!“
povika neko iz mladine avlije,
„Malo je.“
„Ukradi je.“
Povikaše svatovi sa ceste.
„Naša je.“
Uzviknu radosno stari svat i izvadi prangiju pucajući u zrak, dok je mladi svat vodio mladu niz prag i ćepenake pa kroz avliju.

Imširbeg uzviknu:
“E sad.
Sad je svadba stvarno počela.”

Sredinom popodneva, kada je sunce već počelo lagano dostizati najveću tačku na nebu, pred kućom mladine porodice u Ćeli stajali su svatovi.  Bila je to prava mala čarolija na točkovima, kočije obložene šarenim ćilimima i vezovima, okićene peškirima, čaršafima, svježim ružama i jorgovanima koji su ispuštali miris što se miješao s toplim ljetnim zrakom. Na rudi su se njihale svilene mašne, a sitni zvončići, zavezani na kožnim remenima, svirali su tihu, treperavu melodiju pri svakom pokretu konja.

Dva bijela konja, visoka i ponosna lipicanera, stajala su u jarkim, srebrnim hamovima. Grive su im bile ispletene u tanke pletenice, kroz koje su provučene crvene vrpce u znak radosti, sreće i časti. Svjetlucale su na suncu kao tragovi neke davne bajke. Konji su stajali mirno, gotovo svečano, kao da i oni znaju da taj dan nije običan.
Seiz Muste, begov kočijaš, mlađi čovjek sa brkovima poput peruške, držao je uzde kao da u rukama nosi nešto sveto. A možda i jeste, jer Imširbegov fijaker se isticao po otmjenosti i ljepoti, predvodio je povorku koja dovodi mladoženju i odvodi mladu u novi život.
Svadbena ceremonija je imala posebno mjesto u običajima ovoga kraja. Svatovi su bili nešto mnogo više od prevoza, bili su simbol prelaska, most između djetinjstva i zrelosti, starog doma i novog ognjišta. Domaćin je kitio i darivao svate ne štedeći ni na čemu, a posebno bega i njegov fijaker. Seiz je imao dosta muke gdje da smjesti sve vreće i sepete pune robe i namirnica.
Za to vrijeme je Mustafa vrijedno brisao znoj, masirao i timario Ibrahimove dorate, dva punokrvna arapska ata. Crvena dlaka im se presijavala na suncu a crna duga griva uredno padala preko vrata. Dobro nahranjeni dobili su još po ćasu zobi za snagu i mrkvu za vid.

Kad je mlada izašla pred kuću, svatovi su utihnuli. Sa bijelim velom preko ramena i osmijehom koji je sve nadjačao, izgledala je kao da nije kročila preko praga, nego se spustila iz zraka. Kočija je za nju bila pripremljena kao prijestolje, sjedalo prekriveno mekanim šarenicama, jastuci u bojama proljeća, cvijeće posuto po rubovima kao da je svaka latica nosila blagoslov. Veliki blagoslov od svog babe koji je Safer efendija aminovao:
„Što Allah sastavi niko ne rastavi!“
„Neka Vas prati sreća i berićet.“
povikaše svatovi i zapjevaše.
Kada je konačno sjela u kočiju, zvončići su zazvonili glasnije, konji su se prednjim nogama izdizali u zrak, glasno hrzajući njištali i povorka je krenula niz sokak.
Pucalo se u vazduh iz prangija a harmonika je pratila svadbenu pjesmu “ Trepetljika, trepetljala,  puna darova…“
Prašina se dizala za točkovima, a djeca su trčala za njima, smijući se i hvatajući latice sa cvijeća koje su se rasipale iz košara svatova. Kočija je klizila kao da je od oblaka, njezina svjetlucava putanja ostavljala je utisak da se nešto sveto i starinsko još jednom probudilo u srcu sela.
Te večeri, kada se dan sasvim ugasi, svi će pamtiti samo jedno,  kako je svadbena kočija odvela mladu u novi život, ostavljajući za sobom trag veselja, mirisa cvijeća i nečega što se može osjetiti samo jednom, čaroliju dana kada se ljubav vozi na kočiji.

