Admir Jakupović

Vrelog augusta 2014.godine kaže mi sin da on i Beno idu u Sarajevo na utakmicu.
Bordo tim je igrao utakmicu play-offa za plasman u grupnu fazu Evropske lige protiv Borussije. Otišao je sa puno žara a vratio se razočaran, Sarajevo je poraženo sa 2:3. Bio je mlad i strastveni navijač, kao i ja u njegovim godinama. Ja sam se šalio sa njim kako je njegovo posljeratno Sarajevo lošije od mog prijeratnog Sarajeva po svemu i da se ne mogu uopšte porediti. On je to na kraju skrušeno potvrdio.
Kako to život kreira, on je vremenom od strastvenog navijača postao ljuti protivnik na zelenom terenu. Odigrao je mnogo utakmica na Koševu za druge klubove protiv Sarajeva te nerijetko pobjeđivao i slavio poraz bordo kluba.

Krajem septembra 1980.godine Jasko, Senći i ja smo nakon ugodnog boravka u Vodicama krenuli put Dubrovnika koji nam je trebao bio usputna destinacija prema Sarajevu. U Sarajevu nismo željeli propustiti utakmicu LP protiv HSV, a u Dubrovniku nismo željeli propustiti ekskurziju sanskih gimnazijalaca. Odsjeli smo u bungalovima hotela Splendid a gimnazijalci, odnosno naš prijatelji Vedo, Džoni, Džabir, Enći i ostala raja iz njihove generacije, nedaleko u vili Mare. Nalazili smo se zajedno na plaži i u diskoteci Tezej na Lapadu, koja je tada imala projektor i emitovala video spotove pjesama na platnu.
Posljednjeg dana septembra smo se odjavili iz bungalova te planirali provesti dan na plaži a noć u diskoteci do polaska busa u 5.sati ujutro. Ali u životu ne možeš ništa planirati tako da smo i dan i noć i zoru dočekali na plaži sa rajom i djevojkama, koji su nas neispravane ispratili do stanice.
Put dolinom Neretve je bio dug i naporan.
Stigli smo u Sarajevo gdje nas je čekao Sića sa kartama za utakmicu.

Sarajevo je na Volkspark stadionu u Hamburgu izgubilo u zadnjim sekundama meča rezultatom 4:2 nakon skandaloznog suđenja Clive Thomasa iz Velsa.
Utakmicu su završili sa osam igrača jer su isključeni Radeljaš, Hadžibegić i Milak. Iako je HSV te godine važio za jedan od najboljih evropskih klubova i igrao finale Lige šampiona, Sarajevo je povelo golom Safeta Sušića, da bi sudija izjednačio dosudivši nepostojeći penal. Sušić je postigao još jedan gol za 3:2. Uz isključena tri igrača i isto toliko požutjelih Ferhatović, Sušić i Kapetanović, nakon produžetka od 8 minuta, navučen je dobar rezultat 4:2 za HSV.

Sića nas je odveo na Bjelave gdje su nas dočekali naši sanjani Bota i Teša, te njihovi cimeri mostarac Meho i petrovčanin Terza.
Mi smo s nestrpljenjem čekali da nas trojicu povedu na utakmicu.

Tog, prvog oktobra 1980.godine se igrao revanš na Koševu pred 45000 gledalaca, što se danas čini nevjerovatnom cifrom.
Sarajevo je odigralo jednu od najboljih utakmica u svojoj istoriji, a napadi prema golu HSV-a su se redali jedan za drugim. Navijači su do posljednjeg mjesta napunili Koševo i pjesmom nosili svoj tim do posljednjeg sudijskog zvižduka, uz nadu da će bordo tim doći do potrebne pobjede.
Već u prvih 15 minuta utakmice Sarajevo je stvorilo četiri izgledne šanse, ali Merdanović, dva puta Lukić, te Kapetanović nisu uspjeli zatresti mrežu Kolitke. Ipak, osam minuta kasnije Koševo je proključalo. Lukić je prošao po lijevoj strani, ušao u šesnaesterac i pogodio za 1:0. Sarajevo je nakon vodećeg gola nastavilo sa napadima, ali samo tri minuta kasnije stiglo je izjednačenje, kada gostujući centarfor Horst Hrubesch koristi zbunjenost odbrane Sarajeva i postiže svoj prvi gol. Potom na scenu stupa ubitačni tandem Safet Sušić i Predrag Pašić. Najprije je Sušić s lakoćom prošao kroz gostujuću odbranu, odigrao povratnu loptu prema Pašiću koji vraća prednost bordo timu. Stadion je bio u delirijumu, klicalo se i klanjalo velikom Papetu.
S rezultatom 2:1 se otišlo na odmor.
Drugo poluvrijeme je krenulo silovito, čekao se treći gol koji bi Sarajevu donio prolazak dalje, a dvije izgledne prilike imao je Merdanović, ali oba puta je bio neprecizan. Ono što nije uspio Merdanović jeste Hrubesch koji na asistenciju Felixa Magatha postiže gol za 2:2.
Tu nije bio kraj uzbuđenjima.
U 80. minuti Pašić, ponovo na asistenciju Sušića, postiže gol za 3:2, a navijači su opet na nogama. Ludilo, opšti delirijum na tribinama.
Gledao sam uživo mnoge velemajstore sa loptom od Luke do Kristijana, ali je Pape čarobnjak.
Dok se čekao četvrti gol koji bi donio produžetke, gosti su izveli brz kontranapad, koji je Hrubesch pretvorio u svoj treći gol i het trik na utakmici za konačnih 3:3.
Treći gol HSV-ove devetke je definitivno razbio sve snove u prolazak dalje. Dugo sam sanjao tog gorostasnog drvosječu Hrubesha, kojeg pamtim više nego moji njemački prijatelji.
Nad Sarajevo se nadvila tuga, plakali su i zagriženi Željini navijači, ali su ipak tvrdili da je bila Željina odbrana, prošli bi dalje. Ostaje sjećanje da su na krilima Sušića i Pašića pokazali zube viceprvaku Njemačke i Evrope, a navijači nisu propustili da spomenu majku velškom sudiji Thomasu, jer da je bio Hadžija u timu, švabu bi strpao u džep i ne bi se vidio na terenu a kamo li dao golove.
Nigdje nisam vidio toliko raje a tišinu i tugu kao na dženazi, svi smo bili kao pokisli dok smo išli sa Koševa prema čaršiji. Nas trojica srednjoškolaca smo pratili fakultetlije u stopu i nismo progovorili ni riječi do Bjelava. Ušavši u studentsku sobu Bota je počeo šutati stolice, vrišteći:
-„Kako izgubiše!
Nisam od vas vidio ni jedan gol!“
Sića ga je dodatno palio a Teša ga je tješio. Terza spasonosno reče idemo dole u čitaonu pogledati na tv-u izvještaj, biće na vijestima. Meho ih požuri da idu odmah zauzeti mjesta. Nas trojica smo ostali u sobi željni odmora i sna. Bili smo iscrpljeni i puni utisaka da smo odmah legli i zaspali. Ubrzo nas probudi galama i svađa. Opet je Bota bio u glavnoj ulozi opasno ljut da smo se mi prepali i ustali iz kreveta.
Redale su se psovke i optužnice:
-„Opet od vas nisam vidio golove…“
Ipak, primjetili smo da se ostali samo smiju i namiguju jedan drugome, starije kolege su znale granicu te su svog prijatelja brzo smirili i svi smo legli spavati. Sutradan smo saznali za događaj u čitaoni koji se desio. Meho, Sića, Terza i Teša bi prije svakog prikazanog gola na tv-u skakali pred mali ekran pokazujući slavlje ili ljutnju, zavisno od situacije i ko postiže gol, tako da Bota a ni ostali prisutni nisu mogli vidjeti ništa.

Mnogo godina kasnije imao sam priliku pričati sa trenerom Fuadom Muzurovićem koji je veliki prijatelj sa akterima ove priče.
Sa jednim od glavnih aktera utakmice Predragom Pašićem sam sarađivao u njegovom projektu Škole fudbala Bubamara.

FK Sarajevo nije napravilo ništa značajno u evropskom fudbalu i vjerovatno nikada više na Koševu  neće igrati „divovi“ kakve sam ja gledao prije 45 godina i bio jedan od 45 hiljada.
Hoćete li da vam napišem imena „divova“?

Admir Jakupović
https://www.facebook.com/share/1AnNSrQ5UN/