Makadamski drum protezao se kroz prostrano prijedorsko polje kao dugačka, prašnjava traka, gruba i nepredvidiva tik uz rijeku Sanu, prateći njen tok. Sunce se već podignulo visoko, a vreo zrak treperio je nad zemljom. Ćelani su ispratili svatove koje su Pobriježani nestrpljivo čekali. Sa obje strane puta okupili su se mještani, nestrpljivi da vide ko će ove svadbene nedjelje biti najbrži, najodvažniji i najvještiji kočijaš u kraju, čija će kočija doći prva i uzeti muštuluk od domaćina, Murata Kambera. Ibrahim je dugo čekao i snivao ovaj trenutak. Sad ili nikad. Ko zna kada će mu se ukazati ovakva prilika. Dobro znao šta ga čeka, kakav put je pred njim i njegovim doratima. Uzdao se u iskustvo i izdržljivost svojih radom istreniranih konja, koji su poznavali dobro ovu cestu, svaki zavoj, krivinu, uspon, kamen i rupu na putu. Imširbeg  je spokojno i ponosno predvodio svadbenu povorku, uvijek je bio prvi u svemu, tako će i danas prvi stići u selo pod brijegom uzdajući se u seizovo umijeće i svoje bijele lipicanere koji su paradirali na čelu kolone.

Cijelo Pobriježje i okolina je izašlo na makadamski put nestrpljivo iščekujući svadbenu povorku. Dječaci su se popeli na minaret džamije i sa šerefe pogledali u daljinu ne bi li ugledali bijele begove lipicanere na čelu svatovske povorke.
U daljini se čuo topot, prvo tiho, kao daleki bubanj, a zatim sve jače, dok se dvije kočije nisu pojavile iza zavoja. Podižući oblake prašine, jurile su prema svom cilju, jutrošnjoj startnoj liniji i Muratovoj kući u selu pod brijegom. Drvene felge su odzvanjale ritmom koji se miješao s njištanjem konja i škripom opterećene konstrukcije.

Prva kočija bila je tamnosmeđa, čvrsta, s metalnim okovima. Vukla su je dva snažna dorata, mišića napetih kao strune. Kočijaš, naboran i fokusiran, stezao je uzde kao da mu se život veže za tu trku.
Druga kočija bila je lakša, fijaker svjetlije boje, gotovo elegantna. Njena dva bijela Lipicanera, brži ali življi, nervozno su tapkala kopitima. Njihov brkati kočijaš, Imširbegov seiz se nasmiješio sebi u bradu, znao je da ima brzinu, ali drum nije praštao nikome.
Konji su se naprosto letjeli po prašnjavom drumu kao da ih nosi vjetar, točkovi su zahvatili makadam i odmah počeli izbacivati kamenčiće u svim smjerovima. Prašina je narasla u gust oblak, a kroz nju se vidjelo samo iskričavo kretanje noge konja, drhtave uzde, siluete kočijaša nagnutih naprijed.
Na ravnom dijelu puta brzina je postala suluda. Konji su grizli put, kopita su udarala u tvrdi šljunak tako snažno da je zvuk odjekivao dolinom. Kočijaši su se nisko spustili u sjedišta, štapovi su zviždali zrakom, a točkovi su ulazili u sitne jame i iz njih izlijetali uz podrhtavanje koje se osjetilo sve do kostiju.

Pred velikim zavojem u Ališićima, buka je utihnula, grčevito su se potezale kajase. Tu je put bio najopasniji, isperčan, neravan, i sklon da izbaci kočiju kao da je igračka.
Stari iskusni kočijaš prvi je uletio u zavoj. njegov doratni par zagrizao je zemlju i zanio kočiju u stranu, ali on je stoički držao uzde. Mlađi je išao tik iza njega, pokušavajući da ga obiđe preko spoljne linije. Prašina im je gutala noge, a konji su se borili sa svakim kamenom.
Zavoj su prošli oba gotovo istovremeno.
Crte kao da nije bilo.
Ibrišimbeg je počeo urlati, bacao je nemilice vreće i sepete, koje je dobio na dar, sa fijakera na prašnjavi drum ne bi li olakšao lipicanerima trku.

Na narednih par stotina metara sve se svelo na čistu snagu i izdržljivost. Konji su bili mokri od znoja, oči im vatrene, mišići podrhtavali od napora. Kočije su poskakivale kao da će se raspasti, ali nisu, bile su to mašine rođene za makadam.
A onda je uslijedio finiš.
Dva para konja, samo tri koraka razlike u utrci koja je izgledala kao čitava vječnost na putu bez kraja. Odjednom kao da se nešto prelomilo i dorati su izbili na čelo svatova. Ibrišimbeg je kroz maglu od prašine dohvatio bič i opleo po konjima udarajući tako i seiza kojem ispadaju kajase i tako ispušta upravljanje fijakerom. Više nije bilo šanse da se kočija sa doratima stigne, postepeno je povećavala razdaljinu dok se nije odvojila na sigurnu udaljenost.
Imširbeg iako bijesan što neće biti prvi i uzeti muštuluk, nije htio da guta prašinu iza dorata, nego se ponosno zavalio u kožnom sjedištu uzdignute glave.
Stigli su u Pobriježje, prvo jedan, pa odmah drugi, a nešto kasnije ostali svatovi sa mladoženjom i mladom.
Nastalo je opšte veselje i slavlje. Pucalo se iz prangija a muzika odjekivala iz šargija.
I drum se smirio, kao da je tek tada odahnuo.
Prašina se polako slegla, ljudi su potrčali prema pobjedniku, a konji su iscrpljeni, ali ponosni stajali uzdignutih glava.
Na makadamskom drumu, gdje kamen svira a brzina reže zrak, uvijek pobjeđuju oni koji imaju srce šire od puta i ruku čvršću od uzda.
Kad se kapija širom otvorila i pjesma utihnula u grudima onih što su je slušali, povorka se polako okrenu nazad, ovaj put s mladom na čelu, pod velom, tiha kao da nosi cijeli jedan svijet na sebi.
Put prema Pobriježju bio je drugačiji, jer se nije išlo da se nešto dobije, nego da se nešto započne, a započeo je novi život.
Imširbeg koračaše prvi, ali sporije nego prije. Kao da mjeri svaki korak, da sve legne kako treba.
Kad su se približili Muratovoj kući, ispred kuće svijet se skupio i avliju preplavio, čekaju.
Žene šapuću, djeca se guraju naprijed, a stariji stoje malo po strani, ozbiljni, jer znaju, ovo nije samo veselje, ovo je i odgovornost.
Kad mlada priđe kapiji, Kamber Murat istupi naprijed. Pogleda je dugo, pa blago klimnu.
Jedna starija žena priđe s posudom vode. Mlada se zaustavi.
“Desnom nogom,” šapnu joj tiho.
Mlada zakorači pažljivo, kao da ulazi u nešto sveto.
Za njom se prospu žito i šećer, da bude i berićet i slast. Neko zapjeva, pa drugi prihvati i odjednom avlija oživi.

Kad se sunce spustilo iza brijega, a nebo potamnilo, svadba se rasplamsala.
U avliji dugački stolovi, puna jela, čaše koje se sudaraju i smijeh koji se ne štedi. Svirači se ne zaustavljaju, a pjesma ide iz duše, onako kako samo ide kad su ljudi i sretni i malo tužni u isto vrijeme.
Mladoženja sjedi, ali ne miruje, svak ga zove, svak nazdravlja. A mlada, na drugoj strani, okružena ženama, tek po nekad podigne pogled i uhvati njegov.
I u tom kratkom pogledu ima više nego u svim riječima.
Imširbeg sjedi malo po strani, gleda sve to i lagano klima glavom. Priđe mu Safer efendija.
“Dobro je prošlo,”
reče tiho.
“Dobro,”
odgovori Imširbeg.
“Ali pravo tek počinje.”
Kasnije, kad se pjesma malo stišala, a noć uzela svoj mir, mladu uvedoše u kuću.
Prag opet isti, ali sad drugačiji.
Unutra sve miriše na drvo, na hljeb, na život.
Jedna žena joj skide veo.
“Od večeras,”
reče joj blago,
“ovo ti je kuća.”
Mlada klimnu, ali u očima joj zasja i suza, ne od tuge, nego od svega što se u njoj miješa.
Mladoženja uđe malo kasnije. Zastade na vratima, kao da prvi put vidi sve.
Pogleda nju.
Ona pogleda njega.
Ništa ne rekoše.
Ali između njih je sve već izgovoreno.
A napolju, svadba još traje.
Pjesma se diže prema nebu, kao da hoće da ostane zapamćena.
I ostaće.
Jer takve noći ne prolaze, one se samo pretvore u priče koje se poslije pričaju tiho, uz kafu i s osmijehom koji zna više nego riječi.

Ibrahim je bio zadovoljan, sve se odvijalo prema planu koji je zamislio sebi u glavi, badžanak Mustafa je odradio svoj dio posla više nego savršeno. Mogao je spokojno i zadovoljno uživati u piru, iću i piću, pjesmi i plesu pobriške mladosti.

Sutradan i narednih dana nakon svadbe selo pod brijegom se polako vratilo svojim starim navikama. Kao da je veselje bilo samo kratak plamen, lijep, jak, ali prolazan.
U avliji Kambera Murata još su se vidjeli tragovi svadbe, razbacane klupe, hastali, ugašeni fenjeri i pokoja zaboravljena čaša. Ali već rano ujutro, žene su sve to sklanjale, u tišini, bez puno riječi.
Jer život ne čeka.
Samo je selo pod brijegom uz kafu i eglen prepričavalo kako su Ibrahimova dva arapska dorata utekla Imširbegovim bijelim lipicanerima i kako je Ibrahim odnio muštuluk.

Ibrahim je ustao prije izlaska sunca.
Nije ga niko budio, navika ga je dizala, ista ona koja je dizala i njegovog oca Dedu, i očeve prije njega. Pogledao je kratko prema kući, prema prozoru iza kojeg je spavala njegova hanuma Đula, tri sina i tri šćeri, upregnuo dorate u šprajc pa uzeo alat i krenuo prema zemlji.
Zemlja nije znala da je jučer bila svadba.
Bila je ista, tvrda, mirna, čekala je ruke.
Dok je orao, misli su mu lutale. Ne kao prije, sad su bile teže, ali i dublje. Nestrpljivo je čekao da se Imširbeg pojavi, čuo je od mještana da je najurio seiza Mustu i njegovu familiju sa čardaka i imanja. Smatrao ga je krivcem za poraz i sramotu nanesenu na svadbi. Zar može neko prije njega da stigne po muštuluk. To se nije desilo kako je Adem kihno i ne smije se više nikad desiti. A ukor i kazna za seiza Mustu je samo nauk svima da sa Imširbegom nema šale.

A Ibrahim, dok bi radio na zemlji, sve češće bi dizao pogled prema kući.
Ne zato što mora.
Nego zato što očekuje Imširbega da se pojavi. Znao je da će doći i donijeti ponudu koju neće moći odbiti.
U bega nema puno priče, ni trgovine, ni pogodbe. Begova je riječ čvršća i jača od zakona.
Ibrahim je bio u magazi okupljen računima i ćitabima kad je čuo da se zaustavio Imširbegov fijaker sa upregnuta dva bijela lipicanera kao dva bijela labuda spremna ovog trena da polete visoko u nebo. Za fijakerom je sjedio novi seiz, još golobradi mladić sa fesom na glavi. U magazu je ušao Imširbeg u dugačkom krznenom kaputu sa šubarom na glavi, drveni pod je stenjao pod oštrim koracima sjajno uglancanih crnih vojničkih čizama. U desnoj ruci je čvrsto držao štap a na šaci se isticao veliki zlatni prsten pečatnjak. Kratko i jasno je nazvao
„Selam.
Spremi se, idemo u čaršiju do kadije da svršimo posao.“
Fiškal je spremio ćitabe, glasnici su prenijeli Ibrahimove želje, Imširbeg je bez pogovora pristao na ponuđeno.
Dva punokrvna arapska dorata za dva bijela lipicanera i još pride najbolju i najveću begovu njivu koju je godinama seiz Muste najmio i obrađivao te po tome nazvanu Seizovača.
Sada Ibrahim ponosno prolazi kroz selo pod brijegom vozeći se u svojoj kočiji koju vuku dva bijela lipicanera. Ljudi zastaju i okreću se, a djeca trče za kočijom. Neko šapne:
“Vidi Ibrahima…”
Ne iz zavisti, nego iz divljenja.

Uživao je Ibrahim u ljepoti dva bijela lipicanera i njihovoj vožnji u kočiji kroz selo pod brijegom, dok nije dobio dobru ponudu od Vrbaskog bana Svetislava Milosavljevića iz gospodske Banja Luke. Još jednom je Ibrahim pokazao da mu trgovina ide od ruke, kao i poljoprivreda, kao i sve čega se dohvati.
Ne zato što mora.
Nego zato što zna i ima kome, jer dobro je znati, a još ljepše imati.
I tako, bez velike buke, bez pjesme i bez svirača, živio je svoj život.
Onaj koji se ne pamti po jednoj noći, nego po hiljadu malih dana.


A priča je tu da traje i da ostaje, bar toliko dugo koliko Seizovača prinosa daje, već trećoj i četvrtoj generaciji potomaka Ibrahima Jakupovića.